Parmenid: potrebno je oboje? (ulomci Parmenida, M. Cipre, O. Žuneca i D. Barbarića)

Tradicionalna slika prikazuje Parmenida, i to ne posve s nepravom, kao filozofa metafizičkih, eteričkih visina savršenog, nepromjenjivog bitka i čiste umnosti, koji je zanemario osjetilnost i fizički svijet. Tom nazoru o Parmenidovoj “metafizičnosti” bio je sklon još Aristotel, koji je Parmenida i njegov krug smatrao

neprirodoznanstvenicima (aphysikoi)…, jer je početak kretanju priroda, koju su zanijekali govoreći da se ništa ne kreće.

Hegel pak u svojoj Povijesti filozofije kaže:

S Parmenidom je započelo zapravo filozofiranje (das eigentliche Philosophiren), ovdje treba vidjeti uzdizanje u carstvo idealnoga. Jedan se čovjek oslobađa svih predstava i mnijenja i odriče im svaku istinu te kaže: samo nužnost, bitak jest ono istinito.

Najdramatičniji u takvom naziranju Parmenida svakako je Nietzsche. Oglašavajući ga zastupnikom “teoretskog omalovažavanja svijeta kao obmane”, spočitavajući mu da je “oštro odvojio osjetila i sposobnost mišljenja apstrakcija” te tako “smrskao i sam intelekt”, Nietzsche je prorokovao da će nakon Parmenida “istina živjeti samo u najbljeđim, najapstraktnijim općenitostima, u praznim ljuskama najneodređenijih riječi, kao u nekom gnijezdu paukovih mreža”, a pored tih istina, “u mreži svojih formula, sjedi filozof, isto tako beskrvan kao i apstrakcija”, zapravo neki osušeni “pauk” koji mrzi i krv svojih žrtava, naime “krv empirije koju je žrtvovao”. …

No, postoji i tome suprotna linija razumijevanja. Heidegger je tako u jednom predavanju iz 1932. godine vrlo oštro, no čini se s pravom, upozorio da je

Nietzscheova zla kob bila u tome što on – pri svoj lucidnosti – nijednog drugog grčkog filozofa nije tako potpuno pogrešno razumio kao Parmenida.

Neki stariji autori, koji su Parmenidov tekst možda mogli čitati u cijelosti ili barem u izvodima širima od stošezdesetak stihova, koliko je do nas doprlo, smatrali su ipak da se Parmenid iscrpno bavio različitim fizičkim pojavama. Plutarh je tako posvjedočio da je Parmenid “rekao mnogo o Zemlji, o nebu, Suncu i Mjesecu i razložio nastanak ljudi (genesin anthropon)”, te da, “kao drevni čovjek, u znanosti o prirodi nije izostavio ništa bitno”. Diogen Laertije spominje Parmenidovu teoriju po kojoj je “nastanak ljudi (genesin anthropon) pokrenulo najprije sunce”, a Simplikije pak svjedoči da je Parmenidov spis uključivao i “nastanak živih bića u nastajanju i u propadanju, sve do (njihovih) dijelova”. Godine 1962. tijekom arheoloških radova na mjestu Parmenidova rodnoga grada Eleje (Veila), nađena je bezglava herma s natpisom “Parmenides Pyretos Ouliades physikos” (Parmenid, Piretov sin, Ulijad, liječnik/fizičar), koja bi govorila u prilog tome da je Parmenid bio liječnik i da mu je “profesija” bila povezana s Apolonom Ulijem (Iscjeliteljem), što bi u najboljem slučaju moglo objasniti detaljnost medicinskih znanja i interes pokazan u “fiziološkim” fragmentima. Kod Plutarha nalazimo podatak da je Parmenid bio uključen i u “svetovne” poslove Eleje, naime da je svom rodnom gradu napisao zakone koji su očito bili tako dobri da su gradske vlasti svake godine “zakletvom obvezivale građane da će ostati vjerni Parmenidovim zakonima”, što unekoliko mijenja Nietzcheovu sliku Parmenida kao preziratelja realnog svijeta.

ulomak iz Ozren Žunec, Iskonska narav, Zagreb 2015., str. 82.- 86.


Za razliku od prvoga dijela, oko kojeg se svi tumači slažu barem utoliko da je u njemu Parmenid iznio vlastiti nauk, nesuglasje vlada oko odredbe pravoga značenja i uloge drugoga dijela cjeline spjeva, onoga u kojem se izlažu mnijenja smrtnika, i to zacijelo ne samo zbog toga što nam je predan u tako beznadno skraćenom i fragmentiranom stanju. Većina starijih interpreta njegov je sadržaj shvaćala u tolikoj mjeri različitim od onoga ο čemu govori prvi dio da naprosto nije htjela ni mogla prihvatiti mogućnost koje su se očito bili držali već Aristotel, Teofrast i Plutarh, naime mogućnost toga da i u drugome dijelu Parmenid izlaže ustvari ipak vlastite stavove. … [T]o da je i u drugome dijelu, baš kao i u prvom, za Parmenida sadržana istina, … dovoljno se jasno očituje već i u činjenici da se objava sadržaja prvoga i drugoga dijela zbiva na usta iste boginje.

ulomak iz: Damir Barbarić, Grčka filozofija (Hrestomatija filozofije sv. 1), Zagreb 1995., str. 74.


Potrebno je sve da spoznaš –
lijepo zaokružene istine nepokolebljivo srce,
ali i dokaza istine lišena mnijenja smrtnika.
Ipak, naučit ćeš i to kako je privid
trebao doći do viđenosti i obići sve kroz sve.

Parmenid, fr. 1


[Parmenidovo] je mišljenje … utoliko temeljno u povijesti filozofije, što on, stojeći na osovini iz koje se filozofija tek pomalja iz bivstvene cjeline istine, uspijeva još izraziti obje strane filozofirajućeg iskustva: istinu i prividaletheia i doxa. …

Parmenid razlikuje tri puta – put znanja, neznanja i privida. Znanje mu je isto što i bitak, neznanje uopće nije, kao što ni nebitak nije – što je pak s prividom? Odakle se on pojavljuje unutar jedne i nedjeljive bivstvene cjeline Istine koja je istota znanja i bitka? Parmenid ne može a da ne prizna faktičnost privida, svega onoga što se smrtnicima čini da jest, a uistinu nije. On zbog njihovog privida smrtnike i prezire osuđujući ih da su ”nesposobni, kolebljivi, gluhi, slijepi, bez rasudbe, dvoglavi”. Ali on ne može a da ne prizna postojanje privida, čak i ”boginja” što ga poučava osjeća obvezu da pruži uvid i u to, kako je privid došao do važenja, čak trebao – hren – doći, te kako je sav svijet prožeo svojim prividnim bićem. Zato i svom učeniku Parmenidu kroz “varavi poredak svojih riječi” predaje poduku o prividnom mnijenju smrtnika. …

Ovdje se međutim krije principijelna dvojbenost Parmenidova učenja. Ako bivstvena cjelina jest kao istota znanja i bitka – istina sama – kako je uopće moguć svijet privida? Postoji li privid u samoj bivstvenoj cjelini ili je nešto neovisno i pored nje? Ako je u njoj onda ona nije jedinstvena nego se dijeli na istinu i privid; ako izvan nje onda privid uopće ne može biti. Ako (samo) bitak jest a nebitak nije, onda za privid uopće nema mogućnosti postojanja. Ali Parmenid je tome usprkos primoran priznati postojanje privida, pa makar to bilo i – varavim riječima. …

Problem privida, kako je načet u Parmenidovom mišljenju, nije manje težine od problema bitka. Naprotiv, oba ova problema zajedno čine upravo najteži, jer najdublji, problem filozofije. … Filozofija je do u svoje počelo nošena suprotnošću istine i laži i ova suprotnost tek omogućuje nešto tako kao što je svijet filozofije. [usporedi i: istina i privid? (ulomak iz Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike)]

ulomak iz: Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike, 21999., str. 35.-36.


[B]itna razlika … Parmenidova spjeva od tradicionalne epike … je [to] što se pjesnik ovdje ne pojavljuje tek zamolbom božanstvu da ono nešto ispriča, da bi se nakon toga pjesnik povukao u pozadinu – u epici, nakon početnog obraćanja Muzama, pjesnikovo “ja” više ne progovara – nego sada “ja” ostaje stalno prisutno, tako da izlaganje boginje nije orakulozni solilokvij, nego razgovor s Parmenidom. … Boginja se Parmenidu obraća kao osobi i oslovljava ga izravno s “ti” tijekom cijele poduke. Boginja stalno poziva Parmenida da nešto spozna, shvati, nauči, te ga potiče da misli na jedan način, a drugi mu brani. … Pjesnikovo “ja” ostaje stalno prisutno i Parmenid svoja iskustva kontakta s boginjom vrlo samosvjesno izlaže u prvom licu. Iz svega toga proizlazi da se ne radi o objavi božanstva koju čovjek (pjesnik i publika) samo sluša i usvaja, nego o božanskoj instrukciji čovjeka o spoznaji i istini temeljem koje čovjek dobiva sposobnost samostalnog mišljenja i spoznavanja. …

Ono što boginja izlaže jesu, prema riječima Diogena Laertija, “dvije filozofije, jedna koja se zasniva na istini (kata aletheian) a druga na mnijenju (kata doksan)”, no to nisu tek boginjini nego ponajprije ljudski načini mišljenja i iskustva onog što jest. … Osim njihova “razuma (um, noema)” i njihove “misli (logos)” kojima ljudi dopiru do istine (aletheia), boginja izlaže i drugi način ljudskog shvaćanja svijeta, naime način na koji nastaje i funkcionira njihovo mnijenje (doksa), a u kojem je ljudima istina nedokučiva. Važno je uvidjeti da boginja smatra kako je potrebno da čovjek “spozna sve” – Sekst Empirik, koji nam je posredovao proemij, reći će: “doprijeti do znanja svega” – dakle da spozna ne samo cjelinu svega što jest, nego i sve načine na koje je ta cjelina spoznatljiva. To u svakom pogledu predstavlja epohalni događaj, u kojem čovjek odlučno nastaje kao biće koje spoznaje sve i dolazi do iskustva cjeline, uključivo i znanje o svojoj spoznaji i njenim modalitetima.

Može se onda dalje zaključiti da Parmenidov spjev, u kojem se prvi put u povijesti zapadnog mišljenja problematiziraju “apstraktni” koncepti bitka i nebitka, … i ne govori o bitku kao takvom, nego o bitku koji se – i kakav se – pokazuje čovjeku, i to na dva bitna načina, jednom kao istina, a drugi puta kao mnijenje.

ulomak iz Žunec, isto, str. 88.-90. 

Jedna misao o “Parmenid: potrebno je oboje? (ulomci Parmenida, M. Cipre, O. Žuneca i D. Barbarića)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s