teosofija? (ulomci A. Versluisa, E. Finka i R. Steinera)

Riječ „gnoza“ ovdje koristimo u sasvim određenom smislu tako da ne znači samo one nauke pripisane kršćanskim gnosticima prvih stoljeća poslije Krista (mada ih ne možemo isključiti), nego prije kao sinonim za sam duhovni uvid. Napisana malim početnim slovom riječ „gnostik“ znači naprosto „mistik“, ili onaj tko ima dar duhovnog uvida. Stoga se može govoriti o židovskom, islamskom ili kršćanskom gnostiku ili gnozi. … Ali postoji specifično kršćanska gnoza ili teosofija… Riječ „teosofija“ – theos, „božansko“ i sophia, „mudrost“ – odnosi se na autentičnu gnostičku tradiciju unutar kršćanstva, koja se proteže od Dionizija Areopagite, preko Klementa Aleksandrijskog i Origena, do sv. Maksima Ispovjednika, Ivana Skota Erigene, Majstora Eckharta, Johannesa Taulera, Jacoba Böhmea, Gottfrieda Arnolda, Franza von Baadera, sve do sadašnjeg doba. Teosofi su ponekad katolici, ponekad protestanti, ponekad pravoslavci. Ujedinjeni su, ipak, unutar kršćanske tradicije, u njihovim zajedničkim afirmacijama autentičnih duhovnih iskustava i transmutacija. Riječi „gnostik“ i „teosof“ zapravo se mogu izmjenjivati, mada je riječ „teosof“ osobito povezana sa njemačkim misticima sedamnaestog, osamnaestog i devetnaestog stoljeća, uključujući Böhmea, Arnolda, Oetingera i Baadera.

ulomak iz Arthur Versluis, Theosophia: hidden dimensions of Christianity, 1994., preveo: ja

Kako filo­zofija uopće može početi? Ako je istinito … da filozofija ne može početi neposredno, budući da nema prethodno danog predmeta i prethodno dane metode, da nastaje iz čuđenja, iz čuđenja nad onim samorazumljivim, tada je prvi korak filozofiranja karakteristika predfilozofskog spoznajnog i životnog stava. U karakteriziranju te predfilozofske naivnosti filozofiranje se od toga odmiče i postavlja svoje pitanje. Filozofija uspostavlja samu sebe u suprotstavljenosti prirodnome svjetonazoru i obraćanju protiv njega, mjerena spram ko­jeg sada samu sebe osjeća kao izokrenuti svijet.

Ne zapada li međutim filozofija time u susjedstvo one »mutne ekstaze« koja u teozofiji i drugim tajanstvenim takozvanim višim načinima spoznavanja tvrdi da nadilazi i uobičajeni svjetonazor? Ono što filozofiju principijelno razlikuje od svega takve vrste je to da se ona ne samo su­protstavlja, nego samorazumljivost, kojoj se otima, navla­stito čini problemom i spoznavajući je određuje. Dapače, započinje upravo u teoriji naivnosti. Prirodni svjetonazor ne biva preskočen, nego prevladan. On ne biva odbačen kao ono tek lažno, nego spoznan u svojoj nužnosti. Ne biva stavljen u stranu, nego, kao  prirodni stav koji je odsada postao upitnim, postaje prvom temom promišljanja.

ulomak iz: Eugen Fink, Uvod u filozofiju, Zagreb: Matica hrvatska 1998., str. 55., prevela: Božica Zenko, izvornik: Eugen Fink, Einleitung in die Philosophie (1985.), predavanja u Freiburgu (1946.)

Kad je Johann Gottlieb Fichte u jesen 1813. godine iznio svoje “učenje” kao zreo plod života sasvim posvećenog službi istine, na samom je početku rekao sljedeće:

Ovo učenje pretpostavlja jedno sasvim novo unutarnje osjetilo kojim je dan jedan nov svijet što za običnog čovjeka uopće ne postoji.

A onda je jednom usporedbom pokazao kako ovo njegovo učenje mora biti neshvatljivo onome tko o njemu hoće suditi na osnovi predodžbi običnih osjetila:

Zamislimo svijet ljudi slijepih od rođenja kojima su stvari i njihovi odnosi poznati samo osjetilom opipa. Idite među takve, govorite im o bojama i o drugim odnosima koji postoje samo zbog svjetlosti i to samo za one koji vide. Ili im govorite o ničemu, a to je sretniji slučaj, ako vam oni to kažu, jer ćete na taj način ubrzo primijetiti grešku i prestati govoriti uzalud kad već niste u stanju da im otvorite oči.

– No onaj tko ljudima govori o takvim stvarima na koje Fichte u ovom slučaju misli, uistinu se prečesto nalazi u položaju koji je sličan onome u kojem se nalazi čovjek što vidi među slijepima. Ali ovdje se ipak radi o onim stvarima koje se odnose na čovjekovo istinsko biće i najviši cilj. I morao bi zdvajati nad čovječanstvom tko bi mislio da je potrebno “prekinuti uzaludno govorenje”. Štoviše, ni na trenutak ne bi trebalo posumnjati da je s obzirom na ove stvari, moguće “otvoriti oči” svakome tko za to ima dobru volju. Na temelju te pretpostavke govorili su svi oni koji su u sebi osjetili da se u njima samima razvilo ovo “unutarnje osjetilno oruđe” kojim su mogli spoznati vanjskim osjetilima skriveno istinsko čovjekovo biće. Zato se od pradavnine uvijek nanovo govori o takvoj “skrivenoj mudrosti”. — Tko je od nje nešto dokučio osjeća to posjedovanje isto tako sigurnim kao što oni koji imaju dobre oči osjećaju sigurnim svoju predodžbu o bojama. Njemu za tu “skrivenu mudrost” nije potreban nikakav “dokaz”. On zna da za tu mudrost ne treba nikakva dokaza ni onome kome se kao i njemu otvorilo “više osjetilo”. Njemu on može govoriti kao što putnik može govoriti o Americi onima koji, doduše, nisu vidjeli Ameriku, ali koji o njoj mogu stvoriti predodžbu, jer bi i oni vidjeli sve ono što i onaj koji im govori kad bi im se za to pružila prilika.

Ali promatrač nadosjetilnog ne treba govoriti samo istraživačima duhovnog svijeta. Svoje riječi treba uputiti svim ljudima. Jer on treba izvještavati o stvarima koje se tiču svih ljudi; on čak zna da nitko bez određene spoznaje ovih stvari ne može biti “čovjek” u pravom smislu riječi. I on govori svim ljudima jer mu je poznato da postoje različiti stupnjevi razumijevanja za ono što ima reći. On zna da ga mogu razumjeti i oni koji su još daleko od trenutka kad će im se otvoriti mogućnost vlastitoga duhovnog istraživanja. Jer osjećaj i razumijevanje za istinu postoji u svakom čovjeku. I on se najprije obraća upravo tom razumijevanju, koje može zasvijetliti u svakoj zdravoj duši. On zna i to da se u ovom razumijevanju nalazi snaga koja mora postupno voditi višim stupnjevima spoznaje. Ovaj osjećaj, koji možda na početku ne vidi baš ništa od onoga što mu se govori, sam je čarobnjak koji otvara “oko duha”. Ovaj se osjećaj budi u tami. Duša ne vidi; ali tim je osjećajem zahvaća moć istine; a zatim će istina malo-pomalo prilaziti duši i otvoriti joj “više osjetilo”. Nekome će za to biti potrebno manje, a nekome više vremena; tko ima strpljenja i ustrajnosti postići će taj cilj. — Jer premda se svaki od rođenja fizički slijep čovjek ne može operirati: svako duhovno oko može se otvoriti; i samo je pitanje vremena kada će se otvoriti. …

Moglo bi se reći: Čemu ljudima govoriti o stvarima za koje nisu probuđene njihove spoznajne snage i koje su njima samima još nedostupne? Na taj se način sasvim krivo prosuđuje o stvari. Potrebne su određene sposobnosti da bi se pronašle stvari o kojima se radi: ali ako ih se, pošto ih se pronašlo, priopći, onda ih može razumjeti svaki čovjek nepristrane logike i zdravog osjećaja za istinu. …

Potrebna je isto tako i “znanost” tih viših područja… “Više gledanje” čini čovjeka isto tako malo “znalcem” u području duhovnoga, kao što ga zdrava osjetila čine “učenjakom” na području osjetilne zbilje. A kako uistinu sva, niža i viša duhovna zbilja, čini samo dvije strane jednog te istog temeljnog bića, onda će onaj tko nije upućen u niže spoznaje ostati ponajčešće takvim i u višim stvarima. … Promatranju duhovnih procesa u čovjekovu životu i u svemiru može se dati naznaka duhovna znanost. …

Čovjek se na pravi način postavlja prema stvarima nadosjetilnog svijeta ako pretpostavi da zdravo mišljenje i osjećanje može razumjeti sve što od istinske spoznaje može poteći iz viših svjetova i da se, polazeći od ovog razumijevanja i postavljajući time čvrst temelj, čini značajan korak prema vlastitom zrenju; premda, da bi se to postiglo, potrebno je i nešto drugo. Ali čovjek sebi zatvara vrata prema istinskoj višoj spoznaji ako prezre ovaj put i ako samo na drugi način hoće prodrijeti u viši svijet. Načelo: priznati više svjetove tek kad smo ih sami vidjeli, zapreka je samom ovom gledanju. Volja da se zdravim mišljenjem najprije razumije ono što se kasnije može gledati, unapređuje ovo gledanje. To je čarolija koja stvara značajne snage duše koje vode “zrenju vidioca”. …

Jer misli što su mu dane same su po sebi snaga koja dalje djeluje u njegovu svijetu misli. Ta će snaga u njemu biti djelatna; ona će probuditi uspavane sposobnosti. … Tko će se težeći za višom spoznajom, a omalovažavajući misaoni rad obraćati drugim čovjekovim snagama, ne uzima u obzir da je upravo mišljenje najveća sposobnost što je čovjek ima u osjetilnom svijetu. Tko dakle pita: Kako mogu sam steći više spoznaje duhovne znanosti? — treba mu reći: O tim spoznajama najprije uči iz tuđih priopćenja. Ako onaj odvrati: Ja hoću sam vidjeti; ništa neću znati o tome što su vidjeli drugi, treba mu odgovoriti: Prvi stupanj na putu vlastitoj spoznaji sastoji se upravo u usvajanju tuđih priopćenja. Tome se može reći: Ja sam u tom slučaju prvo prisiljen na slijepo vjerovanje. Kod nekog se priopćenja, međutim, ne radi o vjerovanju ili nevjerovanju, nego samo o nepristranom poimanju onoga što saznajemo. Kad istinski duhovni istraživač govori, nikada ne očekuje slijepo vjerovanje. On time uvijek samo misli reći: To sam doživio u duhovnim područjima života i pričam o ovim svojim doživljajima. Ali on još i zna da poimanje tih njegovih doživljaja i prožimanje misli tim pričama drugome čovjeku predstavljaju žive snage za duhovni razvoj. … Ispravan duhovni uvid budi u duši nepomućenoj predrasudama snagu razumijevanja. Nesvjesno se znanje sukobljava sa duhovnom činjenicom koju je netko drugi pronašao. Ovo sukobljavanje nije slijepa vjera, nego ispravno djelovanje zdravoga ljudskog razuma. U ovom zdravom shvaćanju trebalo bi vidjeti daleko bolje polazište i za samospoznaju duhovnog svijeta nego u dvojbenom mističnom “poniranju” i sl., gdje se često očekuje nešto bolje negoli ono što priznaje zdravi ljudski razum na osnovi istinskog duhovnog istraživanja.

Nije moguće dovoljno jako naglasiti koliko je potrebno da čovjek koji hoće razviti svoje sposobnosti više spoznaje mora prionuti uz ozbiljan misaoni rad. To naglašavanje mora biti tim jače zato što mnogi ljudi koji hoće postati “vidiocima” upravo omalovažavaju taj ozbiljni misaoni rad pun odricanja. Oni kažu, mišljenje mi uopće ne može pomoći; važan je “osjet”, “osjećaj” i slično. … Određena lijenost ima kod mnogih ljudi loš utjecaj. Ta im lijenost ne dolazi do svijesti jer se zaodijeva prezirom “apstraktnog mišljenja”, “dokonog spekuliranja” itd. Mišljenje se, međutim, ne shvaća ako ga se zamijeni s dokonim, apstraktnim izvođenjem misaonog slijeda. Ovo “apstraktno mišljenje” lako može usmrtiti nadosjetilnu spoznaju; mišljenje puno života može joj postati osnovom.

ulomak iz Rudolf Steiner, Teozofija, 2000., str. 19.-24., 140.-142., prijevod: Dunja Gojković i Milica Vizec, link, izvornik: Rudolf Steiner, Theosophie, 1922. (11904.) link

2 misli o “teosofija? (ulomci A. Versluisa, E. Finka i R. Steinera)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s