Heidegger: znanstveni pogon kao beskonačno istraživanje onog već unaprijed poznatog? (ulomak iz Damir Barbarić, Približavanja)

Najvažnija i odlučujuća značajka razdoblja u kojemu čovjek stupa u ulogu subjekta, razdoblja tako zvanog novoga vijeka, je bezuvjetno prvenstvo procesa pred svakim ostajućim stanjem, pred svakim samoniklo u sebi počivajućim bitkom. Pokušajmo tu presudnu značajku pokazati na jednoj od nedvojbeno temeljnih crta novovjekovlja.

Uobičajenim je postalo odlučujući princip novoga vijeka nalaziti u znanosti – dakako u njenom novom liku, bitno različitom kako od grčke episteme tako i od srednjovjekovnog doctrina, liku koji ovdje [s Heideggerom] možemo prethodno označiti apriorno prerađivačkim. Možda i s pravom. Pritom je međutim nužno da se, usprkos svoj mnogostrukosti različitih posebnih znanosti, usprkos njihovoj već nepreglednoj unutrašnjoj i vanjskoj razgranjenosti, pred oči pokuša dovesti prije svega njihova temeljna jedinstvenost, njihov prevladavajući objedinjujući osnovni karakter. Taj je jedinstveni temelj svih posebnih novovjekovnih znanosti njihov istraživački karakter. Bit novovjeke znanosti vidi Heidegger u istraživanju, čije je metafizičko zasnivanje polučeno ranonovovjekovnim naučavanjima o metodi, osobito onom kartezijanskom. No što je istraživanje?

Ono je jedno sebe sámo vodeće transcendentalno otvaranje okružja spoznajnog postupka. To se otvaranje zbiva pomoću nabačaja tlocrta moguće spoznatljivih procesa u nekom području bića, npr. u prirodi ili povijesti. Taj nabačaj zatim odlučuje što će ubuduće za znanstvenu spoznaju uopće vrijediti primjerice kao priroda. U konkretnom slučaju jedne svakako uzorne znanosti početnoga novog vijeka, naime matematičke fizike, bit će to ”u sebi zatvoreni sklop kretanja točaka mase koje se uzajamno prostorno-vremenski odnose”. Sva daljnja spoznaja činjenica, sve utvrđivanje pravila i zakona, sva uspostava eksperimenata odvija se onda nužno u okvirima i na osnovi tog tako nabačenog nacrta, kao njegovo stalno osiguravanje, potvrđivanje, održavanje i ujedno potenciranje.

Rezultati istraživanja zatim služe kao omogućujući uvjeti daljnjeg istraživanja. U oblasti duhovnih ili povijesnih znanosti mogući rezultati poduzetih istraživanja već su unaprijed projicirani kao radne hipoteze za nova istraživanja. U polju tako zvanih prirodnih znanosti istraživanja se pak vode tako da njihovi ishodi mogu što brže biti upotrijebljeni za konstrukciju novijih i savršenijih tehničkih aparatura, bez kojih je danas sva prirodoznanstvena spoznaja postala već u doslovnom smislu nemogućom.

Na taj način moderna znanost sve više i više zadobiva osobiti karakter pogona. To pak znači: ”postupak se sve više usmjerava na njim samim otvorene mogućnosti napredovanja”, koje mu tada služe kao ”putovi i sredstva napredujućeg postupka”.

Tako se konačno znanstveno istraživanje sve odlučnije zatvara u sebe sama i odsijeca sebi samom svaku mogućnost da uopće još sretne neko biće koje nije već unaprijed određeno, putem nabačaja tlocrta predmetnog okružja samog istraživanja, kao predmet moguće spoznaje. U proširenju i učvršćenju istraživalačkog i institutskog karaktera svih znanosti zbiva se osebujno ”osiguravanje prvenstva postupka pred bićem (prirodom i povijesti)”.

Bit takva znanstvenog postupanja leži u objašnjenju. Objašenjenje nije pak drugo do neko pojašnjenje iz jasnoga. Kako eksperimentom prirodnih znanosti tako i cjelinom iznalaženja izvora, osiguranjem, ocjenom i tumačenjem u historijskim duhovnim znanostima „ono nepoznato se utemeljuje poznatim“, čime se ujedno „to poznato onim nepoznatim očuvava“. Jednom riječju: „Objašnjenje znači: svođenje na ono razumljivo“.

To strogo metodičko utemeljujuće svođenje svega i svakog bića na ono već poznato, sigurno i izvjesno, Heidegger naziva „računanjem“, dakako u jednom širokom i bitnom smislu, i upravo to će ostati njegovim mjerodavnim imenom za cjelokupnost novovjekovnog znanstveno istraživačkog pogona:

Istraživanje raspolaže bićem onda kad ga može ili unaprijed proračunati u njegovu budućem tijeku ili obračunati kao ono prošlo. U prethodnom proračunu se tako reći uspostavlja priroda, a u historijskom obračunu povijest. Priroda i povijest postaju predmetom objašnjavajućeg predstavljanja. Ono računa na prirodu i računa s poviješću. Samo ono što na taj način biva predmetom jest, vrijedi kao biće.

Shodno svemu tomu u bezuvjetnom prvenstvu napredujućeg znanstvenog istraživanja vlada neugroženo, sebe sama stalno osiguravajuće istrajavanje onog već poznatog, koje se uvijek iznova osigurava upravo prethodećim isključenjem svake mogućnosti da mu u susret dođe neko biće koje ne bi već unaprijed bilo u osnovi proračunato.  

ulomak iz Damir Barbarić, U vrtlogu beskonačnog, u Damir Barbarić, Približavanja, 2001., str. 16.-18.


Knjigu se može kupiti kod nakladnika: Demetra

Jedna misao o “Heidegger: znanstveni pogon kao beskonačno istraživanje onog već unaprijed poznatog? (ulomak iz Damir Barbarić, Približavanja)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s