inspiracija? (ulomci Friedricha Nietzschea)

[S]ubjekt, hoteći individuum koji promiče vlastite egoistične svrhe, može biti mišljen samo kao protivnik, a ne kao izvor umjetnosti. Ako je pak subjekt umjetnik, on je već oslobođen svoje individualne volje i u stanovitom je smislu postao medijem, posredstvom kojega onaj jedan subjekt koji istinski jest slavi svoj spas u prividu. … [M]i uopće nismo oni pravi tvorci tog svijeta umjetnosti. … Samo onoliko koliko se u aktu umjetničkog stvaranja genij stopi s onim praumjetnikom svijeta, znade on nešto o vječnoj biti umjetnosti; jer u tom je stanju on na čudesan način nalik na onu strašnu sliku iz bajke koja oči može okrenuti i gledati samu sebe; sad je on u isti mah subjekt i objekt, u isti mah pjesnik, glumac i gledatelj.

ulomak iz Friedrich Nietzsche, Rođenje tragedije, Zagreb: Matica hrvatska 1997., str. 48.-49., prevela Vera Čičin-Šain, izvornik: Friedrich Nietzsche, Die Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik (1872) 


V j e r a   u   i n s p i r a c i j u . – Umjetnicima je u interesu da se vjeruje u iznenadna nadahnuća i u tako zvane inspiracije: kao da ideja umjetničkog djela, pjesništva ili temeljna misao neke filozofije svijetli odozgo s neba poput tračka milosrđa. Mašta dobra umjetnika ili mislioca uistinu neprestano proizvodi dobro, osrednje i loše, ali njegova najizoštrenija i najuvježbanija moć prosudbe odbacuje, bira i povezuje: kao što se sada iz Beethovenovih bilježnica uviđa da je on najkrasnije melodije postupno sabirao i u neku ih ruku pobrao iz mnogostrukih začetaka. Tko manje strogo odvaja te se rado prepušta oponašajućem prisjećanju pod određenim okolnostima moći će postati veliki improvizator; ali umjetnička improvizacija je neznatna u odnosu na ozbiljno i mukotrpno probrane umjetničke misli. Svi velikani bili su veliki radnici, neumorni ne samo u iznalaženju, već i u odbacivanju, prosijavanju i sređivanju.

J o š   j e d n o m   o   i n s p i r a c i j i . – Ako se proizvodna moć neko vrijeme zaustavila i prepriječila u svom izlijevanju, tad se na koncu pojavljuje jedan tako nenadani izlijev, kao da se pomalja neposredno inspiracija bez prethodne unutrašnje djelatnosti – dakle čudo. U tome se sastoji poznato zavaravanje čije je daljnje postojanje, rečeno je već, ipak malo preko mjere u interesu svih umjetnika. Kapital se upravo samo nagomilavao, on nije odjednom pao s neba. Uostalom, takve prividne inspiracije postoje i drugdje, na primjer u djelokrugu dobrote, vrline i poroka.

ulomci iz Friedrich Nietzsche, Ljudsko, odviše ljudsko, sv. I., Zagreb: Demetra 2012., str. 109.-108., preveo: Berislav Podrug, izvornik: Friedrich Nietzsche, Menschliches, Allzumenschliches (1878)


[Filosofi] svi zajedno postavljaju se kao da su svoja prava mišljenja postigli i otkrili samostalnim razvitkom hladne, čiste, božanski bezbrižne dijalektike (za razliku od svakovrsnih mistika, koji su od njih iskreniji i nezgrapniji – oni naime govore o “inspiraciji”: dok zapravo unaprijed izrečenu tvrdnju, dosjetku, “nadahnuće”, ponajčešće prosijanu i apstraktnom učinjenu želju srca brane naknadno traženim razlozima.

ulomak iz Friedrich Nietzsche, S onu stranu dobra i zla, Zagreb 2002., str. 14., prevela: Dubravka Kozina, izvornik Friedrich Nietzsche, Jenseits von Gut und Böse (1886)


– Ima li, koncem devetnaestog stoljeća, netko jasan pojam o onome što su pjesnici snažnih razdoblja nazivali inspiracijom? Inače hoću to opisati. – S najneznatnijim ostatkom praznovjere u sebi jedva da bi se zapravo znalo odagnati predstavu da se je tek inkarnacija, tek pisak, tek medium nadmoćnih sila. Pojam objavljenje, u tom smislu da iznenada, s neiskazivom sigurnošću i finoćom, nešto biva vidljivo, čujno, nešto što nekoga do u Najdublje potrese i obori, taj pojam opisuje naprosto stanje stvari. Ne sluša se, ne traži se; prima se, ne pita se tko tu daje; kao kakva munja sijevne neka misao, s nužnošću, bez oklijevanja, – nikad nijesam imao izbora. Jedan ushit čiji se strahoviti napon ponekad izlijeva u potok suza, pri kojem je korak nehotice sad silovit sad polagan; jedno savršeno Biti-van-sebe s najdistinktnijom sviješću o nebrojeno finih jeza i žmaraca do u nožne prste; jedna dubina sreće u kojoj ono Najbolnije i Najturobnije ne djeluje kao suprotak nego kao uvjetovano, kao izazvano, kao jedna nužna boja u jednom takvom obilju svjetla; jedan instinkt rhytmičkih odnosa, koji je razapet nad širokim prostorima formi – duljina, potreba za jednim rhytmom širokog raspona je skoro mjera za snagu inspiracije, neka vrsta izravnanja naspram njezina pritiska i napona… Sve se zbiva u najvišem stupnju neslobodovoljno, ali kao u kakvoj navali čuvstva slobode, bezuvjetnosti, moći, božanskosti… Neslobodovoljnost slike, poredbe, jest ono što je najčudnije; više se nema pojma što je slika, što je poredba, sve se to pruža kao najvliži, najtočniji, najjednostavniji izraz. Čini se zbilja, da podsjetimo na jednu Zarathustrinu riječ, kao da tu same stvari prilaze i nude se za poredbu (- “tu sve stvari milujući prilaze tvom govoru i laskaju ti: jer hoće na tvojim ledjima jahati. Na svakoj poredbi jašeš ovdje k svakoj istini. Sveg bitka riječi i škrinje riječi djipaju ti tu; tu sav bitak hoće bivati riječ, svo bivanje želi naučiti o tebi govoriti-“). To je moje iskustvo o inspiraciji; ne sumnjam da se mora ići tisućljeća unazad, da bi se našlo nekoga tko mi smije reći “takodjer moje”. (…)

U ljeto, vrativši se na ono sveto mjesto gdje mi je sijevnula prva munja zamisli Zarathustre, nađoh drugoga Zarathustru. Deset dana bijaše dostatno; ni u jednom slučaju, niti kod prvoga niti kod trećega i zadnjega nisam potrebovao više. Zimi iza toga, pod halkyioničkim nebom Nice, koje je tad prvi put u moj život zaljeskalo, nađoh trećeg Zarathustru – i bijah gotov. Mnoga skrovita mjestašca i uzvisice iz krajolika Nice blagoslovljena su mi nezaboravnim časovima; onaj odlučujući dio koji nosi naslov ”o starim i novim tablicama” spjevan je u najnapornijem penjanju od stanice prema čudesnom maurskom gnijezdu Eza, – žustrina mišica je u mene bila najveća onda kad je stvaralačka snaga najbujnije tekla. Tijelo je oduhovljeno, ostavimo ”dušu” van igre… Često me se moglo vidjeti kako plešem; tad sam mogao, a da me ne zahvati zamor, po sedam, osam sati hodati po brdima. Spavah dobro, mnogo se smijah -, bijah savršeno krepak i strpljiv.

ulomak iz Friedrich Nietzsche, Ecce homo, Zagreb 1980., str. 161.-164., preveo: Šime Vranić, izvornik: Friedrich Nietzsche, Ecce homo (1888.)


(na prvom izdanju bloga dijelom u stvaralaštvo? i krajolik?)

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s