dijalektika kao preobražavanje? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha, i Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma)

Pupoljak se gubi u izbijanju cvijeta, te bi se moglo reći da cvijet opovrgava pupoljak; isto tako plod proglašava cvijet za neko nepravo postojanje biljke, te kao istina biljke nastupa plod na mjesto cvijeta. Ove se forme ne samo razlikuju, nego također jedna drugu potiskuju kao međusobno nepodnošljive. Ali njihova ih prolaznost istodobno čini momentima organskoga jedinstva, u kojem one ne samo da ne proturječe jedna drugoj, nego je svaka jednako nužna kao i svaka druga; i tek ta jednaka nužnost čini život cjeline. U obliku onog za što izgleda da se nalazi u sporu i da se isključuje, [svijest] spoznaje momente koji su uzajamno nužni jedni za druge.

ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha, …

Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770.-1831.)

U samoprikazu dijalektike, nakon kraćeg ili duljeg vremena, neizostavno iskrsne tvrdnja da ona i jest znanost o ”bivanju” a bivanje opet da je ”veliki zakon” zbiljnosti. A tada uskoro zaizvjesno dolazi dirljivo-naivan primjer o biljci koja iz sjemena postaje klicom, pri čemu sjeme iščezava te se preobražava u biljku što iz njega izniče; ova stvara sjeme, koje je napušta, biva odnešeno i vodi do novog klijanja, dočim ostarjela biljka ugiba, kao što je iščezavanje općenito naličje bivanja. … Pogotovo od Hegelovih vremena možemo se zabavljati tvrdnjom da je cvijet antiteza pupoljka dočim ”plod (sada) proglašava cvijet za neko nepravo postojanje biljke” (Fenomenologija duha). Pojmovno čarobnjaštvo, retoričko namagarčivanje? Analizi tu zbilja ne pada teško dokazati zlouporabu jezika. Izrugivanje kritičara razumljivo je i opravdano. No ipak, ono nas ne smije zaslijepiti za veliko ukazivanje što je dano tim primjerom. Naivno kako zvuči, ono ukazuje na naivan i iskonski temeljni sloj filozofiranja, koji se ne može tek tako rastvoriti niti uz koliko god daleko tjeranu dijalektičku ili analitičku rafiniranost. Jer taj primjer otvara pogled na ciklus života te na velike i općenite prevrate između postajanja, opstajanja i prolaženja. Drevna tradicija mudrosti – ona predznanstvena – te fenomene ima neotklonjivo pred očima: ona gleda mijenu godišnjih doba, ritam dana i noći, protuigru budnosti i sna, izdisanja i udisanja, uzajamnu igru svjetla i sjene. U središtu tih polarnih fenomena zatiče ona igru spolova – koja, istodobno, pruža model za proširivanje polarnih dijada u dijalektičku trijadu. Jer, u susretu muškoga i ženskoga nastaje dijete, ”sinteza” iz oca i majke, jaja i sjemena, ljubavi i zakona itd.

Peter Sloterdijk (1947.)

Ova naivna promatranja, držim, pokazuju da je dijalektika dugo vremena svoja ontologijska načela uzajmljivala od iskonske filozofije života što pred očima ima igru antagonističkih sila svijeta i dualiteta. Ono što se naziva dijalektikom uistinu je ritmika ili filozofija polarnosti. Čistim promatranjem ona kuša život i svemir pojmiti kao neumornu mijenu faza i stanja bitka u nadolaženju i odlaženju – poput oseke i plime, ciklusa zviježđa, radosti i žalosti, života i smrti. Ta velika ritmika sve fenomene beziznimno razumije kao pulsiranja, faze, taktove. Ona u njima ne spoznaje ništa do klatno onoga Jednoga, kosmičkog počela u svim njegovim prirodnim i neizbježivim obratima. Da sve u svijetu ima svoju opreku, da se stanja pokreću u vječnome protoku i kružnome kretanju te da se ekstremi preobraćaju jedan u drugi, to su velike i nepokolebljive vizije do kojih dospijeva ta ritmika. Heraklitova ”dijalektika” – prva i zacijelo jedina europska koja je čista filozofija polarnosti a da ne postaje polemika, stoga također kontemplativna i tamna, bez želje za uvjeravanjem i nesračunata na dijalog prijepora – savršeno odgovara tome tipu naučavanja mudrosti:

Protivno se udružuje i iz raznih tonova postaje najljepša harmonija i sve biva borbom.

Sveza: potpuno i nepotpuno, složno i nesložno, skladno i neskladno, i iz svih jedno i iz jednoga sva.

Jedno isto prebiva u nama: živo i mrtvo, budno i spavajuće, mlado i staro. Jer je to kad se promijeni ono a ono kad se promijeni to.

U iste rijeke stupamo i ne stupamo, jesmo i nismo.

Takvo gledanje na cjelinu svijeta još posjeduje hladnoću i veličinu neke Prve filozofije; ono ima promatralački ne-argumentirajući smisao. Ono biva naučavano za svakoga i ni za koga, ne nadmudrujući se nego samo ukazujući; ono bi moglo ostati potpuno neizrečeno te ni u kojem slučaju ne želi biti neka pozicija za koju se valja ”boriti”. Njezin je govor poput nekog usklađivanja u ritmički, pulsirajući kosmos. Ta svijest posjeduje vlastiti hod i disanje i ta najranija filozofija polarnosti bijaše tek borbe lišeno sudisanje u udisanju i izdisanju svijeta. Između ”zakona svijeta” polarnosti i njegova filozofskog razumijevanja ne zjapi nikakav jaz. Mislilac, štoviše ”vidovnjak”, ne zauzima nikakav ”vlastiti” položaj te se ne odmiče kao spoznavajući subjekt od spoznatih fenomena. U velikome svijetu pulsiranja i polarnih preokreta on ne nastupa kao neko jastvo koje se odiže od ovoga svijeta i u tome odizanju može zapasti u zabludu. Sve što on kazuje to i prolazi kroz njega, a tako bi bilo u svakome slučaju, kazao on to ili ne. U posljednjoj konsekvenciji takvo naučavanje o polarnosti morali bismo nazvati filozofijom bez subjekta. Tamo gdje vlada ovakvo gledanje, u osnovi uzevši postoje tek ritmovi, tek gibanja klatna energija i protupolova – za separatno jastvo čovjeka ne ostaje nikakva vlastita sfera. U odnosu prema tim ritmovima za čovjeka postoji tek jedan valjani stav: držanje. Razumjeti tu znači biti sporazuman. Tko vidi da je svijet harmonija u razdrtosti neće se buniti protiv toga. Tamo gdje vlada uvid, subjekt borbe je već prošlost. No, ako se dijalektika u tomu smislu smije nazvati uistinu ”najvišom teorijom”, onda se ona u pogledu argumentacije javlja apsolutno bez obrane; u svojoj odriješeno slobodnoj kontemplaciji ona se opustila do najvedrije nedokazivosti. Takvo naučavanje o mudrosti stoga nipošto nije polemika nego ugođivanje i ritmiziranje.

ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Zagreb 1992., preveo: Boris Hudoletnjak, izvornik: Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft (1981.)