biće? (ulomak iz Nicolai Hartmann, Prilog zasnivanju ontologije)

Svaka filosofija i svaka pučka slika svijeta ima neko shvaćanje bića. Mnogobrojnost nazora na svijet, ma u čemu inače ležale njihove u prvi mah uočljive razlike, predstavlja ujedno mnogobrojnost shvaćanja bitka. Ako i pretpostavimo da ona u svojoj mnoštvenosti ne pogađaju općenitost “bića kao bića”, ipak se na promašaju može naučiti što ovo općenito nije. … Stoga ovdje treba navesti nekoliko tipičnih shvaćanja bića – ne da bi ih se pridržavalo, nego da bi se, nadmašujući ih, učinilo dohvatljivim ono samo ”bića kao bića”.

1. Najnaivnije shvaćanje razumije biće kao stvar, bitak kao stvarovitost. Ono se lako može pobiti i povlači se već pri najblažim početcima osvješćenja; jer već se organski bitak očito ne iscrpljuje u stvarovitosti, a kamo li duševni ili duhovni. Ali svijest o tome upravo dolazi kasnije, ona predstavlja jedan korak dalje. Stvari naprosto posjeduju najveću uočljivost i nametljivost; naspram njih polje duše i duha izgleda tako neuhvatljivo, lebdeće, bez težine, da se uopće ne doživljava kao biće. Ova opreka leži u biti stvari i ne da se ukinuti. Stoga se shvaćanje o biću kao stvari održava gotovo neosporavano u svakodnevnoj svijesti, da, čak i u pozadini mnogih teorija – i to ne samo materijalističkih. Od njega potječe tek kasnije skovana riječ ”realnost” (uzeta od latinskog res, stvar) koja je ispočetka podrazumijevala mnogo više od same ”stvarovitosti”.

2. Tome se već kritički protivi shvaćanje o biću kao o onom datom (bitak = datost). Sad se već zna da svijet ne sačinjavaju samo stvari. Već njihovo nastajanje i propadanje probija njihovu prividno zatvorenu frontu bitka. Jer ono je isto tako realno kao i same stvari; ono je isto tako dato. To je gledište staro i javlja se u dva različita oblika koja zrcale njegovu dvostruku ukorijenjenost. Oba sežu povijesno mnogo dalje od prve pojave pojma datosti.

Jedan razumije biće kao ono što je posvjedočeno od osjetila. On stoji u pozadini predsokratike – Parmenid i Heraklit argumentiraju protiv njega -, održava se međutim, sve do u teze kasnog senzualizma (esse = percipi [biti nije drugo do opažati, percipirati]). Drugi shvaća biće kao ono sadašnje [present ujedno znači prisutno i sadašnje]; po njemu je ono prošlo baš tako nebiće kao i ono buduće. To vodi Parmenida do ovjekovječenja bića u ”sada”. Baš kao i pozivanje na osjetilno svjedočanstvo, on daje prednost datome; kao što u sadašnjosti (od kasnijih nazvanoj parousia, pri-sutnost, [presence]) leži isti motiv sebe-pružanja kao i u predočnosti i u predručnosti.

6a010535ce1cf6970c0134805743ae970c-600wi

Nicolai Hartmann (1882.-1950.)

Ovaj se nazor održava sve dok se ne otkrije da nije svo biće dostupno osjetilima i da nije svo prisutno u sadašnjosti. Imade bića skrivenog, koje nam otkriva tek uvid višega reda (noein); ima bića prošloga koje i te kako odlučno progovara u sadašnjosti, i budućeg koje u nju prodire. Postoji povezanost onog što se vremenski razilazi. Time konačno otpada izjednačavanje bitka s datošću.

3. Otkrivši jednom da datost pripada samo određenim karakterima bitka, koji nisu i osnovni, nepogrešivo se upada u drugi ekstrem: dato je uopće samo površina, izvanjsko; istinsko biće je, naprotiv, nutrina tog vanjskog, ono skrovito ne-dato. Tako se sad posve obezvrjeđuje osjetilno – za volju jednog samo višem uvidu dostupnog nadosjetilnog.

Ova misao poprima različite vidove. Ne-dato biće izlaže se kao pratvar, kao svjetski osnov, kao element, kao ”ideja” (nutarnje obličje), kao substancija. … Sve teorije o ”prividnom i zbiljskom svijetu” – od ideja do Kantovog nauka o stvari po sebi – pokazuju ontologijski isto lice.

Ali sve one počinjaju istu pogrešku. Zašto bi zapravo jedino ono nutarnje i skrovito moralo biti biće? Ne pripada li pojavna i data površina također njemu? Unaprijed je, naprotiv jasno, da ono dostupno ne bivstvuje manje od onog nedostupnog. Inače bi se ovo, postavši dostupnim, moralo pretvoriti u nebiće.

ulomak iz Nicolai Hartmann, Prilog zasnivanju ontologije, 1976., linkstr. 79.-80., preveo: Marijan Cipra, izvornik: Nicolai Hartmann, Zur Grundlegung der Ontologie (1935)

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: biće?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s