predfilosofijska naivnost? (ulomak iz Eugen Fink, Uvod u filozofiju)

Hegel započinje s razlikom filosofije prema svim pojedinačnim znanostima. … Pojedinačne znanosti odnose se na predmete koji su već zadani prije znanstvenog obraćanja predmetima, koji su već unaprijed tu, i priznati su od ”predočbe” kao unaprijed postojeći. Pojedinačne znanosti u … obraćanju svome predmetu njega nalaze kao već postojećeg i poznatog u predznanstvenome poznavanju. Zoologija nalazi životinje, pravosuđe pravo, medicina bolest upravo kao prisno  područje bića u predznanstvenom stavu… Zatečeno je uvijek već dano, … od ”predočbe” prihvaćeno, tj. neupitno pretpostavljeno. “Predočba” dakle zadaje znanostima ono neposredno, tako da one mogu neposredno započeti.

Philosopher Hegel

G. W. F. Hegel (1770.-1831.)

Što je ta ”predočba”? Ne valjda pojedinačni subjektivni čin predočavanja, a niti samo opažajna, ili čak samo osjetilna moć spoznavanja. ”Predočba” označava ovdje cjelinu prethodnog imanja bića, temeljni stav čovjeka da biće neupitno prihvaća u njegovu postojanju koje se nameće. … Predočba je horizont neupitnog dopuštanja postojanja bića i upravo tako početna situacija svih pozitivnih znanosti.

[Husserlu] se filosofski problem u početnom obliku pojavljuje kao zadaća izlaganja prirodnog stava. Što je taj prirodni stav? Je li on uopće neki stav kojeg možemo birati, koji možemo prihvatiti i opet napustiti? … Prirodni je stav tlo koje već unaprijed nosi naše moguće stavove i njihovu promjenu: on je carstvo neupitne samorazumljivosti nama danoga svijeta. Zadatak izlaganja prirodnoga stava nije uopće moguć na njegovu tlu, nego tek u oslobađanju iz njega. To znači da je on predfilosofska naivnost čovjekova, koja kao takva može postati predmetom pitanja i određivanja tek onda kad se čovjek u čuđenju od nje otrgne. To je onaj temeljni stav čovjeka u kojem on, predan biću, ne pita što ono kao biće jest. … Živimo u svijetu upućeni na stvari s kojima se mnogostruko zainteresirani bavimo, bilo da se s njima praktično ophodimo, bilo ih tek samo opažajući, ili čak teorijski određujući. Mi zauzimamo stav baš prema stvarima, na njih je usmjeren naš interes, a ne na naše spoznavanje. Živeći u činjenju, ne gledamo na činjenje, nego na intendirani predmet, koji može biti željen ili ga se možemo bojati, koji možemo spoznavati, ljubiti, odbacivati, prosuđivati, itd. U normalnome smo životnom činjenju predmetima takoreći ne samo aficirani, nego obuzeti; živimo prema vani, uronjeni u svijet i usmjereni prema unutarsvjetskim stvarima. Nagnuće života prema vani, dalje od sebe, prema stvarima, to kretanje prema objektu temeljni je modus kako u svijetu jesmo. … Samorazumljivost naivnog življenja leži za Husserla u prevladavajućoj tendenciji prema predmetima, u toj objektivnoj temeljnoj karakteristici. Naša je otvorenost za zbilju u cjelini prije svega odlučno obraćanje stvarima, život u odvraćanju od sebe i život usmjeren na predmete. Neka životna tendencija prema vani. Upravljenost, intencionalnost najčešće je nerefleksivna, predmetna. Živimo u svijetu usmjereni prema stvarima. Mnogostrukost načina doživljavanja, načina pojavljivanja i predstavljanja jedne stvari obično nas ne zanima. Mi je proživljavamo, ali je samu ne opredmećujemo; mi smo takoreći uronjeni u stvari i slijepi za bogatstvo subjektivno davajućeg života. … Sav je naš život prožet temeljnim interesom, interesnom privučenošću stvarima. Manje teoretski izraženo: čovjek je tako pri stvarima da se najčešće u njima gubi. Husserl tu tendenciju naziva prirodnim objektivizmom.

2016-02-11_1455187287_2

Edmund Husserl (1859.-1938.)

Heidegger naivnost karakterizira kao način odvijanja čovjekove sveukupne egzistencije; kao ravnodušnost prema razlici između bića i bitka. Što se nas tiče ta razlika? … Kamen je različit od čovjeka po načinu njegova bitka. Kamen postoji pred-ručno, čovjek egzistira. Heidegger je višestrukost bitka shvatio ovako: predručnost kao način bitka je tako nešto kao prostorno materijalna stvar; priručnost je pak način bitka onoga što on naziva priborom, na primjer alati, upotrebne stvari (koje nisu sastavljene od predručne tvari plus subjektivnog shvaćanja); život kao vrsta bitka onoga živog u smislu biljke i životinje; egzistencija kao način bitka čovjeka… Nerazlikovanje tih načina bitka je krivotvorenje sa sudbinskim posljedicama. Heidegger to pokazuje prije svega na tradicionalnom izlaganju bitka čovjeka koje je pretežno usmjereno na bitak prirodne stvari.  … Filosofiranje je modus izričitosti razumijevanja bitka. Nefilosofija je pak modus njegove neizričitosti.  … Čovjeku kao da je razumijevanje bitka zastrto. On je otvoren samo za stvari, ali ne za otvorenost stvari. Usmjeren je samo na biće. …Tako dugo dok je čovjek otvoren samo za biće slijep je za razlike načina bitka. Kamen i čovjeka prihvaća u istome nerazlikujućem smislu kao opstojnosne; indiferentan je prema razlici načina bitka. Sve što jest nekako je već tu. Razlike u bitku između Boga, životinje i na primjer čekića poravnane su, svi ”jesu” na isti način. Niveliranje razlika načina bitka Heidegger naziva prvenstvom predručnosti. Ideal prema kojem se u naivnosti izlaže bitak svih bića jest bitak tjelesne stvari. … A time postaje krivotvorinom čovjekova bitka. Jer čovjek nije postojeća stvar, nego jest ukoliko sebe određuje kao slobodu. … Moglo bi se govoriti o ”ontologijskoj” tezi naivnosti, upravo o tezi o posvemašnjoj predručnosti sveg bića. … Naivnost u svojoj ravnodušnosti, u svojoj indiferenciji … ne počinja grešku samo time što biće druge vrste i drugog načina bitka mjeri prema tome, nego nije uopće shvatila nikakav način bitka, pa ni onaj prirodne stvari. … Naivnost je ono događanje koje ignorira tu razliku, ili bolje, koje ne dopušta da se ona uopće i pojavi. A ipak, bitak je uvijek i već odvajkada razumljen.  … Biće susrećemo iz prethodno razumljenih horizonata bitka i ono privlači pogled na sebe, štoviše može vezati čovjeka za sebe i tako ga podjarmiti. On se fiksira na biće i sve što svagda susreće, bez razlike, prihvaća kao predručno postojeće.

Heidegger_1955

Martin Heidegger (1889.-1976.)

Naše mišljenje kruži oko problema početka filosofije. S obzirom na Husserla, Heideggera i Hegela pokušavamo prepoznati početak filosofije u začuđenom shvaćanju predfilosofijskog temeljnog ponašanja čovjeka prema svijetu i stvarima: u onome što se svagda shvaća kao naivnost pokazuje se otklon filosofiranja od svijeta ”zdravoga ljudskog razuma” i pokret duha. …

To međutim ne smije biti samo prvi korak mišljenja, to da biva ispostavljen neki filosofijski pojam o predfilosofijskoj ”naivnosti” naivnoga prirodnoga svjetskog življenja, da bi zatim bio ostavljen i iščeznuo iz filosofijskog interesa. Naivnost je stalni problem filosofije. Ona još nije pojmljena time što se karakterizira kao onaj način ljudskog opstanka u kojem on ne filosofira. Filosofija štoviše mora učiniti pojmljivim kako uopće dolazi do čovjekova nefilosofirajućeg temeljnog držanja. Uvod u filosofiju koji se samo otklanja od nedostatnog pojma naivnosti brzo i lako dolazi do neke teme za svoje tobožnje filosofijsko pitanje. Ali tada mu mora nužno promaknuti to da ostaje u velikoj mjeri još obuzet neprovidnim pretpostavkama i predrasudama, bezupitnim samorazumljivostima prirodnoga svjetonazora… Je li dakle ta naivnost samo manji stupanj uvida, skoro nešto poput gluposti, mjereno spram mudrosti filosofije? Dakle nešto kao fatalna nedaća u koju je doveden ljudski rod; neka nedostatnost obične sposobnosti spoznavanja? Počiva li samo na nezgodnoj ograničenosti duhovne snage mnoštva to da filosofija općenito ne pobuđuje i ne uređuje cijeli ljudski život prema načelima uma? U jednoj takvoj perspektivi nije pojmljen ni problem naivnosti ni bit filosofije.

eugene_fink

Eugen Fink (1905-1975.)

Ovdje se radi o fundamentalnoj tendenciji života … dakle, o nekoj središnjoj životnoj moći, a ne tek o nemoći za znanje… Naivnost je, kao fenomen života, daleko od toga da bude tek nešto negativno, kako bi se to suviše lako moglo pričinjati bahatosti filosofije. Nije li ”veliko zdravlje” ona neslomljena, u sebi počivajuća sigurnost, čista savjest života, njegova izvjesnost da zbiljski jest? Nietzsche, koji je pokušao filosofirati iz ”optike života”, morao je upravo instinktivnu sigurnost života, njegovu bezupitnost u cjelini, njegovu naivnost vidjeti pozitivno, a u filosofiji kao rastvaranju naivne sigurnosti života prepoznati propast i ”negativno kretanje”, simptom dekadencije. A to nije tek neki osobenjački aspekt Nietzschea, koji i opet sve stvari stavlja na glavu. Filosofija je, kao napad na čvrstu sigurnost naivnog svjetonazora, možda opasna stvar i obavijena dubokom dvoznačnošću; ona je, kao i sve stvaralačko, u susjedstvu razaranja. I novim utemeljenjem ljudske egzistencije biva ona samo lomljenjem uvaženih i dozrelih formi… Tendencija prema filosofiji … suprotstavljena je jednako moćna protutendencija života: nemiru duha duboko je suprotstavljena potreba za mirom, sigurnošću i čvrstoćom. Filosofijskom pitanju suprotstavljena je moć samorazumljivoga! Svaki početak filosofije, kao pokušaj da se bezupitnost svemoćne samorazumljivosti … preinači u upitnost, moguć je svagda samo otporom spram naivnosti. Ta protimba obiju fundamentalnih tendencija života: nemirne slutnje duha, koja ljudima ne podaruje boravak u sigurnom i pouzdanom, i sklanjajuće moći zaborava, pod čijom se zaštitom naseljavamo posred bića – ta bi protimba morala i sama biti filosofijski pojmljena kako bi se mogla spoznati cijela dvoznačnost filosofije.

friedrichhc3b6lderlin

Friedrich Hölderlin (1770.-1843.)

Hölderlin pušta svoga Empedokla kazati:

Boje se

djeca zemlje najčešće novog i stranog,

teže samo da ostanu kod sebe doma,

život biljke i vesela životinja.

Ograničeni u vlasništvu brinu,

kako da opstanu i smisao im ne seže dalje

u životu. Ipak najzad moraju

plašljivi van, i umirući vraća se

u element svatko, da se tu

za novu mladost, kao u kupki

osvježi. Ljudima je velika želja

dana da se sami pomlade.

Iz pročišćavajuće smrti koju

su si sami u pravo vrijeme odabrali,

uskrsavaju narodi kao Ahil iz Stiksa.

Ne znači li to da čovjek ne može ostati u sebi miran, kao životinja ili biljka, nego mora iznad sebe, a to izlaženje iznad sebe da je kao propast, kao smrt, iz koje uskrsava novi, pomlađeni život? … Nagon nad sebe prema vani leži u čovjeku uvijek u sukobu sa htijenjem boravljenja unutar bića, sa htijenjem ostajanja pri stvarima i prianjanja uz ono postojano, kratko rečeno s ukorijenjenošću ljudske egzistencije. Naivnost je ta ukorijenjenost, gdje je sve odlučeno, što je bićevno i nebićevno, što je istinito i što je lažno, što je pravo i što je loše, što je uzvišeno i neznatno, što je dobro i što je zlo. No ta se ukorijenjenost u filosofiji počinje kolebati kad ona počne pitati odakle taj samorazumljivi, ukorijenjeni svijet uzima svoje pravo. I mnogi bi možda u pitanjima filosofije htjeli vidjeti samo čin rastrzavajuće sumnje, koji je i sam upitan, čin kritike, skepticizma, ili čak i nihilističkog razaranja, a u beztemeljnosti filosofije još ne bi mogli prepoznati utemeljenje istinitijeg temelja ljudskog opstanka. Filosofija je uvijek moguća tek tamo gdje se potresa čvrsta zemlja na kojoj ponajprije gradimo kuću ljudske kulture, gdje nosivi temelj dosadašnjeg ljudskog opstanka biva upitnim i gdje sve forme prožima strahovitost krhkosti.

ulomak iz: Eugen Fink, Uvod u filozofiju, Zagreb 1998., str. 78. i d., prevela: Božica Zenko, izvornik: Eugen Fink, Einleitung in die Philosophie (1985.), predavanja u Freiburgu (1946.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s