materija? forma?

Aristotelova hyle je uvijek korelativan pojam uz formu. Nema materije o sebi, nego uvijek materije za nešto; za formu, koja s njom može nešto izgraditi. Znakovit obrat koji je zamisao [o materiji] dobila u naše vrijeme, kad igra toliku ulogu, u svakom slučaju nije grčki ni rimski, nego je mnogo kasniji, zapravo tek jedna predočba 18. stoljeća potekla iz francuske prirodoslovne znanosti. Ovdje još ne smijemo na to misliti, na “tvar”, koju bi se imalo misliti kao mrtvu. Tamo je pak sve bilo živo. (Wolfgang Schadewaldt 1978.)

Što su ti slavni Aristotelovi pojmovi materija (hyle) i forma (eidos, morphe)? Na nekoj stvari koju imamo pred sobom, na nekome ”ovome tu”, individualnoj supstanciji, možemo razlikovati ta dva momenta (možda u prvoj aproksimaciji analogna opipljivosti i vidljivosti tog predmeta).

Aristotelov pojam materije uključuje nekoliko elemenata. Jedno poimanje je ono od čega se neka stvar sastoji, ili od čega je načinjena, kao što je kip načinjen od mjedi. Drugo je da kad neka individualna supstancija, poput [konja] Bukefala, nastane ili nestane, ima nečega, naime materije, što traje prije i poslije toga i na čemu se u nekom smislu odvija promjena. Općenito, Aristotelovo je gledište da su te dvije navedene stvari iste. Primjerice, ono što traje i nakon nestanka Bukefala je isto ono od čega se Bukefal sastoji (ili se barem sastoji neposredno prije nego li nestane). Ta je zamisao blisko povezana s mišlju o materiji kao ”mogućnosti” (‘potentiality’, dynamis), naime onome što po sebi može biti utjeloviti u Bukefala, ili ne.

Treći element Aristotelove zamisli o materiji jest poimanje da materija, u nekom smislu, ima manje strukture ili ustrojenosti nego dotična stvar, Bukefal, koji se sastoji od nje. Ovdje je primjereno eksplicitno uvesti suprotnost materije i forme. Forma Bukefala je u nekom smislu njegova struktura. U slučajevima razmjerno jednostavnih stvari, osobito ne-prirodnih artefakata poput mjedene kugle, forma neke stvari svodi se jednostavno na njen statični oblik. No, u slučaju nečeg poput Bukefala formu bi valjalo shvatiti ne samo kao njegov puki oblik u danom trenutku, nego i kao obrazac ustrojstva njegovih djelovanja tijekom njegova života. U vezi s tim, uobičajeno je da Aristotel naziva formu ili strukturu bilo ”djelatnošću” (‘activity’, energeia) bilo ”ozbiljenošću” (‘actuality’, entelechia), a nasuprot ”mogućnosti” (‘potentiality’, dynamis). Također povezuje ”ozbiljenost” sa ”svrhom” (telos), odnosno naravnim ciljem.  (Nicholas White 1995.)

Iako bi se na prvi pogled moglo činiti da je materija primarna supstancija jer leži u osnovi svega ostaloga što neki konkretni pojedinačni predmet složen od te materije jest, uključujući njegovu formu (eidos, morphe) i njegove atribute, Aristotel smatra da ona ne može biti primarna. Naime materija bez forme nije ništa određeno. Materija uopće nije stvar neke vrste, i po sebi nema nikakve atribute. Nešto takvo, smatra Aristotel, ne bi se moglo smatrati supstancijom…

Forma je ”neko ovo” (tode ti) – nešto određene vrste – o čijoj prisutnosti ovisi postojanje pojedinačnog predmeta; forma je ono zbog čega je pojedinačni, individualni predmet to što jest, ponaša se na načine na koje se u tipičnim okolnostima ponaša, i ima one atribute koje drugi primjerci iste vrste tipično imaju. (Pavel Gregorić i Filip Grgić 2003.)

Mada sam Aristotel svoje pojmove često pojašnjava primjerima ljudskih tvorevina poput bakrenih kugli ili kipova, te kuća ili brodova, čini se da ti pojmovi ponajprije odražavaju njegov interes za biologiju (npr. riječ za formu (eidos) ujedno je i riječ za biološku vrstu). Uzmu li se artefakti za prvenstvene primjere odnosa materije i forme, teško je izbjeći mehanicističku metaforu stroja (a onda dugoročno i tehnološki/instrumentalni odnos spram prirode). Ali, ako se taj odnos pokuša misliti prije svega iz samoniklog živog svijeta, možda se ljudska oblikovna djelatnost može vidjeti u svjetlu šireg organskog oblikovanja prirode, i tako primjerenije smjestiti u svoj okoliš.

Moje je gledište da biološke predmete, posebno životinje, treba smatrati aristotelovskim materijalnim supstancijama par exellence, te da je metafizička teorija supstancije doista velikim dijelom naumljena, te je treba tako čitati, kao duboki temelj biologijskih znanosti…

Nestrukturirani karakter osnovne materije je vrlo značajan. Mislim da on zadire u osnovni razlog zbog kojeg Aristotel diže toliko buke oko Forme u vezi s organskim supstancijama.

Kazano na drugi način, materijalni elementi su takvi da što dublje ulazimo u infrastrukturu svijeta, to ona postaje homogenija i ”istodjelna”, te očituje manje strukture – u toj teoriji materije ništa ne odgovara pojmu atomske i molekularne arhitekture; umjesto toga na toj razini je odjelitost (diskontinuitet) zamijenjena neprekinutošću (kontinuumom), a organizacija komponenti zamijenjena miješanjem, stapanjem, prožimanjem sastojaka u mješavini. U tom svjetlu, javljanje visokoorganiziranih, jasno odijeljenih, integralnih struktura ili sistema (systemata, kako ih Aristotel naziva) u makroskopskom svijetu – biološki predmeti koji su supstancijalne individue, svaki jedan jedinstveni individualni entitet ili ”ovo”, svaki u svom vremenskom vijeku predstavljajući primjerak oštro definirane cjelovite vrsne naravi – ističe se kao zanimljiva činjenica koja traži obrazloženje… Kako onda takvi entiteti odista poprimaju oblik iz tog empedoklovskog vrtloga miješanja i razlučivanja, nakupljanja i razgrađivanja? …

Biologijska primjena zapravo … otvara put uporabi pojma vrsne forme kako bi se objasnilo oblikovanje organizama u neka ”ova” koja predstavljaju primjerke stabilnih naravi ili nekih ”što” tijekom vremena. …

Biologijska pouka … jest da u konkretnoj provedbi analiza na materiju i formu povlači nekoliko odjelitih složenosti koje u ustaljenim primjerima poput brončanih kipova i kugli ne izlaze na vidjelo. U biologijskoj primjeni ona ima hijerarhijski, višestupanjski karakter izgrađen … kroz niz etapa organizacije … sistema organa i organskih tijela kao cjelina, pri čemu svaki stupanj funkcionira kao ”materija” za stupnjeve iznad, a modus organizacije ovisi o pojedinoj vrsti. Iako se pojam materije dakako odnosi na osnovne materijalne elemente, i na takve relativno jednostavno složene stvari kao što su mjed ili kamen, i na takve relativno komplicirane složene tvari kao što su krv ili koštana srž, taj je pojam proširen da bi se primijenio općenito na ono što je sposobno za (daljnju) formu, ono što je predmetom (daljnjeg) određenja. U tom smislu ”materija”, ovisno o zadanom kontekstu, može biti nešto što je samo po sebi već formirano ili izdiferencirano u znatnom stupnju. Ovisno o relevantnom kontekstu, to može biti nešto toliko složeno i visokoorganizirano kao što je cjelokupni sustav organa, ili to u krajnjoj liniji može biti jedan od izvanredno zamršenih cijelih predmeta umjesto čijeg detaljnog biologijskog opisa Aristotel objavljuje onu oštroumno sažetu mjenicu: ”organizirano tijelo koje potencijalno u sebi ima život”. (Opširnije: biologijska paradigma Aristotelove materije? (ulomak iz Montgomery Furth, Transtemporalna stabilnost u aristotelovskih supstancija)). 

Osim biološkog nadahnuća, aristotelizam sa suvremenim organicističkim shvaćanjima povezuje kontekstualnost pojma ”materija”: primjerice, atomi su materija koja poprimivši neku formu grade molekulu. Ali svako ”nešto”, svako ”ovo tu” je oformljena materija, pa su i sami atomi (promatrani za sebe, kao ”neko nešto”, neko ”ovo”) isto tako oformljena materija, strukturirana tako da su ”elementarne čestice” njena materija. I tako dalje ka ”višim” (kompleksnijim) razinama – npr. biološka stanica, organ, organizam, vrsta, ekosistem, Zemlja, sunčev sustav,… ali, možda i ka ”nižim”, ako je i ono što nazivamo ”elementarnim česticama” također strukturirano, a ne doista elementarno. Jer, možda je njihova ”elementarnost”, ”jednostavnost” tek posljedica našeg slabog razlučivanja te razine uslijed ograničenja naših instrumenata. Pa nam se ono što slabo možemo razlučiti doima kao nešto jednostavno, ne-strukturirano. Ukoliko je to što je materija svaki put određeno kontekstom u kojem se pojavljuje neko individualno ”ovo tu”, tad je ”materija po sebi” upravo ”ništa”, odnosno nije ništa određeno – jer je tek neka forma određuje.

Literatura:

  1. navod iz: Damir Barbarić, Grčka filozofija (Hrestomatija filozofije sv. 1), Zagreb 1995., …
  2. Nicholas White, Matter/Form, u A Companion to Metaphysics, uredili J. Kim i E. Sosa, Oxford 1995., str. 302.-303., preveo: ja
  3. Pavel Gregorić i Filip Grgić, Uvod, u Aristotelova Metafizika, zbirka rasprava, priredili P. Gregorić i F. Grgić, Zagreb 2003., str. 15.-16.
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s