Kant: analogije iskustva? (ulomak iz skripte Josip Talanga, Immanuel Kant)

Sve pojave moraju u skladu sa svojim postojanjem a priori stajati u odnosima vremenskoga reda (ustrajnost, slijed, istovremenost), ako valja spoznati njihovu cjelovitu povezanost. … Naš je razum tako ustrojen da može shvatiti pojave u njihovoj svezi samo ako ih apriorno misli spojene prema odnosima vremenskoga reda. Dakle on sam te odnose u formi načela unosi u pojave. … To vrhovno načelo iskustva (Grundsatz der Erfahrung) uključuje u sebi na temelju triju odnosa vremenskoga reda (ustrajnost, slijed, istovremenost) tri posebna načela… Kant ih nazivlje analogijama iskustva (Analogien der Erfahrung). … One reguliraju samo međusobni odnos pojava s obzirom na njihovo postojanje. One su regulativne i dinamične, a odnose se izravno na postojanje. Ne ustrojavaju pojedinačnu zamjedbu, nego pokušavaju od mnogolikosti zamjedbi stvoriti jedinstvo.

talanga_josip(a) (1).jpg

Josip Talanga (1953.)

Prva analogija

  • Osnovna tvrdnja glasi da možemo odrediti promjenu u predmetima čulne predstave – ne samo promjenu u samim našim zamjedbama – samo ako je percipiramo kao slijed stanja supstancije koja prolazi tu promjenu.

Prva analogija iskustva odnosno načelo ustrajnosti (Grundsatz der Beharrlichkeit) tvrdi dakle da je u svakoj promjeni pojava postojana odnosno da neprekinuto ustrajava supstancija, a njezin se kvantum u prirodi niti povećava niti smanjuje. Bez toga načela ne bi u pojavama ništa bilo ustrajno. A tek na temelju nečega što je ustrajno zamjećujemo promjene među pojavama. Štoviše [bez toga načela] ne bismo mogli primijeniti kategoriju supstancije. Sve su promjene zapravo promjenjiva stanja supstancije, pa bez supstancije ne bi bilo ni promjena odnosno ne bi iskustvo bilo moguće. Primjerice kada zamjećujemo obilježja crveno, mirisno i mekano, tada razum primjenjuje načelo ustrajnosti supstancije. Pretpostavlja naime nositelja tih obilježja, primjerice jabuku, kao nešto postojano u vremenu. Ta postojnost ili ustrajnost u vremenu služi snazi suđenja kao shema za kategoriju supstancije. To načelo održavanja supstancije, odnosno održavanja materije ili mase, jest temeljem sveukupne prirodne znanosti. U svim promjenama ostaje količina supstancije jednaka. Iz toga slijedi načelo da iz ničega ne nastaje ništa. Kao što materija ne može nestati, ne može ni nastati nova materija. Ono što zovemo nastajanje i nestajanje samo je prelaženje postojeće materije u drugo stanje. [Od dvadesetog stoljeća tu ulogu više ne igra “masa” nego “energija”, ali to ne obezvređuje to Kantovo razmatranje, dapače, otkriće Emmy Noether po kome je homogenost vremena ekvivalentna očuvanju energije ga dodatno potvrđuje – vidi: Kant i očuvanje energije?, op. davor]

Druga analogija

  • Osnovna tvrdnja glasi: Ako smo i sami podložni nizu zamjedbi, nema ničega u njihovu neposrednom osjetilnom sadržaju na temelju kojega bismo zaista znali da postoji objektivna promjena. Zato možemo razlikovati subjektivni slijed aprehenzije od objektivnoga slijeda pojava samo ako možemo prosuditi da neki određeni slijed objektivnih stanja – a time također slijed naših zamjedbi tih objektivnih stanja – određen u skladu nekim pravilom (nach einer Regel) koje potvrđuje da slijed zamjedbi može slijediti samo slijed pojava, a to je ono što nazivamo zakon uzročnosti (B 238).

Promjenu stanja kroz koja supstancija prolazi ne bismo mogli objediniti iskustvom kada ne bi bilo načela koje promjene povezuje u jedinstvo. Budući da se odnosi na pojave koje uzastopno slijede u vremenu, zove se načelo vremenskoga slijeda (Grundsatz der Zeitfolge). Glasi ovako: sve se promjene događaju prema zakonu povezivanja uzroka i učinka. Druga analogija iskustva zapravo je zakon kauzaliteta (Kausalitätsgesetz). Bez toga načela samo bismo poimali pojedinačne zamjedbe, pa čak i njihov vremenski slijed u skladu s načelom ustrajnosti, ali ne bismo zamjećivali nužnu svezu među pojavama. Mogli bismo primjerice vidjeti munju i čuti grom. Međutim ne bismo mogli zamijetiti neku nužnu vezu između njih. Za to nam je potreban zakon uzročnosti: prethodno je stanje uzrok narednoga, za munjom nužno slijedi grom. Gdje pojave redovito slijede jedna za drugom, sila suđenja može, oslanjajući se na drugu analogiju iskustva, primijeniti kategoriju kauzalnosti. Pritom se kao shemom služi redovitim slijedom u vremenu.

Što znači načelo kauzaliteta za znanost? Bez njega ne bi bilo zakonomjerne sveze prirodnih događanja. Zbog toga je osnovno načelo istraživanja. Što god se u prirodi događa, to nas načelo prisiljava da tražimo uzrok toga događanja. Kada utvrdimo uzrok, ono zahtijeva da nastavimo s traženjem uzroka odnosno da dalje pitamo što je uzrok uzroka itd. Sveza koja se tako uspostavlja među pojavama jest opća i nužna. Budući da je naš razum tako ustrojen da sve pojave koje zakonomjerno slijede jedna za drugom shvaća samo pod vidom uzroka i učinka, i budući da to apriorno načelo uzročnosti s obzirom na vremenski slijed pojava unosi u pojave, bjelodano je da mi zakon kauzalnosti ponovno nalazimo u iskustvenu svijetu. Time zapravo samo spoznajemo našu vlastitu zakonomjernost. Razum je ona spoznajna moć koja proizvodi nužnu svezu među pojavama u prirodi.

Treća analogija

  • Osnovna tvrdnja glasi: Budući da stanja objekta uvijek zamjećujemo u slijedu, ne možemo neposredno zamijetiti više stanja više objekata istovremeno. Zato možemo prosuđivati da više stanja i objekata istovremeno postoji u različitim dijelovima prostora samo ako za njih vrijedi zakon interakcije koji kaže da jedno stanje jednog objekta ne može postojati bez drugoga stanja drugog objekta (B 260).

Načelo treće analogije tematizira istovremenost supstancija (Zugleichsein der Substanzen). Tvrdi dakle da se sve supstancije koje zamjećujemo istovremeno u prostoru nalaze u stalnom uzajamnom djelovanju. Kada naš razum ne bi to načelo unosio u pojave, ne bismo uopće imali predodžbu istovremenosti pojava. Opazimo li recimo jednu jabuku na drvetu i jednu jabuku ispod drveta, i utvrdimo li da opažanje možemo ravnopravno i bez razlike započeti s bilo kojim od tih dvaju opažaja, opravdano je zaključiti da te dvije pojave ne stoje u jednostranom odnosu uzroka i učinka. Razum na njih primjenjuje načelo uzajamnoga djelovanja i tek na temelju toga može se reći da je njihovo postojanje istovremeno. Obrnuto, kada zamjećujemo stvari koje postoje istovremeno, na njih možemo primijeniti kategoriju uzajamnoga djelovanja. Razum se pritom služi istovremenošću kao shemom. Prema Kantovu mišljenju sve se supstancije nalaze u odnosu uzajamnoga djelovanja. …

Tri analogije iskustva … su načela kojima se postojanje pojava u vremenu određuje s obzirom na trajanje, slijed i istovremenost. Tek na osnovi tih načela može se postojanje pojava povezati u zakonomjerno jedinstvo. Tu zakonomjernu svezu pojava s obzirom na njihovo postojanje zove ‘priroda’. Stoga se može reći kako priroda nastaje tek na temelju analogija iskustva.

ulomak iz Josip Talanga, Kant, skripta

ranije dijelom objavljeno na forum.hr

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s