biti jedno sa svime? (ulomak iz Friedrich Hölderlin, Hyperion)

Ali ti još sjajiš, Sunce nebesko! Još se zeleniš, Zemljo sveta! Još šume rijeke što teku put mora i sjenovita stabla šumore o podne. Slatki poj proljeća uljuljava u san moje smrtne misli. Obilje sveživućeg svijeta hrani i siti opojnošću moje tavoreće biće.

O blažena Prirodo! Ne znam što mi se dešava kad podignem oko svoje prema tvojoj ljepoti, ali sva naslada neba je u suzama koje ronim pred tobom, ljubljeni pred ljubljenom.

Cijelo moje biće zanijemi i osluškuje kada mi nježni val uzduha igra oko grudi. Izgubljen u modrom prostranstvu, često gledam gore prema eteru i dolje u sveto more, i tada mi je kao da neki srodan duh raskriljuje prema meni svoje ruke, kao da bol samoće pretvara u život božanstva.

Biti jedno sa svime, to je život božanstva, to je nebo čovjeka.

Biti jedno sa svime što živi, u blaženom samozaboravu ponovo se vratiti u svemir Prirode, to je vrhunac misli i radosti, to je sveti gorski vis, mjesto vječnoga mira, gdje se gubi sparina podneva i gromor groma i uzavrelo more nalikuje lelujanju žitnoga polja.

Biti jedno sa svime što živi! S ovom riječju krepost odlaže svoj gnijevni oklop, duh čovječji žezlo, i sve misli nestaju pred slikom vječito jedinstvenog svijeta kao što nestaju pravila umjetnika koji se hrva pred svojom Uranijom, a sudba se kruta odriče vladavine i iz saveza bića nestaje smrt, pa nerazdvojenost i vječna mladost čini blaženim, uljepšava svijet.

Često stojim na tom visu, moj Bellarmine! Ali trenutak prisebnosti me sunovrati. Razmišljam i nađem sebe onakvim kakav bijah prije, usamljen, sa svim bolima smrtnosti, i utočište mog srca, vječno jedinstveni svijet, mine; Priroda zatvori svoje naručje i ja stojim pred njom kao neki tuđinac i ne razumijem je.

Ah! da barem nikada nisam pohađao vaše škole. Znanost koju slijeđah dolje u okno, od koje mladenački ludo ja očekivah potvrdu svoje čiste radosti, ona mi je sve pokvarila.

Postao sam uz vas veoma uman, naučio sam sebe temeljito razlikovati od onoga što me okružuje i sada sam upojedinjen u tom lijepom svijetu, posve izbačen iz vrta Prirode u kojemu rastah i bujah i sahnem na podnevnom suncu.

O čovjek je bog kad sanja, prosjak kad razmišlja, a kada mine oduševljenje stoji tu kao neuspješno odgojeni sin koga otac odgurnu od kuće, pa gleda sirotinjski sitniš što mu ga samilost podari za put.

Mi svi prolazimo ekscentričnom putanjom, i nikakav drugi put nije moguć od djetinjstva do savršenosti.

Blaženo jedinstvo, bitak u jedinom smislu te riječi, za nas je izgubljeno i mi to moramo izgubiti, ako težimo za time i to imamo izvojevati.

Mi se otimljemo utjecaju spokojnog Hen kai Pan svijeta, kako bi smo ga proizveli kroz nas same. Mi smo se odvojili od prirode, a ono što je nekoć, prema vjerovanju, bilo Jedno, sada je u opreci, a vladavina i ropstvo izmjenjuju se na obje strane. Često nam je kao da je svijet Sve a mi ništa, a često i kao da smo mi Sve a svijet ništa. …

Okončati taj vječni sukob između našega jastva i svijeta, ponovno povratiti mir svakoga mira koji je veći od svakoga uma, sjediniti se s prirodom u Jednu beskrajnu cjelinu, to je cilj sveg našeg nastojanja, razumjeli se mi s time u svezi ili ne.

No ni naše znanje ni naše činjenje ni u jednom periodu života ne dospijeva onamo gdje prestaje sukob, gdje je Sve Jedno; određena linija spaja se s neodređenom samo u beskrajnom približavanju.

Mi ne bismo ni naslućivali onaj beskonačan mir, onaj bitak u jedinom smislu te riječi, mi uopće ne bismo težili za time da sjedinimo prirodu, mi ne bismo mislili i djelovali, (za nas) uopće ne bi bilo ničega, kad ipak ne bi postojalo to beskrajno sjedinjenje tog bitka u jedinom smislu te riječi. On postoji – kao ljepota; govoreći s Hiperionom, čeka nas jedno novo carstvo u kome je ljepota kraljica. –

Vjerujem da ćemo na koncu svi reći: sveti Platone, oprosti! teško smo se ogriješili o tebe.

ulomak iz Friedrich Hölderlin, Hyperion ili Eremit u Grčkoj, Zagreb 2005., str.7.-9.,  XVI.-XVII. preveo: Ratimir Škunca, izvornik: Friedrich Hölderlin, Hyperion oder Der Eremit in der Griechland (1797)


(na prvom izdanju bloga: čudo božje! 🙂 )

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s