božansko? (ulomak iz Walter F. Otto, Bogovi Grčke)

Modernom čovjeku nije lako steći pravo razumijevanje starogrčke religije… Čini se da tu nema ozbiljnog religioznog tona, one melodije neizrecive pobožnosti koju poznajemo i štujemo još od djetinjstva… Kod tih nam bogova, jednako kao i u uvjerenju njihovih štovatelja, nedostaje ćudoredna ozbiljnost koja je stalna pratilja svake istinske religije. Ti se bogovi ne smiju nazvati nemoralnima, ali oni su odviše prirodni, da bi onom moralnom priznavali najvišu vrijednost… Dojam nečeg stranog u bitnom …  je najsnažniji za onoga tko svoju pozornost ne usmjerava na stoljeća opadajuće stvaralačke snage, nego na genijalno rano razdoblje, čije su prvo i najveće svjedočanstvo Homerovi spjevovi. To je vrijeme u kojem je vjerovanje u bogove još nošeno najživljim pouzdanjem; a upravo tadašnje predočbe imaju tako malo od toga što današnjem čovjeku leži na srcu da su im neki kritičari već odrekli religiozni sadržaj uopće… Ono što nam nedostaje u starogrčkom vjerovanju u bogove specifične su odlike kršćanske religije i njoj srodnih religija koje svoju domovinu imaju u Aziji…

Religija ipak nije neko kulturno dobro koje se tek pridodaje svemu ostalom što neki narod ima, kao da bi mogla i ne postojati ili biti nekako drukčije ustrojena. U njoj dolazi do izražaja ono što je za čovjeka najdostojnije štovanja. Ljubiti i biti imaju korijen u istom temelju i u duhu su jedno. Živa ideja njegova sadržaja, njegove snage i njegova cilja u svemu se istinski bitnom pokazuje kao ono božansko. Starom se Grku, dakle, ono vječno moralo očitovati u posve drukčijem obliku nego Hebreju, Perzijancu ili Indijcu. Ono se u njegovoj religiji moralo zrcaliti onako kako ga je duh toga stvaralačkog i spoznavajućeg roda ljudi bio pozvan tražiti, motriti i štovati. Svjetovnost i prirodnost, koje se kritiziraju na grčkoj religiji, susreću se također u grčkoj likovnoj umjetnosti. I tu je razlika od onog orijentalnog neizmjerna. Umjesto čudovišnog pojavljuje se ono organsko, umjesto simboličnog i skrivenog ono što smo – upravo od Grka – naučili razumijevati kao prirodni lik. Pa ipak iz svega govori uzvišenost i veličanstvenost koja nas uzdiže iznad prolaznosti i zemaljske težnje onog činjeničnog. Čudo se zbiva pred našim očima: prirodno je postalo jedno s duhovnim i vječnim, ne gubeći u tom sjedinjenju ništa od svoje punine, topline i neposrednosti. Nije li duh, kojemu je najvjernije poštivanje prirodnog postalo zorom vječnog i beskonačnog, i religiju Grka učinio onim što ona jest?

Nikad nije bilo nekog vjerovanja za koje bi čudo u pravom smislu te riječi, to znači slom prirodnog reda, među božanskim očitovanjima igralo tako malu ulogu kao za  starogrčko vjerovanje. Čitatelj Homera mora uočiti da se u njegovim pripovijestima, unatoč stalnom spominjanju bogova i njihove moći, ne pojavljuju uopće nikakva čuda… Valja imati na umu da u Homera nema nijednog događaja pri kojem ne bi bila vidljiva slika božanstva koje stoji iza njega. Ali u toj neslućenoj blizini božanskog sve se odvija na prirodan način. Mi, doduše, čujemo, štoviše vidimo u živoj slici, kako neki bog onome tko je u neprilici u pravom trenutku prišapne spasonosnu misao, čujemo kako pobuđuje oduševljenje i rasplamsava srčanost, kako udove čini gipkim i laganim te ruci daje sigurnost i snagu. Ako pak pomnije istražimo kad se zbiva to božansko djelovanje, uvijek nalazimo na značajni trenutak, gdje se ljudske snage iznenada, kao da su naelektrizirane, sabiru do uvida, do odluke ili do čina. Ovi odlučujući obrati koji, kako zna svatko tko je pozoran, pripadaju redovnim iskustvima uzgibanog života, za Grka predstavljaju očitovanja bogova. Ali na ono božansko ne upućuje tek tijek zbivanja sa svojim odlučnim trenucima, nego i sama njegova trajnost. Iz svih velikih oblika i stanja života i bitka promatra ga vječno lice nekog božanstva. Ta bića sva zajedno sačinjavaju sveti bitak svijeta. Zato su Homerovi spjevovi tako puni božanske blizine i prisutnosti… U njihovom svijetu ono božansko nije prirodnom zbivanju nadređeno kao suverena moć: ono se očituje u oblicima onog prirodnog samog, kao njihova bit i bitak. Dok se za druge narode zbivaju čudesna djela, dotle se u duhu Grka zbiva još veće čudo, naime to da on predmete živa iskustva može vidjeti tako da oni, ne gubeći ništa od svoje prirodne zbiljnosti, pokazuju štovanja dostojne obrise božanskog.

Ovdje spoznajemo duhovnu usmjerenost naroda koji je čovječanstvo imao naučiti kako da istražuje prirodu – u čovjeku i oko njega… Štoviše, kad danas riječ priroda izgovaramo u onom velikom, živom smislu, kako ju je upotrebljavao Goethe, to dugujemo grčkom duhu. Odatle ono prirodno tu može biti i u slavu sublimnog i božanskog. Dakako da se i pri djelovanju grčkih bogova zbivaju izvanredni događaji koji nas obuzimaju. Ali to ne znači da se tu javlja neka sila koja može postići ono bezgranično, nego na vidjelo izlazi bitak koji se mnogostruko živo očituje oko nas kao veliki bitni lik našeg svijeta. (Pronaći svoj svijet znači – za neki narod kao i za nekog pojedinca – isto što i pronaći samog sebe, dospjeti do ozbiljenja vlastite biti.) Ono prvo i najviše nije moć koja izvršava djelovanje, nego bitak koji se očituje u liku. I najsvetija jeza ne potječe od nečeg čudovišnog i bezgranično moćnog, nego iz dubina prirodnog iskustva…

Starogrčka je religija stvari ovoga svijeta zahvatila s najmoćnijim smislom za zbiljnost … a unatoč tome – štoviše, upravo zbog toga! – na njima je razabrala čudesne obrise božanskog. Ona ne kruži oko briga, zahtjeva i tajnih blaženstava ljudske duše, njezin hram je svijet. Iz njegove životne punine i uzgibanosti proizlazi za nju spoznaja boga. Jedino se ona ne treba zatvarati pred svjedočanstvom iskustava koja se tek cijelim bogatstvom svojih tonova, kako tamnih tako i svijetlih, sklapaju u velike slike božanstava… U starogrčkom bogoštovlju očituje nam se jedna od najvećih religijskih ideja čovječanstva – možemo reći: religijska ideja europskog duha… Ona je u biti srodna sa svim iskonski grčkim mislima i tvorbama, i začeta je u istom duhu kao i one… Ovdje se kao nečem genijalnom možemo diviti onome što je u drugim religijama uvijek sputano i spriječeno: sposobnosti da se svijet vidi u svjetlu onog božanskog – ne žuđeni, zahtijevani ili neki u neobičnim ekstatičnim doživljajima mistično prisutan svijet, nego onaj svijet u kojem smo rođeni, čiji smo dio, osjetilima u njega utkani i duhom vezani za njega, za svu njegovu puninu i životnost.

ulomak iz Walter F. Otto, Bogovi Grčke, Zagreb 2004., str. 7.-17., preveo: Igor Mikecin, izvornik: Walter F. Otto, Die Götter Griechenlands. Das Bild des Göttlichen im Spiegel des griechischen Geistes (1929.)

(objavljeno dijelom na prvome izdanju bloga čudo božje?)

Oglasi

5 misli o “božansko? (ulomak iz Walter F. Otto, Bogovi Grčke)

  1. Mislim da su stari Grci bili religiozni jer su oni prirodu smatrali svetom i pobožno su se odnosili prema njoj. Naravno da kršćanstvo nije mjerilo kako bi religija trebala izgledati. Starogrčka se religija jednostavno razlikuje od kršćanstva, a razlike najčešće smatram pozitivnima.

    Sviđa mi se

  2. Politeizam je tolerantna religija jer objedinjava svu različitost na svijetu i uspostavlja skladnu vezu između nje. Dok, monoteističćke religije, pogotovo krščanstvo, judeizam i islam imaju jednog despotskog boga koji nameće pravila koja se moraju poštovati inaće slijedi kazna i zahtjeva samo da se njega štuje, što onda rađa netoleranciju. To je jedan od uzroka aktualnog sukoba na bliskom istoku.

    Sviđa mi se

  3. Razlog starogrčkom uklapanju bogova u prirodu je to što su se oni(odnosno bilo koji stariji panteon) razvili iz mitova koji su objašnjavali određene fenomene. Nama je nemoguće(ili barem teško) ufurati se u njihovu religiju jer za većinu prirodnih pojava znamo znanstvena objašnjenja.
    Mogućnost pracivilizacije kao izvora bogova ostavljam po strani.
    Jedan Bog je suviše neprirodan pokušaj objašnjenja svijeta što ne znam obrazložiti, već vadim iz činjenice da su mu prikrpani protivnik, obitelj i gomila svetaca koji su preuzeli neke od starijih mitova ili bogova.

    Sviđa mi se

    • Nisam posve siguran što misliš pod ”objašnjenja” i pod time da mi ta objašnjenja ”znamo”. Naime, to mogu shvatiti na dva rezličita načina.
      Jedan način bi bio otprilike ovaj (uobičajeni racionalističko-prosvjetiteljsko-scientistički): stari su narodi pokušavali objasniti svijet, ali su bili na niskom stupnju razvoja pa su njihova objašnjenja naivna. Mi danas, uslijed napretka, osobito prirodoznanstvenoga, imamo daleko bolja znanstvena objašnjenja tih pojava nego oni.
      Drugi način da shvatim to što si napisao je ovaj: naše današnje objašnjenje svijeta uvjetovano je našim obrazovanjem u kulturi koja je određena znanošću. Utoliko mi prirodu ne uspijevamo doživjeti na isti način kao onodobni Grci koji su bili obrazovani u sasvim različitoj kulturnoj tradiciji od naše. Njihov doživljaj svijeta nam je neizbježno stran.
      Ovom drugom shvaćanju ne bih imao što za prigovoriti, onom prvom ipak bih ponešto ;).
      Jer, to da se čovječanstvo razvija od mitskih bajki koje malo imaju sa stvarnošću do racionalnog i objektivnog opisa prirode kakva uistinu jest, smatram opet tek nekim mitom, ovaj put scientističko-prosvjetiteljskim. I, bojim se da je cilj takvih mitova prikazati upravo te scientističke prosvjetitelje koji ih iznose kao znanjem daleko nadmoćne bilo kojim ljudskim bićima do sada. A kako bogove isključuju, onda to znači da se dotični smatraju znanjem nadmoćnim bićima uopće, ni manje ni više nego vrhuncem evolucije barem na Zemlji, a vjerojatno i čitavog svemira. Ne znam koji bi to bio –centrizam, ali neki jest, možda ego-centrizam ;D
      A da imamo dobra prirodoznanstvena objašnjenja za pojave o kojima gore govori Otto (”…kako neki bog onome tko je u neprilici u pravom trenutku prišapne spasonosnu misao, čujemo kako pobuđuje oduševljenje i rasplamsava srčanost, kako udove čini gipkim i laganim te ruci daje sigurnost i snagu. Ako pak pomnije istražimo kad se zbiva to božansko djelovanje, uvijek nalazimo na značajni trenutak, gdje se ljudske snage iznenada, kao da su naelektrizirane, sabiru do uvida, do odluke ili do čina…”) – ne bih rekao. ”Objašnjenja” tipa ”slučajnost”, ”evolucijska eliminacija manje spretnih”, ”placebo”… ne izgledaju mi manje mitska od Zeus, Posejdon, Apolon. Hoću reći, mitovi se niti ne natječu sa prirodoznanstvenim objašnjenima, oni zahvaćaju posve druge aspekte postojanja.

      Sviđa mi se

      • Riječ objašnjenja sam napisao bez puno razmišljanja. Dva načina koje si opisao čine mi se komplementarni.
        Što se tiče razvoja znanosti, najlogičnije mi je da su ljudi imali različite modele koji su prije ili poslije zamijenjeni boljima ili opstali kao religijske dogme. S rastom znanja raste i svijest o neznanju odnosno broj pitanja. Na njih se postupno odgovara, a to se usuđujem prozvati napretkom.
        Sasvim je realno i da su neki mitovi tek čista izmišljotina. Oni nastaju kroz cijelu ljudsku povijest. Danas imamo tzv. urbane mitove.
        Mitovi se itekako natječu sa znanošću(zapravo je jedina razlika između mita i znanosti to što mit ne traži provjeru već vjerovanje). Prije petstotinjak godina Crkva je pomoću vatre pokušala spasiti svoje narušene dogme, danas pokušava biti fleksibilna pa dogme povlači u područje filozofije i društva. Na nekim drugim poljima ide bolje mitovima, posebno u politici i reklamiranju.
        Što nam se zbiva u mozgovima, teško da se može danas objasniti. Svejedno, imenovanje procesa je prvi korak u objašnjenju, makar često ne vodi nikamo.

        Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s