perverznost zabrane? (ulomak iz Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt)

Prema sv. Pavlu, podlijeganje iskušenjima puti ne znači naprosto prepuštanje razuzdanim zemaljskim težnjama (potrazi za užicima, moći, bogatstvom … ) bez obzira na Zakon (na moralne zabrane). Naprotiv, njegovo središnje načelo, razrađeno u vjerojatno (zasluženo) najčuvenijem odlomku iz njegovih spisa, sedmome retku 7. poglavlja Poslanice Rimljanima, jest da nema grijeha prije ili neovisno o Zakonu: ono što dolazi prije je jednostavan, nedužan život otprije Pada, zauvijek izgubljen za nas smrtna ljudska bića. Univerzum u kojemu živimo, naš “usud sviju smrtnika”, jest univerzum u kojemu su Grijeh i Zakon, želja i njezina zabrana, nerazmrsivo isprepleteni: sam čin zabrane izaziva želju za njenim kršenjem, to jest fiksira našu želju na zabranjeni predmet:

Što ćemo dakle reći? Da je Zakon grijeh? Daleko od toga! Ipak, ja sam grijeh upoznao samo po Zakonu, jer ne bih upoznao požudu da Zakon nije rekao: “Ne poželi!” A grijeh, uhvativši zgodu, proizvede pomoću zapovijedi svaku vrstu požuda u meni. Bez Zakona, naime, grijeh nije djelatan. Da, ja sam nekoć živio kad nije bilo Zakona. Ali kad dođe zapovijed, grijeh poče živjeti, a ja umrijeh. I pokaza se da me je zapovijed koja je dana za život vodila u smrt; grijeh me, naime, uhvativši zgodu, zavede pomoću zapovijedi i njom ubi… Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim. No, ako dakle činim ono što neću, tim priznajem u skladu sa Zakonom da je on dobar. Onda ono više ne činim ja, nego grijeh koji stanuje u meni. Ja, naime, znam da nikakvo dobro ne stanuje u meni, to jest u mom tijelu. Zaista, htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije učiniti ga…

zizek

Slavoj Žižek (1949.)

Ovaj odlomak, dakako, valja sagledati u njegovom kontekstu: u čitavome tom dijelu Poslanice problem s kojim se bori sv. Pavao jest kako izbjeći zamku perverzije, to jest Zakona koji proizvodi svoje kršenje budući da mu je ono potrebno kako bi se potvrdio kao Zakon. U Rimljanima 3, 5-8, primjerice, sv. Pavao otvara baražnu vatru očajničkih pitanja:

Ali ako zbilja naša nepravednost ističe pravednost Božju, što ćemo onda reći? Zar nije Bog nepravedan – govorim po ljudski – kad pusti maha srdžbi? … Ali ako je zbilja mojom nevjernošću Božja vjernost još više zasjala njemu na slavu, zašto da budem osuđen kao grešnik? Ne vrijedi li: “Činimo zlo da bude dobro”, kako nam neki klevetnički pripisuju i tvrde da mi to naučavamo?

Ovo “Činimo zlo da bude dobro” najjezgrovitija je definicija kratkog spoja perverzne pozicije. Je li po tome Bog potajni perverznjak koji izaziva naš pad da bi nas potom mogao iskupiti putem Svoje žrtve, odnosno – da navedemo Rimljane 11, 11 – “Zar su tako posrnuli da konačno padnu?”, to jest jesmo li posrnuli (upleli se u grijeh, u “udes sviju smrtnika”) jer je Bogu trebao naš Pad kao dio Njegova plana konačnog Iskupljenja? Ako je tome tako, onda je odgovor na pitanje: “Da dalje ostanemo u grijehu da se poveća milost?” (Rimljanima 6, 1) potvrdan: jedino i isključivo prepuštanjem grijehu omogućujemo Bogu da odigra Svoju ulogu kao naš Spasitelj. No cijeli se napor sv. Pavla sastoji u tome da prekine taj začarani krug u kojemu Zakon koji zabranjuje i njegovo kršenje proizvode i podupiru jedno drugo. (…) [I]zravni ishod intervencije Zakona jest da on dijeli subjekt i uvodi morbidnu zbrku između života i smrti: subjekt je podijeljen između (svjesne) pokornosti Zakonu i (nesvjesne) želje za njegovim kršenjem koju je proizvela sama zakonska zabrana. Nisam ja, subjekt, taj koji krši Zakon, nego je to ne-subjektivizirani “Grijeh” sam, grešni porivi u kojima se ne prepoznajem, i koje čak mrzim. Zbog toga rascjepa, moje (svjesno) sopstvo u konačnici se doživljava kao “mrtvo”, lišeno životne sile, dočim se “život”, ekstatična potvrda životne energije, može pojaviti samo u vidu “Grijeha”, kršenja koje izaziva morbidni osjećaj krivnje. Moj zbiljski životni poriv, moja želja, nadaje mi se poput stranog automatizma koji ustraje na svome putu neovisno o mojoj svjesnoj volji i namjerama. Problem sv. Pavla stoga nije onaj uobičajeni, morbidni i moralistički (kako suzbiti prestupničke nagone, kako se konačno očistiti od grešnih poriva), nego upravo njegova opreka: kako da izađem iz toga začaranog kruga Zakona i želje, Zabrane i prijestupa, unutar kojega mogu potvrditi svoje životne strasti jedino u vidu njihove suprotnosti, morbidnog nagona smrti? Kako bih mogao iskusiti svoj životni impuls ne kao strani automatizam, kao slijepu “prisilu ponavljanja” koja me navodi da kršim Zakon, uz nepriznato sudjelovanje samoga Zakona, nego kao potpuno subjektivizirano, pozitivno “Da!” mome Životu? Čini se da sv. Pavao i Badiou ovdje u cijelosti usvajaju Hegelovu misao da Zlo postoji samo za pogled koji nešto doživljava kao Zlo: sam Zakon ne samo da otvara i održava domenu Grijeha, grešnih poriva za njegovim kršenjem, nego također nalazi perverzno i morbidno zadovoljstvo u tome da nam zbog toga ulijeva osjećaj krivnje. Konačni ishod vladavine Zakona otuda se sastoji u poznatim skretanjima i paradoksima Nad-ja: uživati mogu samo ako se zbog toga osjećam krivim, što znači da, u samo-refleksivnom obratu, mogu uživati u osjećaju krivnje; mogu se naslađivati kažnjavajući sebe zbog grešnih misli itd. Stoga, kada govori o “morbidnoj očaranosti nagonom smrti”, i tome slično, Badiou ne pribjegava uobičajenim plitkostima, nego upućuje na vrlo precizno “pavlinsko” tumačenje psihoanalitičkih pojmova koje koristi: čitava ta složena isprepletenost Zakona i želje – ne samo nezakonite grešne želje koje se protive Zakonu nego i to morbidno ispreplitanje života i smrti u kojemu “mrtvo” slovo Zakona izopačuje moje uživanje u samome životu, pretvarajući ga u očaranost smrću; taj pervertirani univerzum u kojemu asket koji se bičuje uživa intenzivnije nego osoba koja nedužno uživa u zemaljskim užicima – jest ono što Pavao označuje kao “put Tijela” nasuprot “putu Duha”: ”Tijelo” nije tijelo suprotstavljeno Zakonu, nego tijelo kao prekomjerno samomučenje, umrtvljujuća morbidna očaranost koju je Zakon začeo (v. Rimljanima 5, 20: “Zakon naknadno dođe da se poveća prekršaj”). Kao što ističe Badiou, sv. Pavao je ovdje neočekivano blizak svome velikom klevetniku Nietzscheu, čiji je problem također bio kako prekinuti začarani krug samo-umrtvljujućega morbidnog poricanja Života: za njega je kršćanski “put Duha” čarobni raskid, Novi početak koji nas izbavlja iz te oslabljujuće, morbidne mrtvouzice i omogućuje nam da se otvorimo Vječnom Životu Ljubavi bez Grijeha (tj. Zakona i krivnje što je Zakon potiče). Drugim riječima, kao da je sam sv. Pavao unaprijed odgovorio na zloglasnu tvrdnju Dostojevskoga: “Ako nema Boga, sve je dopušteno!” – za sv. Pavla, upravo zato što ima Boga Ljubavi, kršćanskom je vjerniku sve dopušteno – to će reći da je Zakon koji regulira i zabranjuje određene čine ukinut. Za kršćanskog se vjernika činjenica da ne radi određene stvari ne zasniva na zabranama (koje potom stvaraju prestupničku želju za odavanjem upravo tim stvarima), nego na pozitivnom, potvrdnom stavu Ljubavi, koja vršenje radnji što svjedoče o činjenici da nisam slobodan, nego da mnome još uvijek vlada izvanjska sila, čini besmislenim:

‘Sve mi je dopušteno …’ -Ali sve nije korisno, ‘Sve mi je dopušteno.’ – ali ja neću ničemu robovati. (I Korinćanima 6, 12 – “Sve mi je dopušteno” također se često prevodi kao “Ništa mi nije zabranjeno”!)

Taj raskid s univerzumom Zakona i njegova kršenja najjasnije je artikuliran u vrlo provokativnoj “analogiji iz braka”:

Zar ne znate, braćo – govorim, naime, poznavaocima Zakona – da zakon obvezuje čovjeka samo dok je živ? Tako, udata žena zakonom je vezana za muža dok ovaj živi. Ali ako joj umre muž, slobodna je od zakona koji ju je vezao za muža. Prema tome, ako postane ženom drugoga dok njezin muž živi, bit će preljubnica; ali ako joj muž umre, slobodna je od zakona tako da ne biva preljubnicom ako postane ženom drugoga muža. Stoga ste i vi, braćo moja, umrli Zakonu po Kristovu tijelu tako da pripadate drugomu – onomu koji uskrsnu od mrtvih – da donesemo rod za Boga. Zaista, dok smo bili u tijelu, grešne su strasti, koje Zakon čini djelatnima, djelovale u našim udovima tako da su donosile rod za smrt. A sad, umrijevši onomu koji nas je držao u ropstvu, postali smo slobodni od Zakona tako da služimo u novom duhu, a ne u starom slovu. (Rimljanima 7, 1-6)

Da bi se, dakle, postalo istinskim kršćaninom i prigrlilo Ljubav, treba “umrijeti zakonu”, prekinuti začarani krug “grešnih strasti, koje Zakon čini djelatnima”. Kao što bi rekao Lacan, valja proći kroz drugu, simboličku smrt, koja obuhvaća ukidanje velikog Drugog, simboličkog Zakona koji je dotad vladao i upravljao našim životima. Stoga je ključno da imamo dvije “podjele subjekta” koje se ne smiju brkati. S jedne strane, imamo podjelu subjekta Zakona između njegova svjesnog Ega, koje se drži slova Zakona, i njegove decentrirane želje koja, djelujući “automatski”, protiv subjektove svjesne volje, primorava subjekt da “čini ono što mrzi”, da krši Zakon i prepušta se nezakonitoj jouissance. S druge strane, imamo radikalniju podjelu između cijele te domene Zakona/želje, zabrane koja proizvodi svoje kršenje, i uistinu kršćanskog puta Ljubavi koji označuje Novi početak, ukidanje pat pozicije Zakona i njegova kršenja.

ulomak iz Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt, Sarajevo 2006., str. 128.- 132., preveo: Dinko Telećan, izvornik: Slavoj Žižek, The Ticklish Subject (1999.) (izvorno objavljeno na prvome izdanju: zabranjeno?)

Oglasi

3 misli o “perverznost zabrane? (ulomak iz Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt)

  1. Zaista sam iznenađen kako … Žižek može sumisliti u duhu Sv. Pavla (točnije u Duhu koji po kršćanskom Credu proizlazi iz Oca i Sina unutar Božanskog trojstva). … Sveti Pavao i Nietzsche podjednako me zaokupljuju i to na istoj problematici, onoj koja je u Žižekovom tekstu zadivljujućom preciznošću dijagnosticirana.
    Pavao se pita: kako izbjeći zamku izokretanja (perverzije) onog što je od Boga kao Zakon života objavljeno, što je dakle savršeno. Ime Zakon, a još manje zapovijedi nije adekvatno. Andre Chouraqui u knjizi «Deset zapovijedi danas» u objašnjenju naslova dodaje «Deset besjeda za pomirenje Čovjeka s ljudskošću». On upozorava na to da one nisu napisane u imperativu već u futuru egzaktnom. U njima nema zabrana već izričaj stanja u kojem se nalaze ljudi koji nisu perverzni, koji ne izokreću ni život ni njegov zakon. Tako npr. u sedmoj zapovijedi ne stoji «Nemoj činiti preljub!» već «Preljuba činiti nećeš.» On upozorava i na međusobno zrcaljenje besjeda. Tako se prva zrcali u šestoj, druga u sedmoj, treća u osmoj, četvrta u devetoj, peta u desetoj. Zbog objašnjenja vraćam se na spomenutu sedmu. Zrcaljena u drugoj ona glasi: «Za se nećeš praviti ni kipova ni ikakvih slika onoga što je gore na nebesima ili dolje na zemlji… Prostirat se nećeš pred njima i služiti im nećeš…». Upućene jedna na drugu rasvjetljavaju se međusobno. Učiniti preljub znači biti jedno tijelo sa ženom koja ne pripada tebi, znači izokrenuti, izopačiti, učiniti perverznim i sebe i nju (I.Kor 6,16-19). S druge strane onaj tko je perverzan ne može dosegnuti Boga, ni čovjeka ni bilo što je na nebu i na zemlji. Ništa mu nije stvar, sve mu je predmet. Umjesto sa Bogom, čovjekom, stvarima on komunicira sa svojom fiksacijom Boga, čovjeka, stvari. Pred njima se prostire i njima služi. (Usput da kažem: namjerno pravljenje slika i idola ovdje je mišljeno tek sekundarno. U prvom planu je idolopoklonstvo iz nemoći da sa Bogom, čovjekom i stvarima budemo licem u lice. U paklu tog idolopoklonstva mogu biti i oni koji se čuvaju od idola i izbjegavaju bilo kakve slike. A ne moraju biti oni kojima je slika put do Boga).
    Pavao traži zlaz u napuštanju izopaćenog kruga (circulus vitiosus) u kojem se život mjeri prema onom što je dopušteno odnosno zabranjeno. U njemu se ne može rasti već samo kao u prokletstvu “uživati”.
    I meni se sviđa prijevod glagola symphero u I.Kor 6,12 sa uzvisivati umjesto koristiti. (Gdje si to našao?) Riječju uzvisivati izriče se izlazak iz začaranog kruga dopuštenja i zabrane, onog što Nietzsche zove samo-umrtvljujućim morbidnim poricanjem Života i ulazi se u stanje u kojem rastemo u ljudskosti i božanstvenosti, gdje ne djelujemo više samo mi već i Duh sveti u nama. Ova misao nije za svačije uši. Perverzni će je uvijek izokrenuti.
    Pod cijenu da i mene smatraju perverznim reći ću da u njoj gledam zrcaljenje Nietzscheove misli vječnog ponovnog došašća, kako on kaže «najviše formule potvrđivanja koja se uopće može dosegnuti».

    Sviđa mi se

    • Taj prijevod sam pročitao u jednom prijevodu de Rougemonta. Gdje se javila ”izgubljenost u prijevodu” na tom putu od grčkog izvornika preko francuskog citata do hrvatskog (a možda i srpskog, više se ne sjećam) prijevoda, ne bih znao reći. Uglavnom, zapamtio sam tu verziju pa mi je odmah pala na pamet pri čitanju gornjeg Žižekovog teksta.

      Sviđa mi se

  2. Jedno rješenje je implementiranje zakona duboko u podsvijest tako da on na nas djeluje, a mi mu ne možemo ništa. Zasad je izvedeno samo u antiutopiji A. Huxleyja. Nemam pojma kako to izvesti u stvarnosti.
    Drugo bi bila zamjena zabrane prikazivanjem eventualnih posljedica. Efikasnost je upitna.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s