zen i Heidegger? (ulomak iz Mario Kopić, Japanska postmoderna filozofija)

U govoru povodom Heideggerove sedamdesetogodišnjice, Koichi Tsujimura, koji spada u treću generaciju filosofske škole iz Kyota, najprije naglašava da se u japanskom načinu bitka izvorno ne nahodi nikakva volja za podređivanjem i ovladavanjem prirode.  Cilj je živjeti i umrijeti na najprirodniji način. Ukratko, živjeti i umrijeti kako živi priroda – jest starojapanski ideal života. Sama riječ priroda, japanski SHIZEN, odnosno ZINEN znači: biti na način kakav si sam po sebi. Znači vlastitost u smislu slobode i istine. Budistički uvid u «prolaznost i prazninu» svih stvari takovu usmjerenost još više produbljuje. S europeiziranjem, s prodorom znanosti i tehnologije koji je počeo pred više od stotinu godina i koji označuje napad na takovu predaju, japanska se misao našla u krizi. Ističe Koichi Tsujimura:

No s Heideggerovim mišljenjem posve je drukčije. Ono o čemu to mišljenje pita jest ono što oduvijek već jesmo i što stoga na neki način na ne-upredmećeni (ne-objektivirajući) način svagda već razumijemo, a u filosofiji i znanosti je preskočeno. Mislim da stvar Heideggerova mišljenja uvijek čuva taj karakter. Stoga se stvar njegova mišljenja, čim je nastojimo samo pojmiti i predočiti, uskraćuje svojoj istini. Upravo stoga njegovo mišljenje ostaje nenasljedujuće. Najvišu stvar njegova mišljenja, koju vjerojatno možemo označiti starogrčkom riječju ALETHEIA (ne-skrivenost), s obzirom na zapadnjačku filosofiju, odnosno s obzirom na metafiziku možemo iskusiti kao metafizici samoj skriveno tlo. Zato stvar sama zahtijeva od mislioca preinaku mišljenja, naime preinaku filosofijskog mišljenja u «neko drugo mišljenje». Tek kroz to drugo mišljenje, odnosno «korakom natrag iz filosofije» možemo uvidjeti ono «navlastito» filosofijskog mišljenja, a time i bit zapadnjačkog svijeta i njegovih ljudi. To je ogroman događaj. U tomu smislu Japanci vide u Heideggerovom mišljenju samo-uvid onoga «navlastitog» zapadnjačkog čovječanstva i njegova svijeta.

Pred obličjem tog mišljenja moramo se i mi Japanci nužno okrenuti zaboravljenom tlu naše vlastite duhovne predaje. Spomenut ću ovdje samo nešto osobno, to da sam u svom prvom susretu s «Bitkom i vremenom», još u svojim gimnazijskim danima, naslutio da se bar za nas Japance jedini mogući pristup zbiljskom razumijevanju tog djela nahodi upravo u našoj zen-budističkoj tradiciji. Jer zen-budizam nije ništa drugo doli uvid u ono što mi sami jesmo. Da bismo do tog uvida prispjeli, moramo napustiti svako predočivanje, uspostavljanje, zapostavljanje, proizvođenje, djelovanje i htijenje, ukratko svaku svijest i njezine djelatnosti te se tim putem vratiti temeljnom iskonu. I Dogen, jedan od najvećih zen-majstoa, kaže: «Najprije moraš naučiti korak natrag».

No što Heideggerovo mišljenje uopće ima s istočnoazijskim zen-budizmom? S točke motrišta tog mišljenja vjerojatno ništa, jer je to posve samostojno mišljenje. No s naše točke motrišta s tim nas mišljenjem čeka još puno posla.

Nakon ovih riječi Tsujimura uspoređuje Heideggerovu priču o drvetu iz njegovih predavanje «Što se nazivlje mišljenjem?» sa zenovskom pričom o kiparisu.

Jedan monah pita majstora Džošua: Zašto je prvi patrijarh Bodidarma došao u Kinu? Džošu odgovara: Kiparis u vrtu. Monah ustrajava: Molim, majstore, nemoj mi to pojašnjavati pomoću stvari. Džošua odgovori: Ne pojašanjavam pomoću stvari. Potom monah još jednom upita. Zašto je došao prvi patrijarh Bodidarma u Kinu? Džošu odgovori: Kiparis u vrtu.

Heideggeru je stalo do toga da drveću pustimo da bude ono što jest, naime drveće. Tsujimura pak polazi od toga da je samorazumljivo zašto je prvi patrijarh došao u Kinu: da bi širio budističku istinu. U odgovoru je pak riječ o misaonom udarcu, potresu koji bi monaha bljeskovito postavio u tu istinu, odnosno na tlo na kojemu kiparis jest to što jest i na kojemu jest i on sam to što jest. No monah se zaustavlja, hvata se na predodžbu stvari, na predmet i stoga ne uviđa istinu. Ne posvećuje joj se. Potom Tsujimura zaključuje:

Heideggerovo mišljenje i zen-budizam imaju zajedničko najmanje to da predstavljajuće mišljenje bacaju na tlo. Prostor istine, koji se na taj način otvara, u oba slučaja ukazuje na neko još ne dostatno razjašnjeno ali vrlo tijesno srodstvo. I dok zen-budizam još nije došao do toga da bi misaono razjasnio temeljne značajke prostora istine, odnosno ne- istine, Heideggerovo mišljenje nezaustavljivo teži tomu da osvijetli bitne značajke ALETHEIA (ne-skrivenosti). Ta nas razlika upozorava na stanoviti manjak zen-budizma, barem zen-budizma u njegovoj tradicionalnoj slici. Ono što manjka tradicionalnom zen-budizmu jest epohalno mišljenje i ispitivanje svijeta. Glede pitanja svijeta moramo se od Heideggera naučiti još puno toga bitnog i to prisvojiti – napose njegovu izvanrednu misao o «postavu» kao biti tehnike. Inače će se zen-budizam pretvoriti u suho drvo. I nećemo iznaći putove koji zen-budizam oblikuju u neku moguću japansku filosofiju.

Slijedeći tako postavljenu zadaću, Tsujimura se svim snagama uključio ne samo u prevođenje Heideggerovih tekstova, prije svega onih iz njegova zadnjeg razdoblja, nego je na sebe preuzeo i redakciju izdavanja Heideggerovih «Sabranih djela» (počela su izlaziti 1985. godine) na japanski. Pri tomu se iznimno pedantno latio prevođenja, ujedno i komentiranja ključnih Heideggerovih termina, naravno i termina svih termina, termina Ereignis .

Odlučio se za japansku riječ SHOKI, koja po njemu izražava istinu jedne druge riječi, japanske riječi ENGI, koja znači: ako je to, jest ono; ako toga nema, nema ni onoga. Primjerice: ako sam, ti si; ako mene nema, nema ni tebe. Prema tome ENGI označuje su-pripadnost svih bića i svakog bića, kako s točke motrišta njegovog bitka, tako i s točke motrišta njegova ne-bitka. U toj su-pripadnosti, po kojoj je sve ovisno od svega i svi smo odgovorni za sve, sve je ne samo prolazno, nego i promjenljivo. Izmiješano opstoje istinito i pogrešno, dobro i loše, čisto i nečisto. Upravo stoga takav svijet ima za nas u sebi razlog da postane Buda. Supripadnost (svih bića, svakog bića, svih opreka) jest u svojoj biti, kao takvo, SHOKI. Ovo «kao» upućuje na uvid, na prosvjetljenje, na buđenje. SHO iz SHOKI prvotno znači dharmu s trostrukim značenjem: 1.držanje skupa; 2. sve povezujući zakon i 3. sve što povezuje (drži skupa) taj zakon, dakle svako biće, odnosno biće u cjelini. Ovo «KI» u SHOKI pak znači nicanje, događanje. SHOKI dakle znači da se istinska dharma kao svjetski zakon događa u svakom biću, u svim bićima.

SHOKI i ENGI nisu dakle nešto jednako, ali su jedno te isto. Sa svagdašnjim životom nalazimo se u svijetu ENGI, u kojemu je sve povezano sa svim. Kad tu su-ovisnost prepoznamo upravo kao su-ovisnost, svijet ENGI okreće se u svijet SHOKI. Pravo buđenje, pa i razliku između probuđenosti i ne-probuđenosti ostavlja iza sebe. Time se svijet SHOKI opetovano okreće natrag u svijet ENGI. I u tom smislu su SHOKI i ENGI jedno te isto. Po toj istosti živimo u svijetu u kojemu možemo reći: «Dobar dan». A te riječi doista znače pozdrav. Tsujimura uči:

Da bismo to prikazali, naime SHOKI, imamo ovdje pred sobom kaligrafiju mog profesora Hisamatsu-a. Tu je kaligrafiju napravio upravo radi toga da bi objasnio SHOKI. Prevedemo li je doslovno, dobivamo: Ne zaustavljaj se i ne boravi nigdje te pusti da se probijaju srce i volja, u najdubljem i najširem smislu. Ta je volja dakako vaša i moja volja, no to nije samo-volja, nego volja svijeta. Ta mi se volja svijeta pokazuje kao plamen svijeta, plamen čije plamtenje tek znači svijetljenje svagdanjeg svijeta kao istinskog svijeta. To bi bilo prvo pojašnjenje SHOKI.

No otkuda izvire ta volja svijeta? Iz čega plamte ti plamenovi svijeta? Prije svega iz već imenovanog «nigdjeboravka», dakle iz «ništavila» u tom smislu da to nije nešto. «Iz ništavila», rekao sam to neprecizno i samo provizorno. Jer to ništavilo, u smislu da nije nešto, jest ono što je u sebi posve neodređeno pa ipak posve dobrovoljno i slobodno: ali svagda u odnosu prema vama, prema meni samome i prema svim znanim i neznanim ljudima, prema sveukupnom čovječanstvu – i ne samo prema svim ljudima, nego i prema svakoj stvari, prema svim stvarima, prema sveukupnoj svjetskoj povijesti. To ništavilo, ništavilo koje nije apstrakcija čovjekove misli ili mašte, jest ono što smo mi sami. O tomu ništavilu čitat ćete uskoro u knjizi «Punoća ništavila» profesora Hisamatsua.

Ništavilo koje nije nešto jest bitak koji nije nikakvo biće. To je ništavilo s kojim se srećemo s točke motrišta zgode, Ereignis. No zgoda, SHOKI nije zadnja postaja na kojoj bi se Tsujimura zaustavio. Ništavilo kao ništavilo nalazi se u od-godi, koju Tsujimura izjednačuje s LETHE (zaborav, skrivenost) u A-LETHEIA, sa tajnom i skrivenošću u srcu jasnine ili čistine bitka.

ulomak iz Mario Kopić, Japanska postmoderna filozofija, članak iz 2002.

(najprije objavljeno na forum.hr: Zen i Heidegger)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s