ne mogu se jesti tripice i istodobno čisto živjeti? (ulomci Béle Hamvasa i Henryja Davida Thoreaua)

Razbijam glavu o novoj formulaciji zdravlja dok zagrizam krušku. Odmah počinjem graditi način života od čistih, manje čistih i nečistih jela. Posve čista i stoga hijeratička jela jesu: kruh (pšenica, raž), gris, riža, med, mlijeko, vino, maslac, ulje; od voća ponajprije jabuka, grožđe, orah, trešnja, naranča, limun, onda salata, luk, rajčica, paprika.

Već su manje čisti krumpir, repa, kukuruz, tikva, krastavac, jaje, riba, mak, šećer, sir, pivo. Nečista su jela svakovrsno meso, grah, grašak, mast, rakija.

Sada, ljeti, odista je lako. Moja glavna hrana jesu: rajčice, paprika, luk u ulju i kruh. A onda prežgana juha. O, da sam pjesnik, svoju bih najljepšu pjesmu posvetio prežganoj juhi. U ulju neznatno poprženo bijelo brašno, kim, izvorska voda i sol. Ako udrobim kruh i nakon toga pojedem dvije jabuke, zdrav sam. Ali napisao bih odu i riži i mlijeku. S kompotom od jabuka i s bademima. Čaj pravim od stolisnika i metvice. Uz to treba jesti na ulju prženi kruh s češnjakom. Ali ni kruh s maslacem i medom nije loš. Zimi je mnogo teže. Treba jesti grah, meso, repu i krumpir. Ali na voćnom satu uvijek ima jabuka. Bilo bi dobro od svih naroda skupiti mitove o jabuci, od rajske jabuke do Parisove jabuke i do Trnoružičine jabuke. Jednom mi je netko u snu dao kušati vodu života. Bila je svjetlocrvena, rijetka, pjenušava, kiselkasta i neznatno slana okusa. Kao da su u času morske vode ulili sok od jabuka.

Mislim da prije ili poslije treba raščistiti pojam zdravlja, a to trebaju ne liječnici, nego pjesnici i mislioci. Na medicinsku znanost u tom smislu ne možemo računati. To što na klinikama drže da je zdravo, ima miris karbola. Što bi bilo da poljubiš lijepu ženu, a da joj iz usta izlazi sublimat? Zdravlje nije sterilno. Zdravlje ima miris voća, poput muškatnoga grožđa, crnoga hamburgera, muškat otonela. Najviše na to mirišu jabuke, bilo kanadske reinette, belle-fleur, calville ili jonatan.

Znanost o sakralnom životu počinje s konačnom izgradnjom hijerarhije hrane. Trebali bi nam Mojsije i Hermes Trismegistos i Manu i Orfej da ozakone tu hijerarhiju. Kaže se da je Henok upoznao čovječanstvo s novim jelima. Dok nam je prehrana loša, ne možemo računati da će nam se život srediti. A dok je naš osobni život neuredan, ne možemo računati na nestanak velikih nevolja svijeta. Zabrane su uzaludne. Načela su još uzaludnija. Ne mogu se jesti tripice i istodobno čisto živjeti.

ulomak iz Béla Hamvas, Voćni sat, u Béla Hamvas, Jasmin i maslina, Zagreb: Ceres 1999., str. 89.-90., prevela: Jadranka Damjanov, izvorno objavljeno u Silentium (1949.)


Ima k tome nečega suštinski nečistog u toj prehrani i svakome mesu, i počeo sam shvaćati odakle kreću kućanski poslovi i odakle nastojanje, koje toliko stoji, da se svakoga dana održava uredna i pristojna vanjština, da kuća ostane ugodna i lišena svakog ružnog mirisa i prizora. Budući da sam bio sam svoj mesar, sudoper i kuhar, kao i gospodin kojemu su se jela posluživala, mogu govoriti iz neobično cjelovitog iskustva. Praktični prigovor životinjskoj hrani u mom je slučaju bila njena nečistoća; osim toga, kad bih ulovio, očistio, skuhao i pojeo svoju ribu, činilo mi se da me u biti nije zasitila. Bilo je to beznačajno i nepotrebno, a stajalo je više no što je pružalo. Malo kruha ili koji krumpir jednako bi dostajali, a uz manje muke i prljavštine. Kao i mnogi moji suvremenici, godinama sam rijetko rabio životinjsku hranu, čaj, kavu itd., ne toliko zbog bilo kakva lošeg djelovanja koje bih im pripisivao, koliko stoga što nisu bili ugodni mojoj mašti. Odvratnost spram životinjske hrane nije učinak iskustva, nego nagon. Nadavalo se ljepšim živjeti priprosto i jesti oskudno u mnogom pogledu, i premda to nikad nisam činio, otišao sam dovoljno daleko da udovoljim svojoj mašti. Vjerujem da je svaki čovjek kojemu je ikada bilo ozbiljno stalo do održanja vlastitih viših ili poetskih moći u najboljem stanju bio osobito sklon suzdržavanju od životinjske hrane, kao i od obilne hrane bilo koje vrste. Znakovita je činjenica, utvrdili su je entomolozi a ja je nalazim kod Kirbyja i Spencea, da “se neki kukci u svome dovršenom stadiju, premda opskrbljeni organima hranjenja, njima ne služe”, a navode kao “opće pravilo da gotovo svi kukci u tom stadiju jedu mnogo manje nego kao ličinke. Proždrljiva gusjenica kad se preobrazi u leptira… i lakomi crv kad se pretvori u muhu” zadovoljavaju se ponekom kapi meda ili neke druge slatke tekućine. Zadak pod leptirovim krilima i dalje predstavlja ličinku. To je poslastica koja iskušava njegov kukcožderski usud. Prosti žderač čovjek je na stupnju ličinke; a postoje čitavi narodi na tom stupnju, narodi bez mašte i uobrazilje, koje odaju goleme trbušine.

Teško je nabaviti i skuhati tako jednostavnu i čistu hranu koja neće povrijediti maštu; no ovu, držim, valja hraniti kada hranimo tijelo; oboje bi trebalo sjediti za istim stolom. No možda je to i moguće. Ako voće jedemo umjereno, ne trebamo se stidjeti svoga teka niti prekidati najdostojnija bavljenja. No dodajte svome jelu suvišan začin i ono će vas otrovati. Ne vrijedi živjeti od raskošne kuhinje. Većina ljudi posramila bi se kad bi ih zatekli gdje vlastoručno pripremaju objed, bilo od životinjske ili biljne hrane, kakav im svakoga dana pripremaju drugi. No, dok to ne bude drugačije nećemo biti civilizirani niti, ako i jesmo gospoda i dame, nećemo biti istinski muškarci i žene. To svakako upozorava na to što valja promijeniti. Možda je zalud pitati zašto imaginacija neće da se pomiri s mesom i masnoćom. Zadovoljan sam što je tako. Nije li činjenica da je čovjek mesožderska životinja poniženje? Istina, on može živjeti i u velikoj mjeri živi hvatajući druge životinje, ali to je bijedan način — kao što može saznati svak tko se lati postavljanja zamki za zečeve ili klanja janjadi — te će se dobrotvorom svoga roda smatrati onaj tko bude podučio čovjeka da se ograniči na nedužniju i zdraviju prehranu. Kakva god bila moja praksa, ne dvojim da u sudbinu ljudskoga roda, u njegovu postupnom napredovanju, spada i to da prestane jesti životinje, baš kao što su se divljačka plemena prestala jesti među sobom kad su stupila u dodir s civiliziranijima.

ulomak iz Henry David Thoreau, Walden, 12011., elektronička knjiga, str. 144.-145., preveo: Dinko Telećan, izvornik: Henry David Thoreau, Walden (1854)

Jedna misao o “ne mogu se jesti tripice i istodobno čisto živjeti? (ulomci Béle Hamvasa i Henryja Davida Thoreaua)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s