je li kršćanska filosofija drveno željezo? (ulomci M. Heideggera, J. G. Trabbica i A. Vučkovića)

Onaj za koga je, na primer, bibilija božansko otkrovenje i istina, ima pre svakog ispitivanja pitanja ”zašto je uopšte ono što biva ne radije ništa?” već odgovor: ono što biva, ukoliko to nije sami bog, stvoreno je njime. Sam bog ”jeste” kao nestvoreni stvaralac. Onaj tko stoji na tlu takvoga verovanja može, doduše, na izvestan način naknadno ili istovremeno vršiti ispitivanje našeg pitanja, ali on ga ne može zapravo ispitivati, a da samoga sebe ne napusti kao nekoga vernika sa svim posledicama takvoga koraka. On može činiti samo tako, kao da… Ali, s druge strane, to verovanje, ako se stalno ne izlaže mogućnosti neverovanja, nije neko verovanje, nego neka pogodnost i neki sporazum sa samim sobom da se ubuduće pridržava toga učenja kao nečega bilo kako tradicionalnoga. To onda nije ni vjerovanje ni ispitivanje, već ravnodušje koje se tada može baviti svime, možda čak i vrlo interesantnim, kako verovanjem, tako i ispitivanjem.

Ovim ukazivanjem na zbrinutost u verovanju kao jednom od sopstvenih načina bdenja u istini nije, naravno, rečeno da navođenje biblijskih reči “u početku stvor bog nebo i zemlju itd.” predstavlja neki odgovor na naše pitanje. Bez obzira na to da li je ta biblijska postavka za verovanje istinita ili neistinita, ona uopšte ne može predstavljati neki odgovor na naše pitanje pošto s tim pitanjem nema nikakve veze. Ona s njime nema nikakve veze zato što jednu takvu vezu s njime nikako ne može ni imati. Ono što se u našem pitanju zapravo ispituje, za verovanje je neka ludorija.

U toj ludoriji se sastoji filosofija. Neka ”hrišćanska filosofija” je neko drveno gvožđe i neki nesporazum. Doduše, postoji neko misaono ispitujuće prorađivanje hrišćanski razabranog sveta, to jest verovanja. To je onda teologija. Samo vremena koja i sama više zapravo ne veruju u istinsku veličinu zadatka teologije dolaze na ubitačno mnenje da se tobožnjim osvežavanjem pomoću filosofije može dobiti, ili čak zameniti i učiniti ukusnijom za potrebe vremena neka teologija. Filosofija je za izvorno hrišćansko veerovanje neka ludorija. Filosofija znači ispitivati ”Zašto je uopšte ono što biva, a ne radije ništa?” Stvarno tako pitati znači: usuditi se na to da se iscrpe, da se od početka do kraja ispita ono što je neiscrpno u tome pitanju kroz razotkrivanje onoga što ono zahteva da se ispita. Kad se takvo-šta dešava, to je filosofija.

ulomak iz Martin Hajdeger, Uvod u metafiziku, Beograd 1976., str. 25.-26., preveo: Vlastimir Đaković, izvornik: Martin Heidegger, Einführung in die Metaphysik (1953.), predavanja iz 1935.


Prema Heideggeru kršćani ne mogu pitati Grundfrage zato što pretpostavljaju da u Bogu Stvoritelju već imaju odgovor na njega. … Ne mislim tako. Slažem se da bilo koji filosof dostojan tog imena ima neko osnovno zanimanje za Grundfrage (čak i ako to nije jedino pitanje koje bi ga trebalo zanimati). To je zato što je filosofija ljubav spram mudrosti a mudrost bi u svome najvišem obliku, kaže se, bila znanje prvih počela stvari, što god da ona jesu (Aristotel, Metafizika 982a1). Heidegger u Uvodu u metafiziku predstavlja slično gledište o filosofiji. Piše:

Sasvim grubo uzeto, filosofija uvek cilja na prve i poslednje osnove [razloge] onoga što biva…

A Grundfrage je svakako jedno pitanje koje nastoji ka takvim temeljima ili počelima. Ipak, prestajem li biti filosofom kad otkrijem te temelje ili počela, kad otkrijem neki odgovor na Grundfrage? Ne vidim zašto bi to trebao biti slučaj. … Da posudim Hegelov primjer, ljubitelji vina ne prestaju biti ljubiteljima vina kada piju vino. Čini se da je to slučaj s većinom onoga što volimo. Prijatelje ne prestajemo automatski voljeti zato što smo s njima. Voljeni su i kao prisutni i kao odsutni. Zacijelo, stoga, to da kršćani u Bogu Stvoritelju imaju neki odgovor na Grundfrage ne čini kršćansku filosofiju već nemogućom, pojmovnim protuslovljem, kako pretpostavlja Heidegger. …

Valja zamijetiti da tvrdnja da se ima neki odgovor na Grundfrage, to jest da se ima mudrost o tome zašto uopće bića a ne radije ništa, ne treba biti isto što i tvrdnja o imanju potpunog razumijevanja te stvari. … Prilično je uobičajeno u kršćanskoj teološkoj epistemologiji držati zajedno katafatičko i apofatičko, to jest, zadržati mogućnost znanja Boga zajedno s priznavanjem granica toga znanja. Dok Akvinski, primjerice, drži kako možemo znati da su stanovite stvari o Bogu istinite, također poriče da možemo znati Boga onako potpuno kako on može biti znan (Summa Theologiae Ia 12.12; 12.13) Ali istovrsno stajalište se može naći u Novom zavjetu. Sv. Pavao, s jedne strane, tvrdi da može izreći određene istine o Bogu (Djela 17:22-32) te drži da je Bog znan kroz stvorenja (Rim. 1:19-20), dok, s druge strane priznaje Božju korjenitu spoznajnu transcendentnost (1Tim. 6:16). Sve to izgleda dobro sabrano kad Pavao kaže “spoznajem djelomično” i “gledamo kroza zrcalo, u zagonetki” (1Kor. 13:12). …

No, odakle Heideggeru zamisao da kršćanstvo smatra filosofiju ludošću? To nije objašnjeno u Uvodu u metafiziku, ali u Heideggerovom uvodu u Što je metafizika iz 1949. spominje u vezi s time prvu Pavlovu poslanicu Korinćanima. Tamo Pavao piše:

Nije li učinio Bog mudrost ovoga svijeta ludošću? Jer, kako u mudrosti Božjoj ne upozna svijet mudrošću Boga, bila je Božja volja, da ludošću propovijedanja spasi one, koji vjeruju. Jer i Židovi traže znake, i Grci traže mudrost; a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost… (1Kor. 1:21–23)

U tome ogledu Heidegger nastavlja poistovjećujući mudrost o kojoj se ovdje govori s filosofijom. Teško je sumnjati da Heidegger u Uvodu u metafiziku misli na isto to mjesto. Dakle: ponude li kršćani Boga stvoritelja kao neki odgovor na Grundfrage, Heidegger će im po svoj prilici odgovoriti da nisu vjerni biblijskim temeljima svoje vjere. …

Glavni je problem za Heideggerovu interpretaciju 1. Korinćanima to da Pavao niti na tom mjestu, niti bilo gdje drugdje u poslanici, ne kaže doslovno da je filosofija ludost. … U Heideggerovu korist valja spomenuti da je 1Kor. 1:21–23 od kršćanskih pisaca često bilo tumačeno kao da se u ovom ili onom smislu odnosi na filosofiju. Ali ne postoji konsensus o tome da to treba uzeti kao odbacivanje filosofije, čak niti među ranim tumačima. Tertulijan to vidi kao odbacivanje filosofije tout court, ali drugi su tvrdili da se tu odbacuje samo lažna filosofija, ne sva filosofija. Na toj je liniji Origen, a vjerojatno i Klement Aleksandrijski. Ali i veliki broj suvremenih stručnjaka sumnja u to da Pavao ovdje uopće govori o filosofiji. …

“Vjera koja traži razumijevanje”, piše Étienne Gilson, “zajednički je motto svim kršćanskim teolozima a također i kršćanskim filosofima”. Heidegger bi prihvatio prvi ali sigurno odbacio drugi dio tvrdnje, jer izgleda da se po njegovoj prosudbi kršćani ne mogu istinski filosofski baviti onim što prihvaćaju vjerom. Svako misaono propitivanje vjere, kaže nam, jest teologija a ne filosofija. …

Ali ja bih rekao da, naprotiv, postoji uvjerljiv – i prilično očit – način kako ga [to propitivanje] razumjeti kao filosofsko. Pretpostavimo da, kao kršćanin, držim da je Bog u koga vjerujem razlog zašto uopće ima bića a ne radije ničega. Ima li takvoga Boga, koji je izvor svih bića? Pretpostavimo da nastojim pokazati da ima, bez da se pritom formalno pozivam na kršćansku objavu. Tu nastojim doseći mudrost o temeljnim počelima stvari. Nije li to filosofija? … Ako ne tražim da prihvatite bilo koju premisu koja ovisi o nauku specifičnom za kršćansku objavu, ne možete reći da je to što radim teologija a ne filosofija.

No, mogla bi se pojaviti drugačija primjedba. Dopustite li da se mogu upustiti u neovisnu filosofsku refleksiju o tome što kao kršćanin vjerujem, mogli biste biti spremni reći da filosofiram ali upitati treba li se to zvati kršćanskom filosofijom. Naposljetku, ne ovisim u svojim argumentima o ničem specifično kršćanskom. … Po mom gledištu taj bi pokušaj ipak zavrijedio naslov “kršćanske filosofije”: sama njegova motivacija je ono što naprosto daje pravo da je tako nazovemo.

ulomak iz Jospeh G. Trabbic, članak: A critique of Heidegger’s critique of Christian philosophy in the Introduction to Metaphysics (2017), preveo: ja


fra-ante-vuckovic

fra Ante Vučković (1958.)

Svako metafizičko pitanje uvijek uključuje cijelu metafizičku problematiku i uključuje pitatelja tako da i on sam dolazi u pitanje. Pravo postavljanje pitanja nije nikada pitanje koje postavlja pitatelj, jer temeljna pitanja zaskaču pitatelja i zahtijevaju od njega da im od-govori. “Zbog čega uopće postoji biće radije nego ništa?“, prvo između svih pitanja izranja “u stanovitim trenucima očajanja”, “u radosnoj eksploziji srca”, “u određenim trenucima dosade” (Heidegger, Uvod u metafiziku). Pitanje pogađa najintimniji dio čovjeka “kao tupi odjek odzvanjajućeg zvona” ili se jednostavno pojavljuju u stanovitim posebnim trenucima svagdašnjeg života. No ovi trenuci ipak nisu dostatni za pravo postavljanje pitanja, jer pitanje, ukoliko nije uzeto ozbiljno, “odlazi gubeći se”. Filozofsko postavljanje pitanja iz ovih neobičnih trenutaka nastoji “oblikovati pitanje, učiniti ga da iziđe, postaviti ga, unijeti se u nužnost toga pitanja”. Pitanje svih pitanja uključeno je u ostala pitanja na način da nije moguće postaviti nikakvo pitanje koje ne bi uključivalo ovo najtemeljnije. Njegova je oznaka da se postavlja “od sebe samo sebi”. Ona zahtijeva skok. Kamo U samo pitanje sa svim posljedicama. Skočiti, pak, u pitanje znači osloboditi se svih mogućih odgovora koji ne proizlaze iz samog pitanja. Tako jedan vjernik

zasigurno može, na stanoviti način, slijediti naše pitanje i čak sudjelovati u njemu, ali ne može pravo pitati a da ne prestane biti vjernik sa svim posljedicama koje nosi takav korak. Može se ponašati samo ‘kao da…’

Razlog stoji u tome što vjernik već unaprijed zna odgovor kojega se ne može osloboditi osim po cijenu prestanka vjerovanja. Ostavljamo otvorenim pitanje ovakvog shvaćanja vjere. Želimo samo istaknuti da temeljna filozofska pitanja nužno uključuju da cijeli čovjek postaje pitatelj.

ulomak iz Ante Vučković, Dimenzija slušanja u Heideggera, Zagreb 1993., str. 126.

 

Jedna misao o “je li kršćanska filosofija drveno željezo? (ulomci M. Heideggera, J. G. Trabbica i A. Vučkovića)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s