stjecaj (Ereignis)? (ulomak iz Martin Heidegger, Stav identiteta)

[I]stost mišljenja i bitka [iz Parmenidovog fragmenta] smo utvrdili kao njihovu supripadnost. … Taj nam suodnos stvari odmah postaje razumljivijim, ako uvažimo sljedeće: pri objašnjavanju supripadnosti … mi smo već, prema Parmenidovom naputku, imali na umu i mišljenje i bitak, dakle ono što jedno s drugim pripada istom.

Razumijemo li mišljenje kao odliku čovjeka, tada mislimo na supripadnost koja se tiče čovjeka i bitka. Odmah nam se nameću pitanja: Što znači bitak? Tko je ili što je čovjek? Svatko lako vidi: bez dostatnog odgovora na ta pitanja nema osnove polazeći od koje bismo mogli otkriti nešto pouzdanije o supripadnosti čovjeka i bitka. Dokle god, međutim, tako pitamo, prinuđeni smo na pokušaj da to ”su” čovjeka i bitka predstavimo kao pridodavanje i da ga uredimo i objasnimo ili polazeći od čovjeka ili polazeći od bitka. Pri tome baštinjeni pojmovi čovjeka i bitka čine točke spojnice za uzajamno pridodavanje toga dvoga.

Kako bi međutim bilo, ako bismo, umjesto da neprestance predstavljamo samo sastavljanje čovjeka i bitka da bismo uspostavili njihovo jedinstvo, jednom pripazili na to, da li je i kako je u tom ”su” prije svega u igri neka pripadnost-jednog-s-drugim. Postoji dapače i mogućnost da supripadnost čovjeka i bitka otkrijemo već u baštinjenim određenjima njihove biti, premda samo poizdaljeg. Kako to? Čovjek je očito neko biće. Kao takvo, pripada on jednako tako kao kamen, drvo, orao cjelini bitka. Ali ono odlikovno čovjeka sastoji se u tome da je on kao misleće biće otvoren prema bitku, odnosi se spram bitka i tako mu odgovara. Čovjek zapravo jest taj odnos odgovaranja, i on je samo to. … A bitak? Bitak mislimo u njegovu izvornom smislu kao prisutnost. … Bitak jest i postoji samo dok svojim nagovorom čovjeka ide. Jer tek čovjek, otvoren spram bitka, dopušta nadolazak bitka kao prisutnosti. …To nipošto ne znači da bitak biva postavljen tek i samo od čovjeka. Naprotiv, postaje jasnim:

Čovjek i bitak jedan su drugom u posjedu. Oni pripadaju jedan drugom. Iz tog uzajamnog pripadanja, koje nije dublje mišljeno, čovjek i bitak su dobili ona određenja biti kojima ih je filozofija metafizički pojmila.

Tu vladajuću supripadnost čovjeka i bitka mi tvrdokorno pogrešno tumačimo dok god – putem dijalektike ili bez nje – sve predočujemo u redovima i posredovanjima. Tada uvijek nalazimo jedino one veze koje su uspostavljene ili polazeći od čovjeka ili polazeći od bitka, a supripadnost čovjeka i bitka prikazuju kao preplitanje.

Mi još ne ulazimo u tu supripadnost. Pa kako da dođe do takvog ulaska? Tako da sebe odvratimo od stava predstavljajućeg mišljenja. Ovo sebe odvraćanje jest stav u smislu nekog skoka. Njime iz-skačemo, naime udaljavamo se od uobičajene predodžbe o čovjeku kao onom animal rationale što je u novom vijeku postao subjektom za svoje objekte. Bitak se pak od osvita zapadnog mišljenja izlaže kao temelj, na kojemu se temelji svako biće kao biće.

Kamo iz-skače skok kad iz-skače iz temelja [Grund]? Skače li u bezdan [Ab-grund]? Da, dokle god taj skok samo predočujemo i to u obzoru metafizičkog mišljenja. Ne, ako mi skačemo i sebe oslobađamo. Za što? Za ono u čemu već jesmo: za pripadnost bitku. Ali bitak sam pripada nama; jer samo pri nama može on kao bitak biti, tj. pribivati.

Tako je, dakle, da bismo navlastito iskusili supripadnost čovjeka i bitka, potreban neki skok. … Skok je naglo prispjeće u oblast u kojoj su čovjek i bitak već dosegli jedno drugog u njihovoj biti, jer su oboje pruženi kao dar jedan drugom u posjed. Ulazak u područje ovog prevlašćivanja tek ugađa i određuje iskustvo mišljenja. …

To svojenje, stjecanje, u čemu se čovjek i bitak uzajamce stječu, treba da jednostavno iskusimo, tj. pribivamo u onome što nazivljemo s-tjecaj, Er-eignis. Riječ Ereignis uzeta je iz modernog njemačkog jezika [obično se prevodi kao „događaj“, op. d.]. Er-eignen znači izvorno: er-äugen, u-očiti, tj. er-blicken, ugledati, u-vidjeti, pogledom sebi prizvati, an-eignen, pri-svojiti, stjecati. Riječ stjecaj treba da sada, mišljena polazeći od uputne stvari, govori kao uputna riječ u službi mišljenja. Kao tako mišljena uputna riječ, ona se jedva dade prevesti, kao i grčka riječ logos i kineska tao. Riječ Ereignis ne znači tu više ono što inače nazivljemo zbivanjem, događanjem. Riječ je sada uporabljena kao singulare tantum. Ono što ona označuje stječe se samo u jednini, a ne, nipošto više ne, pluralno, nego jednotno. …

Kamo nas je put odveo? Do ulaska našeg mišljenja u ono jednostavno, što u strogom smislu riječi nazivljemo stjecaj. Čini se kao da smo sad u opasnosti da naše mišljenje odveć nebrižno upravimo na nešto udaljeno opće, mada nam se ipak time, što bi riječ stjecaj da imenuje, neposredno pririče to što je najbliže one blizine u kojoj već obitavamo. …

Stjecaj je u sebi titrajuće područje, u kojemu se čovjek i bitak uzajamce stječu u svojoj biti, stječu svoju bitnost, gubeći ona određenja, koja im je podarila metafizika….

Dospjeli smo sada do onoga mjesta na putu na kojem nam se nameće, istina grubo, ali neizbježno pitanje: Što to stjecaj ima s identitetom? Odgovor: Ništa. Naprotiv, identitet ima mnogo toga, ako ne sve, sa stjecajem. Odgovaram prolazeći prijeđeni put nekoliko koraka unatrag.

Stjecaj stječe čovjeka i bitak u njihovu bitstvenom „su“. … Uvod u pitanje o supripadnosti, u kojoj pripadnost ima prvenstvo pred predmetkom „su“ (skupa) dali smo Parmenidovim stavom: „Isto je naime i mišljenje i bitak.“ Pitanje o smislu toga „isto“ jest pitanje o biti identiteta. Metafizika predstavlja identitet kao temeljnu crtu bitka. Sad se pokazuje: Bitak s mišljenjem pripada identitetu, kojega bit potječe iz one stečene supripadnosti koju smo imenovali stjecaj.

Ako bi u pokušaju da naše mišljenje uputimo na mjesto podrijetla biti identiteta moglo biti nešto održivoga, što bi onda bilo s naslovom našeg predavanja? Smisao naslova ”stav identiteta” bio bi se promijenio. Stav se ponajprije stječe u formi temeljnog stava, koji identitet predstavlja kao crtu bitka, tj. temelja bića. Iz tog je stava u smislu nekog iskaza putem nastao stav o vrsti nekog skoka, koji nas odvraća od bitka kao temelja bića te tako skače u bezdan. Ipak, taj bezdan nije ni prazno ništa ni kaos, nego: Stjecaj, Ereignis.

ulomak iz Martin Heidegger, Stav identiteta, u Martin Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Zagreb 1996., str. 288.-291., 293.-295., preveo: Josip Brkić, izvornik: Martin Heidegger, Der Satz der Identität, tekst predavanja iz 1957.

Jedna misao o “stjecaj (Ereignis)? (ulomak iz Martin Heidegger, Stav identiteta)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s