Os Badiouva teorijskog zdanja – kao što naznačuje naslov njegova glavnog djela – jest jaz između Bitka i Događaja. ”Bitak” označuje pozitivni ontološki poredak dostupan spoznaji, beskonačno mnoštvo onoga što ”se predstavlja” našem iskustvu, kategorizirano u rodove i vrste sa svojim osobinama. … S vremena na vrijeme, međutim, na posve kontingentan, nepredvidljiv način, izvan dosega spoznaje o bitku, zbiva se Događaj koji pripada posve drukčijoj dimenziji…
Uzmimo kao primjer francusko društvo potkraj osamnaestog stoljeća: stanje društva, njegovi slojevi, ekonomski i politički sukobi itd., dostupni su spoznaji. Međutim, nikakva količina spoznaje neće nam omogućiti da predvidimo ili razjasnimo uistinu nerazjašnjivi Događaj zvan ”Francuska revolucija”. Upravo u tom smislu, Događaj se javlja ex nihilo: ako ga se ne može objasniti pod vidom date situacije, to ne znači da je on naprosto intervencija izvana ili s onu stranu – on prianja upravo uz Prazninu svake situacije, uz njenu inherentnu nekonsistentnost i/ili višak. … Događaj obuhvaća vlastiti skup determinacija: sam Događaj; njegovo imenovanje (oznaka ”Francuska revolucija” nije objektivna kategorizacija, nego dio samog Događaja, način na koji su njeni pristaše doživljavali i simbolizirali svoje djelovanje); njegov konačni cilj (društvo potpuno ozbiljene emancipacije, slobode-jednakosti-bratstva); njegova ”operatora” (političke pokrete koji se bore za revoluciju); i na kraju, ali ne najmanje važno, njegov subjekt, činitelja koji u ime Događaja istine intervenira u povijesnu mnogostrukost situacije i razabire/identificira u njoj znakove-učinke Događaja. Ono što određuje subjekt jest njegova vjernost Događaju: subjekt dolazi nakon Događaja i ustraje u razabiranju njegovih tragova unutar svoje situacije.
Subjekt je tako, za Badioua, konačna kontingentna pojava: ne samo da Istina nije ”subjektivna” u smislu podređivanja njegovim hirevima nego sam subjekt ”služi Istini” koja ga transcendira; nikad nije posve adekvatan beskonačnom poretku Istine budući da subjekt uvijek mora djelovati unutar konačne mnoštvenosti neke situacije u kojoj razabire znakove Istine. Da bismo razjasnili ovaj ključni moment, uzmimo primjer kršćanske religije (koja možda pruža vrhunski primjer Događaja Istine): Događaj je Kristovo utjelovljenje i smrt; njegov konačni cilj je Posljednji sud, konačno iskupljenje; njegov ”operator” je mnoštvenost povijesne situacije u Crkvi; njegov ”subjekt” je korpus vjernika koji interveniraju u svoju situaciju u ime Događaja Istine, tražeći u njemu znakove Božje. (Ili da uzmemo primjer ljubavi: kada se strastveno zaljubim ja postajem ”subjektiviziran” ostajući vjeran tome Događaju i slijedeći ga u svome životu.) …
Slavoj Žižek (1949.) i Alain Badiou (1937.)
Ovdje se Badiou bjelodano i radikalno suprotstavlja postmodernoj antiplatoničkoj navali čija je temeljna dogma da je era u kojoj je još bilo moguće zasnovati politički pokret izravnim upućivanjem na neku vječnu metafizičku ili transcendentalnu istinu završena: iskustvo našega stoljeća dokazuje da takvo upućivanje na neki metafizički a priori može dovesti samo do katastrofalnih ”totalitarnih” društvenih posljedica. Stoga je jedino rješenje prihvatiti da živimo u novoj eri lišenoj metafizičkih izvjesnosti, u eri kontingencije i slutnji, u ”društvu rizika” u kojemu je politika stvar phronesisa, strateških prosudbi i dijaloga, a ne primjene temeljnih spoznajnih uvida… Ono na što cilja Badiou, nasuprot toj postmodernoj doxi, upravo je oživljavanje politike (univerzalne) Istine u današnjim uvjetima globalne kontingencije. Tako Badiou rehabilitira, u modernim uvjetima, uistinu meta-fizičku dimenziju: beskonačna Istina je ”vječna” i meta– s obzirom na temporalni proces bitka; ona je bljesak druge dimenzije koja transcendira pozitivitet bitka. …
Badiouovo je stajalište da se, iako opći Poredak ima status privida, s vremena na vrijeme, na nepredvidljiv način, može dogoditi ”čudo” u vidu Događaja Istine koje zasluženo posramljuje postmodernističkog skeptika. … [N]ije riječ o oduševljenim trenutačnim provalama koje povremeno narušavaju depresivni/konformistički/utilitaristički tok stvari, da bi ”idućega jutra” uslijedilo neumoljivo otrežnjenje, nego naprotiv, o trenutku Istine u općoj strukturi zavaravanja i vabljenja. Temeljna je lekcija postmoderne politike ta da nema Događaja, da se ”zapravo ništa ne zbiva”, da je Događaj Istine prolazan, iluzoran kratki spoj, lažna identifikacija koju prije ili kasnije raspršuje ponovno uspostavljanje razlike, ili, u najboljem slučaju, prolazno obećanje o nadolazećem iskupljenju, prema kojemu moramo održavati doličnu distancu kako bismo izbjegli katastrofalne ”totalitarne” posljedice; nasuprot tome strukturalnom skepticizmu, Badiou posve opravdano insistira na tome da se – da upotrijebimo taj pojam u njegovoj punoj teološkoj težini – čuda događaju…
Sad možemo vidjeti u kojem je smislu Događaj Istine ”neodlučiv”: neodlučiv je sa stajališta Sustava, ontološkog ”stanja stvari”. Neki je Događaj tako cirkularan u smislu da je njegova identifikacija moguća samo sa stajališta onoga što Badiou naziva ”tumačećom intervencijom” – to jest, ako se govori sa subjektivno angažirane pozicije, odnosno – formalnije rečeno – ako se u stanovitu situaciju uključi čin njenoga imenovanja: kaotična zbivanja u Francuskoj potkraj osamnaestoga stoljeća mogu se identificirati kao ”Francuska revolucija” samo za one koji prihvaćaju ”okladu” da takav Događaj postoji. Badiou formalno definira intervenciju kao ”svaki postupak kojim se neka mnoštvenost prepoznaje kao jedan događaj” – tako da će ”ostati zauvijek dvojbeno je li događaja uopće bilo, osim za interventa [l’intervenant] koji je odlučio da pripada situaciji.” Vjernost Događaju određuje stalno nastojanje da se polje znanja istražuje sa stajališta Događaja, da se u nj intervenira tražeći znakove Istine. …
Jezik koji nastoji imenovati Događaj Istine Badiou naziva ”subjekt-jezikom”. Taj jezik je besmislen sa stajališta Znanja, koje prosuđuje iskaze s obzirom na njihova referenta unutar domene pozitivnog bitka (ili s obzirom na dolično funkcioniranje govora unutar uspostavljenoga simboličkog poretka): kad subjekt-jezik govori o kršćanskom iskupljenju, revolucionarnoj emancipaciji, ljubavi, itd., to sve Znanje odbacuje kao prazne fraze kojima nedostaje bilo kakva referentna točka (”političko-mesijanski žargon”, ”poetski hermetizam” itd.). Zamislimo osobu koja svome prijatelju opisuje osobine svoje voljene: prijatelju, koji nije zaljubljen u istu osobu, taj će oduševljeni opis biti naprosto besmislen; neće u njemu vidjeti ”poantu”…
Nedokučivost Događaja, dakle, znači da Događaj ne posjeduje nikakvo ontološko jamstvo: ne može ga se svesti na, ili deducirati, izvesti iz (prethodne) Situacije: on iskrsava ”iz ničega”. … Utoliko nema neutralnog pogleda spoznaje koji bi mogao razaznati Događaj u njegovim učincima: Odluka je uvijek već tu – to jest, znakovi Događaja u Situaciji mogu se razaznati samo iz prethodne Odluke za Istinu, baš kao u jansenističkoj teologiji, u kojoj su božanska čuda čitljiva kao takva samo onima koji su se već odlučili za Vjeru. Neutralni historicistički pogled nikad neće u Francuskoj revoluciji vidjeti skup tragova Događaja zvanog ”Francuska revolucija”, tek mnoštvo zbivanja uhvaćenih u mrežu društvenih determinacija; za izvanjski pogled Ljubav je tek niz psihičkih i fizioloških stanja… Angažirani promatrač doživljava pozitivna povijesna zbivanja kao dijelove Događaja Francuske revolucije samo u mjeri u kojoj ih promatra s jedinstvenoga angažiranog stajališta Revolucije. … Upravo u tom smislu Događaj uključuje subjektivitet: angažirana ”subjektivna perspektiva” spram Događaja dio je samog Događaja. …
Događaj je, dakle, Praznina nevidljive crte koja razdvaja jedno zatvaranje od drugoga: prije njega, Situacija je bila zatvorena; to jest, iz njenog horizonta (ono što će postati) Događaj se nužno nadaje kao skandalon, kao neodlučiv, kaotičan upad kojemu nema mjesta u stanju Situacije; jednom kad se Događaj desi i utvrdi kao takav, sama prijašnja Situacija nadaje se kao neodlučiv kaos. Za jedan uspostavljeni politički poredak, revolucionarni metež koji ga prijeti srušiti jest kaotično iščašenje, dok je s gledišta Revolucije sam ancien regime ime za nered, za neshvatljivi i u konačnici ”iracionalni” despotizam. …
Iz ovoga se kratkog opisa već može naslutiti ono što smo, u svojoj naivnosti, u iskušenju nazvati intuitivnom moći Badiouova pojma subjekta: on djelotvorno opisuje iskustvo što ga svatko od nas ima kada je subjektivno posve angažiran u nekoj Stvari koja je ”njegova ili njezina”: nisam li ja u tim dragocjenim trenutcima ”u potpunosti subjekt”? No, zar ga upravo ta značajka ne čini ideološkim? … To, čini se, ukazuje da se Događaj Istine sastoji u elementarnoj ideološkoj gesti interpeliranja pojedinaca (dijelova situacije ”Bitak”) u subjekte (nosioce/sljedbenike Istine). … Godinama je paralela između revolucionarnog marksizma i mesijanskog kršćanstva bila stalnom temom među liberalnim kritičarima kao što je Bertrand Russell, koji su odbacivali marksizam kao sekulariziranu verziju mesijanske religijske ideologije; Badiou, nasuprot tome … u cijelosti usvaja tu homologiju.
Takvo tumačenje dodatno potvrđuje Badiouova strastvena obrana sv. Pavla kao onoga koji je artikulirao kršćanski Događaj Istine – Kristovo uskrsnuće – kao ”univerzalni singular” (jedinstven događaj koji interpelira pojedince u subjekte univerzalno, bez obzira na njihovu rasu, spol, društvenu klasu…) i uvjete vjernosti istome. Naravno, Badiou je pritom itekako svjestan da se danas, u našoj eri moderne znanosti, više ne može prihvatiti priča o čudu Uskrsnuća kao oblik Događaja Istine. Premda Događaj Istine označuje zbivanje nečega što se, unutar vidokruga prevladavajućeg poretka Znanja, čini nemogućim (prisjetimo se smijeha s kojim su grčki filosofi dočekali tvrdnju sv. Pavla o Kristovom uskrsnuću prilikom njegova posjeta Ateni), danas svako lociranje Događaja Istine na razini nadnaravnih čuda za sobom nužno povlači regresiju u opskurantizam budući da je događaj Znanosti ireducibilan i ne može se poništiti. Danas se kao Događaj Istine, kao upad traumatskog Stvarnog koje uzdrmava prevladavajuću simboličku strukturu, mogu prihvatiti samo zbivanja koja se odigravaju u univerzumu spojivom sa znanstvenom spoznajom, makar se kretali na njezinim granicama i propitivali njezine pretpostavke – ”mjesta” Događaja danas su znanstveno otkriće, politički čin, umjetnička invencija, psihoanalitičko suočavanje s ljubavlju…
ulomak iz Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt, Sarajevo 2006., str. 110.-123., preveo: Dinko Telećan, izvornik: Slavoj Žižek, The Ticklish Subject (1999.)
nagovor na filosofiju 
Čini mi se da bi ova zanimljiva Badiouova razmatranja bilo zgodno povezati s Platonovom teorijom o dva počela. Jer ovdje se radi o tome da nepredvidivi (zapravo neuzročni) ”bljesak” za ”trenutak” lomi kontinuum bivanja (apeiron) i uspostavlja mjerilo (peras) – to mjerilo nadalje ”vlada” novim kontnuumom bivanja (čini mi se i da bi za ono što Badiou naziva ”bitak” bolje odgovarala riječ ”bivanje”, da je više u skladu s metafizičkom tradicijom). Svi imamo takve trenutke u životu, Događaje, nakon kojih ”ništa više nije isto”. Takav Događaj uspostavlja novu mjeru, i sve se nadalje procjenjuje u odnosu na nj. Sve prije njega kao da se dogodilo nekom drugom. Čak i samog sebe procjenjujemo onda u odnosu na vjernost tom Događaju. Žižek navodi da to može biti zaljubljenost, može biti religiozno iskustvo, može biti i politički događaj,… Ono što bi valjalo jasno reći, a implicitno je sadržano i u gornjem tekstu, jest to da je svako bivanje već određeno nekom takvom perspektivom nekog ranijeg Događaja. Odnosno, nema neutralne (”neideološke” u smislu u kojem Žižek kaže da se radi o ”ideološkoj gesti”) perspektive. Čak i ona koja sebe smatra neutralnom, naime ”znanstvena”, ima svoje Događaje istine – to je ono o čemu Kuhn govori kad kaže ”paradigma”, odnosno ”promjena znanstvene paradigme”.
Sviđa mi seSviđa mi se
Moja filozofija je jedina ispravna.. Lacanovštine koje žižek priča su stvarno zamorne i neznam, al’ to graniči s astrologijom.
Sviđa mi seSviđa mi se
Gornji je tekst – mada Žižekov – savršeno smislen. Nije produkt nikakvog slučajnog i nasumičnog razbacivanja frazama. On je ne samo smislen, nego razumljiv, pa i nefilosofima. Tako i meni – svaku rečenicu (osim možda jedne 😉 ) sam spreman obrazložiti, ukoliko nije jasna. Jedino odlučnost da ne razumiješ te sprečava vidjeti jasnu jednostavnost gornjega teksta (jednostavnost koja je, doduše, svakako nekarakteristična za Žižeka). Uopće, taj borbeni stav u filosofiji – npr. ja sam protiv postmodernista, ili ja sam protiv analitičara, ili ja sam protiv ovoga ili onoga – po mom mišljenju ne vodi daleko.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ovaj tvoj post Davore, barem za mene osobno jest – događaj. Kao prvo kad sam ga pročitao nisam ni slutio da bi se ovdje moglo raditi o povezivanju Badiouova razmatranja s Platonovom teorijom o dva počela. Nadalje prije njega nisam znao kako da ti odgovorim na komentar u prethodnom postu («Objava?) Kao da si mi ponudio paradigmu i otvorio perspektivu i odgovorio sam glatko, bez poteškoća. Svojevrsnim događajem (događajem unutar događaja da bi se oba međusobno osvijetlila) doživljavam i tvoje ubacivanje Mr. Benedictuse. Oprosti na izrazu «ubacivanje» ali mi se čini da dobro odgovara, i to zato što prekrasno ilustrira poziciju onog tko je izvan događaja, odnosno onog koji je u njega došao (upao) iz jednog posve različitog. Govor o ovome u koga je upao doživljava kao «prazne fraze kojima nedostaje bilo kakva referentna točka». Ova formulacija je u samom tekstu koji komentiraš. Ti govoriš drugim riječima (znanje koje graniči sa astrologijom) ali čini mi se misliš isto.
Sviđa mi seSviđa mi se
Pogledaj http://www.elsewhere.org/pomo
Sviđa mi seSviđa mi se
Ne može li se jednostavno reći da je događaj skup situacija u nekom segmentu vremena koje su za nekog promatrača ili više njih značajne i povezane?
Malo me smeta kad netko uporno spominje drugu dimenziju jer ona ima jasno značenje i ništa ne priječi da se kaže vrijeme.
Sviđa mi seSviđa mi se
Moglo bi se i tako reći, i to jest to. Ali tvoja formulacija je ”jednostavna” za tebe i za tvoju ”paradigmu”. Jer, s obzirom na nju, upravo je pitanje: što je to skup? I nije sad ovo moje neko cjepidlačenje i vrdanje, nego doista je to pitanje analogno pitanju ”što je to događaj”. Jer, kako neko mnoštvo (obrati pažnju na riječ ”mnoštvenost” u gornjem tekstu) postaje neko jedinstvo, naime neki skup? Tako da se to mnoštvo nekako sabire. Kako? Npr. hrpa voća je pred nama, kako ćemo je sabrati u skupove? Po boji, po obliku, po vrsti, po cijeni, po vlasništvu…? Što određuje koja je mjera u nekom slučaju relevantna? I ti s pravom kažeš ”za nekog promatrača značajne i povezane”, jer je to pitanje ”je li nešto relevantno ili nije” očito subjektivno. Ipak, ono što Žižek hoće reći jest to da ta subjektivnost nije proizvoljnost nego da se baš u subjektovoj pogođenosti zbiva istina. Da istina nije nešto što se nas može i ne mora ticati, a to ipak jest tako kako jest. Nego da se istina otkriva samo onome tko je njome pogođen, dotaknut, tko je uključen u nju. Ili, platonistički rečeno, tko sudjeluje u njoj.
Što se tiče vremena, ovdje se radi o odnosu vremena kao kontinuuma i vremena kao trenutka. Sastoji li se vremenski kontinuum od trenutaka? Ili je trenutak nešto drugo od kontinuuma (kao što implicira Žižek/Badiou)? Srodno je pitanje sastoji li se dužina od točaka (o tome nešto ovdje)?
Sviđa mi seSviđa mi se
Skup spada u ekipu od čije se definicije odustalo. Ako se netko pita što je to skup, obično je to posljedica teške neinformiranosti, nadčovještva ili pak retorike.
Problem sastavljanja dužine se može podijeliti u matematički i fizikalni. Matematičarima beskonačnost ne smeta, a fizičari tek moraju otkriti jesu li vrijeme i prostor kvantizirani kao što je materija/energija.
Osobno se priklanjam kvantu jer je daleko jednostavniji za strukturiranje objekata, a i sasvim efikasan ako su ti kvanti dovoljno mali.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ipak je tvoj odgovor ne daje neke inherentne razloge zašto se skup ne definira, nego kaže ”to nije primjereno, ako to pitaš tad si takav i takav”. Dakle, sankcije za postavljanje tog pitanja su društvene – ne uzimanje u ”ozbiljno društvo”. To je baš retorički argument, čini mi se.
Što se tiče nadčovještva i neinformiranosti, to prihvaćam: filosofska pitanja idu u oba ta smjera. Jedan smjer su djetinja pitanja, naivnost onog djeteta koje je neinformirano o savršenosti carevog novog ruha pa se pita ”zar car nije gol?” A i nadčovještvo – ne zadovoljavanje (ili barem ne prelako zadovoljavanje) odgovorima tipa ”mi ljudi ne možemo to znati”.
U Raju su ljudi smjeli jesti sa svakog stabla osim jednog. U matematici se smije pitati sve, osim jednog pitanja, ”što je skup?”. Ako se netko ipak to upita, biva izbačen iz raja matematičke izvjesnosti. Ako ostane u neupitanoj sigurnosti, tad nije filosof.
Što se tiče problema ”sastoji li se dužina od točaka”, beskonačnost tu ne rješava stvar. ”Dužina je očigledno beskonačno djeljiva; dakle ima beskonačno mnogo krajnjih sastojaka. Ako imaju bilo koju duljinu veću od nula, tad, suprotno našoj pretpostavci, duljina dužine mora biti beskonačna. Bilo koji niz koji se sastoji od pozitivnih veličina jednakog iznosa ima beskonačnu sumu. No, ako je pak duljina doslovno nula, tad će, suprotno našoj pretpostavci, duljina segmenta biti nula.”
Sviđa mi seSviđa mi se