znanstvena paradigma? (ulomak iz Jasmina Lelas, Teorije razvoja znanosti)

Opažanja i metodološka uputstva u znanstvenom istraživanju nedovoljni su da bi se postigli jedinstveni zaključci uz mnoga znanstvena pitanja. Oni

…mogu i moraju drastično ograničiti područje prihvatljivih znanstvenih uvjerenja, jer drugačije ne bi bilo znanosti. Ali oni ne mogu sami odrediti sadržaj tog uvjerenja.

Kuhn smatra da znanstvenik može legitimno doći do nekoliko inkompatibilnih, neuskladivih zaključaka. Onaj posebni zaključak do kojega dolazi određen je, tvrdi Kuhn, znanstvenikovim prijašnjim iskustvom, vlastitim karakterom i okolnostima toga istraživanja.

To da postoji mogućnost uz ista opažanja i metodu postići različita znanstvena uvjerenja, tj. teorije, ključno je Kuhnovo stajalište. Ta činjenica istodobno znači da za Kuhna postoje još neke odrednice znanosti (osim opažanja i metode), pa on taj prividno proizvoljni moment konkretizira i u njemu nalazi faktore koji rukovode oblikovanjem znanstvenih teorija. Ti su faktori ponajprije pogled na svijet ili svjetonazor stvaraoca, u koji su uključene i osobne karakteristike stvaraoca, a zatim još i društveni način rada u okviru znanstvene zajednice. (…)

Da bi detaljno iznio svoju sliku znanosti, Kuhn najprije uvodi nove termine.

‘Normalna znanost’ je istraživanje koje je čvrsto zasnovano na jednome ili više već dovršenih znanstvenih postignuća, koje je posebna znanstvena zajednica za neko vrijeme priznala kao temelj svoje daljnje prakse.

Takva postignuća iznose se danas u udžbenicima (od početka 19. stoljeća), a prije toga u klasičnim znanstvenim djelima.

Posebno odabranim pojmom ”paradigma” Kuhn obuhvaća one primjere znanstvene prakse – a pod tim se misli sve zajedno: zakon, teoriju, primjenu i instrumentaciju – koji postaju modeli, iz kojih zatim niču posebne koherentne tradicije znanstvenog istraživanja. Paradigma ili konkretno znanstveno postignuće kao mjesto profesionalnog sudjelovanja ili angažmana prethodi različitim pojmovima, zakonima, teorijama i stajalištima koja se iz njega mogu apstrahirati. Pripremajući se za članstvo u znanstvenoj zajednici, mladi istraživač proučava paradigme te zajednice i tako se pridružuje ljudima koji su osnove svoje oblasti naučili iz istih konkretnih modela. On ulazi u tu zajednicu i istražuje pridržavajući se istih pravila i standarda određene znanstvene prakse.

Te će svoje tvrdnje Kuhn u daljnjem izlaganju nastojati obrazložiti i dokazati. No, izričito želi naglasiti da stjecanje paradigme i odabrane vrste istraživanja koje ona omogućava, predstavlja znak zrelosti određene znanstvene discipline. Bez paradigme sve činjenice istraživaču izgledaju podjednako važne. Da bi se u takvoj situaciji postigla bilo kakva selekcija, vrednovanje i kritičnost u odnosu na zalihu činjenica, potrebno je da se određeno uvjerenje unese izvana u tu kolekciju činjenica, potreban je stanoviti svjetonazor. Sadržaj toga uvjerenja osigurava se

pomoću tadašnje metafizike, neke druge znanosti ili osobne i povijesne okolnosti… (pa) ne začuđuje tada da u ranim stupnjevima razvoja znanosti razni ljudi koji se suočavaju s istim područjem pojava, mada obično ne sa svim istim posebnim pojavama, opisuju i interpretiraju te pojave na različite načine.

Stjecanje prve paradigme u nekoj prirodnoj znanosti predstavlja po prvi put stvorenu sintezu, kojom pojedinac ili grupa može tada privući većinu istraživača nove generacije. Starije škole postupno iščezavaju, jer se jedan dio njihovih članova ”preobraća” i prilazi novoj paradigmi, a manji dio, privržen starim stajalištima, napušta profesiju i nema više utjecaja na rad nove grupe. Nova paradigma znači novu i kruću definiciju te oblasti, jer prikupljanje činjenica i artikulacija teorije postaju krajnje usmjerene aktivnosti. To istodobno znači, bar unatrag 150 godina, formiranje profesionalnih društava, posebno mjesto u nastavnom programu i osnivanje specializiranih časopisa. (…)

Kao što smo naglasili, paradigma je samo uspješnija od konkurentskih škola u rješavanju nekoliko problema, koje tada određena znanstvena zajednica smatra aktualnima. Stoga njezin uspjeh zapravo predstavlja jedno obećanje uspjeha unutar relativno malog područja odabranih problema. Kuhn fazu ”normalne znanosti” označava kao ”ostvarivanje tog obećanja”. Citirajmo autora:

…ovaj znanstveni pothvat nalikuje na pokušaj da se priroda stjera u prethodno formirani i relativno kruti pregradak koji paradigma pruža.

On, međutim, smatra da su ta ograničenja, koja su posljedica povjerenja u paradigmu, bitna za razvoj znanosti. Malo područje odabranih problema omogućava detaljno istraživanje toga dijela prirode, a dio toga dostignuća uvijek ostaje trajan. (…)

Normalno istraživanje, zaključuje Kuhn, predstavlja rješavanje svih vrsta složenih instrumentalnih, pojmovnih i matematičkih zagonetki. Kako svaka zagonetka ima rješenje, tako i znanstvena zajednica s paradigmom stječe kriterij za biranje problema istraživanja za koje pretpostavlja da imaju rješenja. Ostali se problemi odbacuju kao metafizički, ili se odbacuju zato što se ne mogu svesti na oblik zagonetke dane paradigme. (…)

Kako dakle nastaju nove teorije iz aktivnosti normalne znanosti, koja je vrlo slabo usmjerena traganju za novim teorijama? Svijest o nepravilnosti preduvjet je izmjene teorija, tvrdi autor. Kopernikovoj teoriji prethodila je akutna nezgrapnost i netočnost Ptolemejeva astronomskog sustava, Galileievi doprinosi slijedili su nakon skolastičkog razmatranja Aristotelove teorije gibanja, valna teorija svjetlosti zamijenila je Newtonovu korpuskularnu zbog teškoća u objašnjavanju difrakcijskih pojava, a kvantna mehanika se pojavila nakon niza teškoća oko tumačenja zračenja crnog tijela, fotoelektričnog učinka itd. Kuhn kaže da je

u svim tim slučajevima svijest o nepravilnosti trajala tako dugo i prodrla tako duboko da je za oblasti koje su se našle pod njezinim utjecajem bilo moguće reći da su u stanju rastuće krize.

Taj period profesionalne nesigurnosti prethodi nastajanju novih teorija i traži temeljito uništavanje paradigme i velike izmjene u problemima i tehnici normalne znanosti. Po Kuhnovim riječima

…ta se nesigurnost stvara time što zagonetka normalne znanosti nikako ne nalaze odgovarajuća rješenja. Podbacivanje postojećih pravila uvod je za traganje za novima.

Značaj kriza je u tome što pokazuju da su nastupile prilike kada dotad pouzdane zakone i teorije ili ”intelektualna sredstva” treba mijenjati (retooling), pa su zato neophodan uvjet nastajanju novih teorija. (…)

Glavna je Kuhnova zamisao ta:

…da se prosudba znanstvenika koja vodi odbacivanju ranije prihvaćene teorije, uvijek temelji na nečem višem od usporedbe te teorije sa svijetom. Odluka da se odbaci paradigma, uvijek je istodobno odluka da se prihvati druga, a prosudba koja vodi toj odluci obuhvaća usporedbu ovih paradigmi s prirodom i jednu s drugom. (…)

”Samo kada moraju izabrati između teorija u sukobu, znanstvenici se ponašaju kao filosofi (tj. započinju kritičku diskusiju)”, odvraća Kuhn Popperu, uspoređujući svoja i njegova gledišta. Nasuprot Popperu, koji tvrdi da znanstvenik iznosi iskaze i neprestano ih korak po korak provjerava, Kuhn takvo ponašanje rezervira samo za period neuobičajene znanosti pred znanstvenu revoluciju koja ima uslijediti. U razdoblju normalnog istraživanja prihvaćena se teorija nikada ne provjerava, ona je prihvaćena kao istinita i na osnovi nje se rješavaju različite zagonetka. (…)

Prijelaz od paradigme u krizi na novu paradigmu, koja će odrediti novu tradiciju normalne znanosti, nema karakteristike kumulativnog procesa, za razliku od normalne znanosti.

Češće… nova paradigma nastaje odjednom, ponekad usred noći, u duhu čovjeka duboko utonulog u krizu. Kakva je priroda tog novog stupnja – kako pojedina osoba smišlja nov način unošenja reda u sve podatke koji su prikupljeni – mora ovdje, a možda i zauvijek, ostati nedokučivo.

Gotovo uvijek novu paradigmu stvaraju vrlo mladi ljudi ili novi u toj oblasti, jer su slabije vezani uz ranije istraživanje. (…) Promjenom paradigme i tokom revolucija znanstvenicima se ukazuje novi svijet.

Oni vide nove i drugačije stvari i onda kada uobičajenim instrumentima gledaju na mjesta koja su već ranije gledali… Znanstvenici drugačije vide svijet svog istraživačkog angažmana.

Zauzimajući stav po kojem znanstvenici stvarno vide različite stvari kad gledaju na iste vrste objekata i istražuju ih u takvim različitim svjetovima, Kuhn se suprotstavlja uobičajenom pozitivističkom stajalištu u filosofiji znanosti, po kojem se od paradigme do paradigme mijenja samo interpretacija opažanja, a sama su opažanja ”jednom zauvijek utvrđena prirodom okoline i samoga opažajnog aparata”, tj. zauvijek ista, ili ”dana”.

preuzmi

Opažanja su prema Kuhnu ovisna o paradigmi, pa

znanstvenik koji je prihvatio novu paradigmu više nalikuje na čovjeka koji nosi naočale s lećama što izvrću vid, nego li na nekog interpretatora.

Kuhn želi reći da smisao pojma ”interpretacija” nikako ne odgovara ”bljeskovima intuicije” kroz koje nastaje nova paradigma.

Mada su takve intuicije zavisne od iskustva do kojega se došlo starom paradigmom… one nisu logički, ili dio po dio, vezane za posebne točke toga iskustva, kako bi to bilo kod interpretacije. Umjesto toga one prikupljaju dijelove toga iskustva i pretvaraju ih u sasvim drugačiji svežanj iskustva, koji će zatim dio po dio biti povezan novom, a ne starom paradigmom.

ulomak iz Jasmina Lelas, Teorije razvoja znanosti, Zagreb 2000.

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: znanstvena paradigma?)

Oglasi

5 misli o “znanstvena paradigma? (ulomak iz Jasmina Lelas, Teorije razvoja znanosti)

  1. Čini mi se da Kuhn malo pretjeruje kad kaže: ”znanstvenik koji je prihvatio novu paradigmu više nalikuje na čovjeka koji nosi naočale s lećama što izvrću vid, nego li na nekog interpretatora.”. Usput, slučajno sam naišao na link o sličnoj temi pa pogledaj ovdje.

    Sviđa mi se

    • Tim riječima o ”naočalama s lećama koje izvrću vid” Kuhn nije htio reći da znanstvenici imaju neku iskrivljenu sliku stvarnosti, a osobito ne da je imaju u odnosu ne nekoga drugoga, recimo ne-znanstvenike, koji bi imali jasniju sliku. Vjerojatno je do tog nesporazuma došlo radi moga skraćivanja teksta. Kuhn se, naime, tu suprostavlja uobičajenom mnijenju: ”činjenice su dane, samo je pitanje njihove interpretacije”. Nasuprot tome, on želi naglasiti da sama ”činjenica” onako kako je opažena već u sebi nosi stanoviti ”pogled”, određeno ”gledište”. Dakle, da nema činjenica neutralnih od paradigme. Zato sam stavio ovu sliku uz tekst – je li na slici patka ili zec? Radi se o promjeni pogleda, koji onda obuhvaća i same ”činjenice”, odnosno ono što se opaža. Netko vidi zeca, drugi patku – ovisno o paradigmi. Zato kaže da nakon promjene paradigme znanstvenik ”više nalikuje na čovjeka s naočalama koje izvrću vid” – naime vidi drugačije. A ne da ”interpretira” drugačije ono što je činjenično dano, i što svi vide jednako.

      Sviđa mi se

  2. ”Nova znanstvena istina ne nadvladava uvjerivši svoje suparnike tako da bi je oni jasno uvidjeli, nego prije stoga što vremenom njeni suparnici umru, dok izniče nova generacija koja je prisna s njom.” (Max Planck)

    Paradigma je onda skup modela koji imaju apsolutnu većinu pristaša.
    Planckov citat pogađa u srž. Nije za očekivati da će neka formirana osoba mijenjati način razmišljanja.
    Kuhnove leće bi bile u redu da malo mijenjaju stvarnost.

    Sviđa mi se

  3. Davore, naišao sam na mnoga mjesta u literaturi gdje se dvosmislene slike poput patka-zeca povezuju sa problemom promjene perspektive. Na dvosmislenoj slici patka-zec ćemo vidjeti zeca ukoliko smo prije toga gledali zeca, ali na nedvosmislenoj slici. Naviknuti na gledanje zeca prepoznat ćemo ga i u dvosmislenoj slici. Teško ćemo uočiti još i patku jer se ne možemo osloboditi paradigme kroz koju pristupamo novoj slici. To što vidimo ne ovisi samo o onome što je na slici prikazano već i o našoj (paradigmatskoj) udešenosti. Da smo prije toga fiksirali pogled na nedvosmislenu sliku patke u dvosmislenoj slici ne bismo mogli prepoznati zeca, odnosno to bismo mogli jako teško. Autori knjiga o samopomoći nas potiču da budemo u stanju mijenjati paradigme u rješavanju životnih problema, da životne situacije ne sagledavamo na načine koji su određeni našim prošlim doživljavanjem i vrednovanjem, već na nove načine koji to rješavanje omogućuju.

    U kojoj mjeri slika patka-zec odgovara problematici paradigme, bilo da je riječ o onoj znansvenoj ili ovoj koju gore spominjem? Da li su ove dvije vrste paradigmi analogne? Ako slika patka-zec odgovara problematici ne slijedi li onda da jedna paradigma (ona prethodna) ne može biti manje vrijedna od druge (one nove)? (Zašto bi percipiranje zeca bilo vrednije od percipiranja patka?)Zbog pojašnjenja pitanja evo jednog mog nagovora čitanja Descartesovog Mislim, dakle jesam u svijetlu dvosmislene slike patka-zec.
    Čitajući Mislim dakle jesam, nemojmo svoju pozornost usmjeravati sama na desnu stranu, tako da u ovoj misli vidimo samo to da je čovjekovo mišljenje vezano uz njegovo postojanje. Usmjerimo pozornost i u lijevo. Vidjet ćemo da je u ovoj misli naglašeno još nešto i to jednako tako snažno. Kao i na slici patka-zec i ovdje su prikazana dva različita sadržaja tako da usmjeravanje pozornosti na jednog od njih može odvratiti pozornost od onog drugog. U Descartesovoj rečenici nije naglašeno samo to da je naše mišljenje vezano uz naše postojanje. Naglasak je i na onom naše ili još točnije moje. Ja mislim, a ne netko drugi. Tek iz toga slijedi da ja jesam.

    Nije li možda slika patka-zec prikladnija za slikoviti prikaz kompleksnosti stvaranosti ili neke misaone strukture čije različite aspekte ne možemo zbog tromosti misli sagledati u cjelini, no što je prikladna za razumijevanje problematike promjene paradigme?

    Sviđa mi se

    • Ta slika je, ako me ne vara pamćenje, iz Wittgensteinovih Istraživanja, i to baš u jednom kontekstu nalik tome o čemu govoriš, dakle, uz promjenu perspektive. Ali čini mi se da i promjena paradigme nije ništa drugo, samo na jednoj kolektivnoj razini čitave zajednice znanstvenika s nekog područja. Promjena paradigme bi željela također u sebe uključiti i prethodnu paradigmu – kao kad smo (jesmo li?) u stanju vidjeti da slika prikazuje i zeca i patku, a da nije ”zapravo” ni zec ni patka, nego dvosmislena slika. Tako je otprilike u kvantnoj fizici ”riješen” problem val-čestica. Razlog zbog kojeg sam postavio tu sliku uz tekst o paradigmi je pokušaj da se naglasti da promjena paradigme nije promjenjeno ”interpretiranje činjenica koje su takve kakve su”, nego ”promjenjeno gledište, s kojega gledano ‘činjenice’ jesu drugačije”. Je li nova paradigma vrijednija od stare? Einsteinova paradigma je zamijenila Newtonovu, ali je uspjela pokazati i tu prethodnu kao ”granični slučaj” ove nove. Odnosno, prethodna paradigma je bila uže gledanje; u novoj je to staro gledište tek jedan aspekt nove cjelovitije paradigme.
      Ono što se mom filosofskom impulsu ipak čini kao gubitak pri uspostavi nove paradigme nije prestanak stare paradigme, nego prestanak onog propitivanja, one otvorenosti, koja se u znanosti javlja isključivo u vrijeme prelaska iz jedne paradigme u drugu. Ali, naravno, u tome je upravo razlika između filosofiranja i znanosti, kao što je jasno iz Finkovog navoda s tvog bloga: ”Otkrivanje svijeta je stalni posao filozofije, kao što je, s druge strane, otkrivanje unutarsvjetskog bića stalna zadaća pozitivnih znanosti.”

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s