transcendentnost uvida? (ulomak iz Nicolai Hartmann, Prilog zasnivanju ontologije)

Na svakom biću postoji moment jestote. Pod njim se podrazumijeva puko ”da ono uopće jest”. I na svakom biću postoji moment takvote. U nj se ubraja sve što sačinjava njegovu određenost ili posebnost, sve što ono imade zajedničko s drugim, ili čime se ono od drugoga razlikuje, ukratko sve ”što ono jest”. Nasuprot onom ”da jest” ovo ”što je” obuhvaća sav sadržaj, i to sve do u najindividualnije diferenciranje. …

Takvota i jestota opstoje dakle u uzajamnom odnošenju na svakom biću, a ipak su u izvjesnoj uzajamnoj neovisnosti. Imade itekako smisla govoriti “što nešto jest”, bez obzira “da li” to nešto uopće jest. Sve to naravno imade svoje granice. Ali u prvom približenju upada u oči izvjesna uzajamna indiferencija u odnosu jestote i takvote. … Da neka osoba egzistira njena je jestota; njena dob, izgled, ponašanje, karakter itd. njena je takvota. Da u nizu potencija postoji veličina anjena je jestota; da je a= 1 njena je takvota. Po ovoj shemi dade se sve rastaviti.  …

[S]vaka takvota nečega “jest” i sama jestota nečega, i sva jestota nečega jest također takvota nečega. Samo, ovo nešto nije pri tom jedno te isto.

Jestota stabla na njegovom mjestu “jest” i sama takvota šume, šuma bi bila drugačija bez njega; jestota grane na stablu “jest” takvota stabla; jestota lista na grani “jest” takvota grane; jesota rebra na listu “jest” takvota lista. Ovaj niz može se produžiti na obje strane; uvijek je jestota jedne stvari ujedno takvota druge. Ali niz se može i obrnuti: takvota lista “jest” jestota rebra, takvota grane jest jestota lista, itd. Da je uvijek samo jedan ulomak takvote ono što sačinjava jestotu nečeg drugog ne bi smjelo ovdje izazvati zabunu. Jer uopće se ne radi o potpunosti takvote. Ali može se slobodno reći da i ostali odlomci takvote na sličan način sačinjavaju jestotu nečeg uvijek drugog i drugog.

Pogleda li se isključivo na izolirani komad bića, to se takvota i jestota na njemu raspadaju u dvoje. Ali ako se ima u vidu cjelina bitkovne sveze uvijek je – i to u određenom nizu – takvota jednog u isti mah jestota nečeg drugog. Na taj način približava se odnos takvote i jestote u cjelini svijeta istovjetnosti. …

Pod ”transcendentnim aktom” valja u narednom izlaganju razumjeti uvijek takav akt koji se ne odigrava isključivo u svijesti – poput mišljenja, predočavanja, akta fantazije – već koji prekoračuje svijest [transcendere – prestupiti, prekoračiti], pruža se iz nje napolje i povezuje je s onim što nezavisno od nje po sebi postoji; i to bez razlike, da li je ovo nezavisno nešto stvarnosno, duševno ili duhovno. To su dakle akti koji uspostavljaju relaciju između subjekta i nekog bića, koje ne nastaje po samom tom aktu; ili također: akti koji prave predmetom nešto nadpredmetno.

Transcendentni akti su svakako ”također” akti svijesti. Jednim članom relacije oni ostaju vezani uz svijest. Ali oni se u tome ne iscrpljuju. Drugi član leži ili onkraj svijesti ili  ipak postoji nezavisno od akta svijesti. Nije suvišno da se ovo posljednje primijeti. Drugi član relacije nije nužno nešto vansvijesno. On može i opet biti akt ili sadržaj svijesti. Bitno je međutim da on i tada stoji u sasvim određenom položaju onostranosti, naime spram svake svijesti koja izvodi akt. Transcendencija akta znači samo izilaženje na nešto od akta nezavisno kao takvo, svejedno spadalo to inače u svijest ili ne. …

[O]snovni fenomen spoznaje može se tako izgovoriti: spoznaja razumljena kao akt (jer ona nije “samo” akt) ne iscrpljuje se u tome da bude akt svijesti; ona je transcendentni akt.

Ovaj stavak je od zasnivateljskog značenja za ontologiju. Jer datost bića počiva u prvom redu na spoznaji Ali samo kao transcendentni akt može spoznaja ”dati” svijesti jestotu bića. Kad svijest ne bi bila u posjedu nikakvih transcendentnih akata, tada ne bi ništa mogla znati o bitku svijeta u kome živi. Bila bi zatočena u svoju imanenciju i ne bi znala ni za što drugo do li za svoje vlastite proizvode, svoje misli i predočbe. Kao što je skepsa oduvijek upravo to i tvrdila.

Ali ne previđa samo skepsa ovo stanje stvari. Sve teorije koje spoznaju izjednačavaju sa mišljenjem ili sa sudom, previđaju ga. Misliti se može sve moguće, čak i ono nebivstvujuće [naime, ono što nije]; spoznavati se, međutim, može samo ono što ”jest”. …

Izgovori li se neki uvid, to ovaj bez daljnjega poprima formu suda; uklopi li se on svjesno u svezu uvida, poprima on i opet formu suda. Ali niti izgovaranje niti uklapanje nije istovjetno sa samim uvidom. Uvid jedino jest spoznaja, dajuća instancija, dolaženje u dodir s bićem.

ulomak iz Nicolai Hartmann, Prilog zasnivanju ontologije, 1976., linkstr. 113.-114., 150., 176.-177., preveo: Marijan Cipra, izvornik: Nicolai Hartmann, Zur Grundlegung der Ontologie (1935)

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: ekstaza?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s