dao i vrlina? (§51 Laozi, Dao Dejing, i ulomak iz Mingjun Lu, The Metaphysics of Chinese Moral Principles)

Dao svima iskon:

vrlina ih goji

tvar sastavlja

okružje krijepi.

Pa sva bića štuju Dao a časte vrlinu.

I štovani Dao

i časna vrlina

dopuštaju usud, slijede naravi zakon.

Jer Dao svima iskon:

vrlina ih goji

pušta da rastu

čuva i savrši.

Iskon, ne vlast

odgaja, ne prisvaja

njeguje, ne gospodari

to je skrivena vrlina.

§51. Laozijeva spisa, pokušao prepjevati: ja

---

U usporedbi sa širokim konsensusom oko konfucijanske „etike vrline“, mišljenja o daoističkoj etici ostaju raznolika i nesuglasna… U pitanju je, s obzirom na Laozijevo otvoreno pobijanje konfucijanske etike i Zhuangzijev otvoreni moralni skepticizam, postoji li zapravo nešto što bi se nazvalo daoističkom etikom. …

Usredotočit ću se na zajedničku koncepciju razlike između metafizičkih i vremenitih vrlina kod Laozija, Zhuangzija i Konfucijevih komentara na Yijing. „Vrlinom“ naznačujem Laozijev pojam xuande 玄德, „metafizičku Vrlinu“ koju sadrži Dao (Laozi §51); a „metafizičkim vrlinama“ označavam različite izraze ili oblike te metafizičke Vrline. Predlažem da xuande Daoa, zajedno sa svojim različitim izrazima, čini prvotni izvor i arhetipski uzor „vremenitim vrlinama“, bile one moralne ili građanske. Za razliku od vremenitih vrlina koje se bave moralnim i građanskim pitanjima, metafizičke vrline označavaju pojavno očitovanje postojanog zakona Prirode, poput buzheng zhide 不争 之德, odnosno „vrline ne-natjecanja“ koju pokazuje voda, ili yuan 元, „netaknute Vrline“ Nebeskog Daoa, dok obje simboliziraju „ono dobro“ koje održava i čuva bezbrojne stvari.

I Laozi i Zhuangzi … opovrgavaju temeljne vrijednosti i ideale koje je zastupao Konfucije pa renyi [načela društvenopolitičkih uloga] smatraju pukim instrumentom konstruiranim da popuni prazninu nastalu napuštanjem Daoa. Međutim, s druge strane Laozi nedvosmisleno izjavljuje

Velika vrlina je ona koja uvijek slijedi Dao. (§21)

Za daoističkog filosofa, sve [konfucijanske] glavne vrline poput ren [dobrohotnosti], yi [pravičnosti] i li [načelnosti], pretpostavljaju Dao i njegovu Vrlinu ili proizlaze iz njih. Zapravo, ono što Laozi i Zhuangzi ne odobravaju nije vrlina sama po sebi, nego samo one vrline koje nisu uobličene Daoom ili odstupaju od njega. Kao što je naznačeno naslovom Laozijeva spisa Daode jing 道德经, koji se prevodi kao „Dao i njegova Vrlina“, Dao nužno uključuje svoju vrlinu, budući da Dao, kao prvi pokretač, ne samo da stvara, nego putem metafizičke Vrline i čuva stvoreni svijet.

Dok Dao proizvodi sve oblike bića, xuande 玄德 [metafizička Vrlina] ih goji. Zajedno, Dao i njegova Vrlina njeguju stvari, oplođuju ih i sazrijevaju, hrane i čuvaju. (§51)

Tu leži daoistički moralni imperativ „štuj Dao i časti Vrlinu“ (§51). Kako Laozi dalje objašnjava,

I štovani Dao i njegova časna vrlina puštaju dodijeljeni usud stvarima i slijede postojani zakon Prirode. (§51)

Laozijev moralni imperativ suzvuči blisko konfucijanskim odredbama zun dexing 尊德性 (poštivanje moralne prirode) i dao xuewen 道学问 (slijeđenje znanja o Dao). …

U proizvodnji i očuvanju bezbrojnih stvari putem metafizičke Vrline, Dao ne ukazuje ni na što drugo do na „ono dobro“. Zapravo, daoistički Dao istodobno i nalikuje i razlikuje se od Platonskog Dobra koje služi kao prototipska paradigma vremenitom dobru.

Dao je nedokučiv izvor bezbrojnih stvari. Blago je dobrima, i ono je što pokvarene čuva od zla. (§62)

Drugim riječima, Dao je prvotni uzrok ne samo bezbrojnih stvari nego i dobra. Kao i Dao, platonska ideja je prvo počelo iz kojega proizlaze pojedinačni oblici; i poput xuande, platonsko Dobro označava metafizičku Vrlinu koja se tiče većeg dobra i pravednosti. Prema Platonu, upravo je ova vrhovna „Ideja Dobra“ ono što je u osnovi raznih oblika vremenitog dobra. Platonova „Ideja Dobra“ iznesena je u razgovoru između Sokrata i Glaukona o pitanju pravednosti u Državi (454c–d; 508a–c). Za Sokrata, „iako dobro nije biće“, ono ga „nadilazi u položaju i moći“ (508d–e). Ali kao što Aristotel dobro primjećuje, to odvajanje od „bića“ čini platonsko dobro jednom transcendentalnom kategorijom neprimjenjivom na fizički svijet. Kao što sam gore pokazao, za razliku od Platonskog Dobra poznatog po svojoj općenitosti i irelevantnosti za praktične vrline, kineski Dao povezuje se s fizičkim bićima preko metafizičke Vrline koju podrazumijeva. …

U Daode jingu Laozi otvoreno iskazuje svoje neslaganje s konfucijanskom etikom:

Kada veliki Dao opada, nastaju dobrohotnost [ren] i pravičnost [yi]; kad se cijeni ljudska dovitljivost, pojavljuju se grube krivotvorine; kad su rodbinski odnosi poremećeni, javljaju se vjerni sinovi; a kad je država u neredu, ministri pokazuju odanost. (§18)

Drugim riječima, vrline poput dobrohotnosti, pravičnosti, sinovske vjernosti i odanosti tek su govorne konstrukcije namijenjene da se nose s problemima uzrokovanim opadanjem Daoa. Budući da su takve vrline prije izvor nereda nego reda, Laozi tvrdi,

Da se odbaci mudro i intelektualno znanje, ljudima bi se dobitci povećali stostruko; da se odbace dobrohotnost i pravičnost, vratila bi se pobožnost sinova; da se zanemari lukavstvo i osobni interes, nestalo bi pljačke… Dakle, da bismo smirili ljude, bolje je ih navesti da prigrle jasnoću i jednostavnost, a smanje svoje znanje i želje. Ljudi bi prestali brinuti da im se prekine učenje. (§19)

Čini se da ovaj odlomak nudi neoboriv dokaz Laozijevog moralnog i epistemološkog skepticizma ili čak nihilizma. Uistinu ipak „prigrliti jasnoću i jednostavnost“ ne znači zanemariti vrlinu, nego prihvatiti xuande, pojam koji je podrobnije oslikan u §51. Laozija:

Jer Dao je proizvodi stvari; vrlina ih goji podižući ih i hraneći, čini da rastu i sazrijevaju, te ih čuva i dovršava. Proizvoditi stvari, ali ih ne posjedovati, pomagati ih ispuniti, ali ne zahtijevati zasluge, i pomagati njihov rast, ali ne i vladati njima, takve su vrline izrazi xuande 玄德 [metafizičke Vrline]. (§51)

… xuande ili metafizička Vrlina odnosi se na samu silu očuvanja života koju simbolizira dobro. Metafizička vrlina Daoa se, pak, izražava vrlinama poput neposjedovanja, skromne poniznosti i nevladavine. …

Samo nenatjecateljske vrline mogu osloboditi ljude briga. (§8)

Tu „nenatjecateljsku“ narav metafizičke Vrline oslikava skupinom povezanih slika poput vode, potoka, dojenčadi i žena, koje sve dijele zajedničke crte slabosti, mekoće ili nenametljivosti, značajke koje se pokazuju ne samo paradoksalno snažnima i moćnima, nego i najpogodnijima za otkrivanje istine puštajući Prirodi njezine obrede prijelaza. Uzmimo primjerice Laozijevo objašnjenje njegove maksime da je „najveće dobro poput vode“:

Voda koristi bezbrojnim stvarima, ali se s njima ne natječe, i uvijek ide dolje, teče tamo gdje drugi ne žele ići. Tako je vrlina vode najbliža Daou. (§8)

Drugim riječima, voda nalikuje Daou svojom skromnom poniznošću i nerazlikujućim prihvaćanjem svega na što naiđe. Paradoksalno, ta nenatjecateljska skromnost se pokazuje samim izvorom njegove snage:

Ništa na svijetu nije mekše i slabije od vode, ali nitko se ne može natjecati s njenom snagom da nadvlada ono grubo, tu je ništa ne može zamijeniti. Slabi mogu pobijediti jake, a meko može osvojiti čvrste, to načelo je svima poznato. (§78)

U skladu s tim, čovjek koji oprimjeruje nenatjecateljsku vrlinu vode bi „poznavao muško, ali bi se držao ženskog i tako postao sveobuhvatnim tijekom“. „Držati se ženskog“ znači prianjati uz slabo i meko, i prihvatiti sva sredstva za ne natjecati se ni sa kim. Na sličan način, slika dojenčadi pruža još jednu prikladnu metaforu za nenatjecateljsku vrlinu. Poput „sveobuhvatnog tijeka“, neokaljana čistoća ili jednostavna nevinost djeteta odražava Nebeski Dao u njegovom najjasnijem i najrazgovjetnijem obliku (§28).

Ljudi bogati vrlinama su poput chizi 赤子, besprijekorne novorođenčadi. (§55) …

Laozi poduzima tumačenje konfucijanske vrline ren, yi i li razlikovanjem između višeg i nižeg reda vrline:

Ljudi visoke vrline ne ponose se svojom vrlinom, zbog čega imaju stvarnu vrlinu. Ljudi niže vrline ne žele izgubiti svoju vrlinu, zbog čega nemaju vrlinu. Ljudi visoke vrline ne rade ništa i ne očekuju ništa, a ljudi nižih vrlina ne čine ništa osim što očekuju da budu nagrađeni. (§38.)

Ovdje se shangde 上德, visoka vrlina, ne odnosi ni na što drugo nego na metafizičku Vrlinu obilježenu skromnom ili nenatjecateljskom poniznošću; a xiade 下德, niža vrlina, ukazuje na vrline zaokupljene svjetovnim nagradama. Promatran u svjetlu ove razlike između visoke i nižih vrlina, Laozi nastavlja,

Ljudi visoke dobrohotnosti postižu stvari bez namjere, a ljudi visoke pravednosti postižu stvari promišljeno. Ljudi visoke uljuđenosti nastoje postići stvari, ali nitko ne odgovara na njihova nastojanja, pa od ljudi traže pokornost potežući ih za ruke. (§38)

Slika potezanja za ruke ovdje označava upotrebu sile ili prinude. Značajke gore navedenih vrlina pokazuju da, kao što Laozi primjećuje,

ljudi postaju vrlima nakon što se Dao izgubi, postanu dobrohotnima nakon što se vrlina izgubi, postanu pravičnima nakon što se dobrohotnost izgubi, i postanu uljuđenima nakon što se izgubi pravičnost. (§38)

Drugim riječima, naspram moralnog standarda simboliziranog metafizičkim vrlinama kao što su „visoka vrlina“ i „visoka dobrohotnost“,

ritualna uljuđenost naznačuje slabljenje odanosti i početak nereda; a proricanje je samo početak zablude koja dotiče tek površinu Daoa. (§38)

Utoliko Laozi ne niječe vrlinu samu po sebi; ono što ne odobrava jest vrlina koja se bavi svjetovnim obzirima i zahtijeva pokoravanje sili. …

Za Laozija, Dao i njegova Vrlina uobličuju ne samo moralne nego i građanske vrline … koje se odnose na nečije dužnosti ili obveze prema „svijetu, zemlji i obitelji“ (Mencije 7.5):

Koristi li tko Dao za sebeodgoj, vrlina će mu biti istinska; koristi li ga tko za uređivanje svoje obitelji, vrlina će mu biti potpuna; koristi li ga tko za upravljanje oblašću, vrlina bi mu porasla; koristi li ga tko za upravljanje državom, vrlina bi mu bila izdašna; koristi li ga tko da vlada svijetom, vrlina bi mu bila sveopća. (§54)

ulomak iz Mingjun Lu, The Metaphysics of Chinese Moral Principles, 2022., str. 105.-116., preveo: ja