sloboda kao puštanje da bude? (ulomak iz Martin Heidegger, O biti istine)

Sloboda se sad otkriva kao puštanje bića da bude.

O tom puštanju da bude obično govorimo kad, npr. odustajemo od nekog planiranog pothvata. “Mi puštamo da nešto bude” znači: u to više ne diramo i ne trudimo se da pri tome išta dalje činimo. Puštanje da nešto bude ima ovdje niječni smisao odustajanja od nečega, odricanja od nečega, ravnodušnosti, i čak propusta.

Riječ o puštanju bića da bude ne misli ipak na propust i ravnodušnost, nego na suprotno. Pustiti da što bude jest sebeupuštanje u biće. A to se opet ne razumije samo, dakako, kao puko bavljenje, čuvanje, njegovanje i planiranje bića, koje svaki put u određenom slučaju srećemo ili tražimo. Pustiti da što bude – naime biće kao biće koje ono jest – znači upustiti se u ono otvoreno i njegovu otvorenost u kojoj svatko stoji, a koju sa sobom tako reći nosi. To otvoreno zapadnjačko je mišljenje u svome početku pojmilo kao ta aletheia, ono neskriveno. Kad aletheia umjesto s “istina” prevodimo s “neskrivenost”, onda to prevođenje nije samo “doslovno”, nego upućuje na to da uobičajeni pojam istine u smislu ispravnosti iskaza mislimo drukčije i povratno s obzirom na ono još nepojmljeno te otkrivenosti i otkrivanja bića. To sebeupuštanje u otkrivenost bića ne gubi se u njoj [otkrivenosti], nego se razvija u uzmicanje pred bićem, da bi se ono [biće] očitovalo u tome što jest i kako jest, a predstavljajuće istovjećenje iz njega uzelo pravu mjeru. Kao to puštenje da što bude izlaže se ono biću kao takvom i premješta svaki odnos u ono otvoreno. Pustiti da što bude, tj. sloboda jest u sebi iz-stojeća, izlažuća, ek-sistentna. Ta, s obzirom na bit istine uočena bit slobode pokazuje se kao iz-stajanje, izlaganje u otkrivenost bića.

Sloboda nije samo ono što obični razum pod tim imenom rado razglašava: kadšto čista samovolja, naginjanje u izboru ovome ili onome. Sloboda nije neobveznost da se nešto može činiti i ne činiti. Ali sloboda nije ni tek spremnost na nešto što se traži i što je nužno. Sloboda je prije svega toga (“negativne” i “pozitivne” slobode) upuštenost u otkrivanje bića kao takvog. Otkrivenost sama je pohranjena u tom ek-sistentnom sebeupuštanju, po kojemu otvorenost toga otvorenoga, tj. to “tu” jest, što jest. (…)

No ako taj ek-sistentni tu-bitak kao puštanje biću da bude oslobađa čovjeka za svoju “slobodu”, tako da mu ona uopće tek ostavlja mogućnost (biće) izbora i donosi mu ono nužno (biće), onda ljudska samovolja ne raspolaže slobodom. Čovjek “posjeduje” slobodu ne kao svojstvo, nego najvećma obrnuto: sloboda, ek-sistentni, otkrivajući tu-bitak posjeduje čovjeka, i to tako izvorno, da jedino ona čovječanstvu jamči odnos prema biću u cjelini kao takvom, koji tek utemeljuje i odlikuje svekoliku povijest. Samo je ek-sistentan čovjek povijestan. “Priroda” nema nikakvu povijest.

Tako shvaćena sloboda kao puštanje bića da bude ispunja i ostvaruje bit istine u smislu otkrivanja bića. “Istina” nije svojstvo ispravne rečenice koju neki ljudski “subjekt” iskazuje o nekom “objektu” i onda negdje – ne zna se u kojem području – “važi”, nego je istina otkrivanje bića, po kojem otkrivanju bivstvuje otvorenost. U otvorenost toga otvorenog iz-stoji svekoliko ljudsko odnošenje i njegovo držanje.

ulomak iz Martin Heidegger, O biti istine, u Kraj filosofije i zadaća mišljenja, Zagreb 1996., preveo: Josip Brkić, izvornik: Martin Heidegger, Vom Wesen der Wahrheit (1945)

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: nenasilje)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s