osovinsko razdoblje? (ulomci B. Hamvasa i K. Jaspersa)

Do otprilike šestote godine prije našeg računanja vremena ljudska je povijest kontinuirano povezana; tada, za jedne ili dvije ali nikako ne više od tri generacije vrijeme se mijenja. Zastor koji se gotovo rukama može opipati razdvaja doba koje prethodi i koje slijedi šeststotu godinu; to što je prema nama, ispred je zastora i jasno je; to što je iza zastora, o tome treba nagađati. Ljudske osobe naglo postaju nestvarne. Obrisi događaja, pak, nejasni., Bitak postaje nerazumljiv. O Kung-ceu imamo iscrpne obavijesti sve do njegova privatnog života; lik samo jedan naraštaj starijeg Lao-cea gubi se u nejasnoći. O Heraklitu znamo mnogo bitnih podataka; o samo nekoliko godina starijem Pitagori puke legende. Čovjek gubi tlo pod nogama do te mjere da vjeruje da ne hoda po zemlji nego po stranoj zvijezdi. Osnovne stvari postaju nesigurne; događaji i osobe ne mogu se dohvatiti; bitak je zagonetan i vrijeme nejasno.

Otprilike šesto godina prije našeg računanja vremena u Kini su živjeli Lao-ce i Kung-ce, u Indiji Buddha, u Iranu posljednji Zarathustra, u Maloj Aziji Heraklit, u Egiptu posljednji Toth, u Italiji Pitagora. Promjena se danas pokazuje kao spuštanje zastora. Svi znakovi pokazuju da se to što se događalo nije samo iskusilo, nego se tada bolje i razumjelo. I čudno je da se o kakogod udaljenim područjima i kakogod međusobno neovisnim ljudima jest riječ, o promjenama sudi gotovo posve jednoznačno i gotovo s istim riječima.

… Tada su žitarice još divlje rasle, bijele poput brašna, nije ih trebalo mljeti, bile su slatke, nije ih trebalo peći, što bi navečer ubrali do jutra je izraslo, što su ujutro ubrali do večeri je izraslo. … – Jednog je dana jedno biće reklo: Zašto idem po žito svako jutro i svaku večer? I ujutro je ubralo i ono za večeru, žito tada više nije posve izraslo nego samo upola. I ostali su tako učinili i žito više nigdje nije posve izraslo nego samo upola. Opet, jedno je biće reklo: Zašto idem po žito svaki dan? I jedan je dan ubralo dostatno za dva dana. Ali žito je već sada raslo samo četvrt toliko i kada su bića odjednom ubrala za tjedan već je raslo samo osminu toliko. – Što bi bilo, rekla su bića, ako bismo zemlju podijelili međusobno? Zemlju su podijelili, i tada su neka bića uzela tuđu. Kada su ostala bića to vidjela, rekla su: Izaberimo među sobom nekoga tko će paziti da svi beru samo sa svoje zemlje. I tako je već postojao vladar i nakon toga je došao svećenik i ratnik i građanin i seljak i rukotvorac.

Promjene od Kine do Italije jednosmisleno su procjenjivali oko šestote godine prije našeg računanja vremena tako da je ljudska povijest dospjela u posljednju fazu mračnoga doba. Bitak se izgubio, ostao je samo život. Cijela se zbilja podijelila; potpuna otvorenost se zatvorila; velike povezanosti su prekinute. U samo nekoliko kratkih godina dogodila se nezamisliva oslijepljenost i zaglupljenost. Heraklit se razljuti, gorko bjesni protiv „nečistih“, koji se prljaju krvlju i koji se hoće krvlju oprati – koji se poput svinja vesele u blatu; koji poput magaraca radije biraju sečke nego zlato. – Pitagora uzvikne:

Nesretnici! Ne vide i ne razumiju da je dobro u njihovoj neposrednoj blizini! Malo ih zna kako se osloboditi vlastite nesreće! Poput grubih gruda kotrljaju se amo tamo i neprestance se sudaraju s bezbroj nevolja. Od rođenja ih goni kobna pomutnja svuda, tjera ih gore-dolje; i nitko ništa ne razumije. …

Ostaje samo nejasna uspomena na zlatno doba: čežnja za zavičajem koja želi uravnotežiti sve veću podivljalost života. Nisu pojedinosti te koje nestaju, one, naime, tijekom povijesti uvijek nestaju. Iz svijesti je nestalo ono što je najvažnije i što je običavalo ostati; nestao je osjećaj kojim se može razlikovati bitak i život; i nestao je nagon koji može bitak ostvariti u životu. Bitak je ono … što Kung-ce zove vremenom Velike Zajednice. Još nije bilo ni ćudoređa ni dužnosti, ni pameti ni spoznaje, krvni se srodnici još nisu međusobno udaljili i u državama još nije vladao nered.

Bitak se zatvorio. Odjednom su granice bile tu. Bitak je potonuo u život. Redom su se pojavili navještaji života: umjesto pasivnosti djelatnost, umjesto mekoće i sitosti otpornost i askeza, umjesto mirnog njegovanja ljubavi nehotična privlačnost, umjesto ćudi rad, volja, dužnost i stega. Bića su već birala čuvare jer su međusobno otimala žitna polja. To je bilo, kako Kung-ce reče, vrijeme Sićušnog Blagostanja. Ljudi su napustili Tao, veliki put iskona, i nastale su velike laži.

ulomak iz Bela Hamvas, Scientia sacra, Zagreb 2005., sv. 1. str. 11.-16., prevela: Jadranka Damjanov, izvornik: Bela Hamvas, Scientia sacra (prvi put objavljeno 1988., pisano 1943.-44.)


Izgleda da os povijesti leži oko 500. prije Krista, u duhovnom procesu koji se dogodio između 800. i 200. [pr. Kr.]. Tu leži najdublji rez povijesti. Nastao je čovjek s kakvim živimo do danas. Ukratko se to razdoblje naziva „osovinskim razdobljem“.

U tome su razdoblju sabrane iznimnosti: u Kini su živjeli Kung-ce i Lao-ce, nastali su svi smjerovi filosofije, uključujući Mocija, Čuang-cea, Li-cea i nebrojene druge; u Indiji su nastale upanišade, živio je Buddha i razvile su se, kao i u Kini, sve filosofske mogućnosti do skeptizicma, materijalizma, sofistike i nihilizma; u Iranu je Zaratustra poučavao zahtjevnu sliku svijetu kao borbe između dobra i zla; u Palestini su se pojavili proroci, od Ilije, preko Izaije i Jeremije, do Deutero-Izaije; Grčka je vidjela Homera, filosofe – Parmenida, Heraklita. Platona – i tragičare, Tukidida i Arhimeda. Sve što ta imena tek naznačuju razvilo se tijekom tih nekoliko stoljeća približno istodobno u Kini, Indiji i na Zapadu, bez da znali jedni za druge. Novost toga doba, u sva ta tri svijeta, jest da čovjek postaje svjestan bitka u cjelini, samog sebe i svojih granica. Doživljava užas svijeta i svoje bespomoćnosti. Postavlja radikalna pitanja. Iz tog bezdana nastoji za oslobođenjem i spasenjem. Shvaćajući svjesno svoje granice postavlja sebi najviše ciljeve. Iskušava bezuvjetnost u dubinama sopstva i u jasnoći transcendencije.

To se događa u refleksiji. Svjesnost je još jednom postala svjesnijom svijesti, mišljenje se usmjerilo na mišljenje. Pojavili su se duhovni sporovi popraćeni pokušajima da se druge uvjeri priopćavanjem misli, razloga i iskustava. Iskušavane su međusobno najprotuslovnije mogućnosti. Rasprava, formiranje stranaka i rascijepi onog duhovnog na suprotnosti koje su ipak ostale u međusobnom odnosu stvorili su nemir i kretanje sve do ruba duhovnog kaosa. U to doba su rođene temeljne kategorije unutar kojih do danas mislimo, te stvoreni početci svjetskih religija unutar kojih ljudi do danas žive. Korak u univerzalnost poduzet je u svakom smislu.

Uslijed tog procesa dotad nesvjesno važeći nazori, običaji i uvjeti trebali su dokaz, postavljeni su u pitanje, razlabavljeni. Vrtlog je sve ponio. Ukoliko je supstancija predaje bila još živa i zbiljska, u svojim se pojavnostima pročistila i tako preobrazila.

Mitsko doba, sa svojom mirnoćom i samorazumljivošću, došlo je do svoga kraja. Grčki, indijski, kineski filosofi i Buddha bili su ne-mitski u svojim odlučujućim uvidima, kao i [židovski] proroci u svom mišljenju o Bogu. Racionalnost i razumski pojašnjeno iskustvo započelo je borbu protiv mita… Religija je postala ćudoredna… Stari mitski svijet polako je tonuo, mada je ostao u pozadini svega kroz faktičku vjeru narodnih masa…

Smirenost polova postaje nemir oprečnosti i antinomija. Čovjek više nije zatvoren u sebi. Sam sebi je nesiguran pa stoga otvoren za nove i neograničene mogućnosti. Može čuti i razumjeti ono što nitko do tad nije pitao ili ustvrdio. Ono nečuveno postaje očito. … Po prvi put ima filosofa. Ljudi su se odvažili osloniti se na sebe kao pojedince. Pustinjaci i lutajući mislioci u Kini, asketi u Indiji, filosofi u Grčkoj i proroci u Izraelu spadaju zajedno, koliko god da se međusobno razlikuju u svojim vjerovanjima, sadržaju misli i unutarnjim stavovima. Čovjek se pokazao sposobnim unutarnje se postaviti nasuprot cijeloga svijeta. …

Ono što se kasnije nazvalo razumom i osobnošću na vidjelo je izašlo po prvi puta tijekom osovinskog razdoblja. … Jaz između vrhunaca ljudskih mogućnosti i mnoštva postao je iznimno velik. Pa ipak, ono što pojedinac postaje indirektno mijenja sve. Čovječanstvo u cjelini načinilo je skok.

Tom novom duhovnom svijetu odgovara jedno sociološko stanje koje pokazuje analogije između sva tri područja. Postojalo je mnoštvo malih država i gradova, jedna borba svih protiv svih, u kojoj je ipak bio moguć jedan zapanjujući procvat, razvoj poleta i bogatstva. …

Ranije su duhovni uvjeti bili relativno trajni; unatoč katastrofama sve se ponavljalo… Sad su, naprotiv, napetosti rasle i bivale razlogom brzih kretanja. To dospijeva do svijesti. Ljudski opstanak postaje predmet razmatranja, kao povijest. Čovjek osjeća i zna da u vlastitoj sadašnjosti započinje nešto neuobičajeno. Ali time također postaje svjesnim beskrajna protekle prošlosti. Već u početku tog buđenja navlastitog ljudskog duha čovjek se dovodi do sjećanja, ima svijest jednog kasnog doba, čak doba propadanja.

Pred očima se vidi katastrofa i hoće se pomoći kroz uvid, obrazovanje, reformu.

ulomak iz Karl Jaspers, Vom Ursprung und Ziel der Geschichte (1949), link, str. 20.-24., preveo: ja

Jedna misao o “osovinsko razdoblje? (ulomci B. Hamvasa i K. Jaspersa)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s