osovinsko razdoblje? (ulomci B. Hamvasa i K. Jaspersa)

Do otprilike šestote godine prije našeg računanja vremena ljudska je povijest kontinuirano povezana; tada, za jedne ili dvije ali nikako ne više od tri generacije vrijeme se mijenja. Zastor koji se gotovo rukama može opipati razdvaja doba koje prethodi i koje slijedi šeststotu godinu; to što je prema nama, ispred je zastora i jasno je; to što je iza zastora, o tome treba nagađati. Ljudske osobe naglo postaju nestvarne. Obrisi događaja, pak, nejasni., Bitak postaje nerazumljiv. O Kung-ceu imamo iscrpne obavijesti sve do njegova privatnog života; lik samo jedan naraštaj starijeg Lao-cea gubi se u nejasnoći. O Heraklitu znamo mnogo bitnih podataka; o samo nekoliko godina starijem Pitagori puke legende. Čovjek gubi tlo pod nogama do te mjere da vjeruje da ne hoda po zemlji nego po stranoj zvijezdi. Osnovne stvari postaju nesigurne; događaji i osobe ne mogu se dohvatiti; bitak je zagonetan i vrijeme nejasno.

Otprilike šesto godina prije našeg računanja vremena u Kini su živjeli Lao-ce i Kung-ce, u Indiji Buddha, u Iranu posljednji Zarathustra, u Maloj Aziji Heraklit, u Egiptu posljednji Toth, u Italiji Pitagora. Promjena se danas pokazuje kao spuštanje zastora. Svi znakovi pokazuju da se to što se događalo nije samo iskusilo, nego se tada bolje i razumjelo. I čudno je da se o kakogod udaljenim područjima i kakogod međusobno neovisnim ljudima jest riječ, o promjenama sudi gotovo posve jednoznačno i gotovo s istim riječima.

… Tada su žitarice još divlje rasle, bijele poput brašna, nije ih trebalo mljeti, bile su slatke, nije ih trebalo peći, što bi navečer ubrali do jutra je izraslo, što su ujutro ubrali do večeri je izraslo. … – Jednog je dana jedno biće reklo: Zašto idem po žito svako jutro i svaku večer? I ujutro je ubralo i ono za večeru, žito tada više nije posve izraslo nego samo upola. I ostali su tako učinili i žito više nigdje nije posve izraslo nego samo upola. Opet, jedno je biće reklo: Zašto idem po žito svaki dan? I jedan je dan ubralo dostatno za dva dana. Ali žito je već sada raslo samo četvrt toliko i kada su bića odjednom ubrala za tjedan već je raslo samo osminu toliko. – Što bi bilo, rekla su bića, ako bismo zemlju podijelili međusobno? Zemlju su podijelili, i tada su neka bića uzela tuđu. Kada su ostala bića to vidjela, rekla su: Izaberimo među sobom nekoga tko će paziti da svi beru samo sa svoje zemlje. I tako je već postojao vladar i nakon toga je došao svećenik i ratnik i građanin i seljak i rukotvorac.

Promjene od Kine do Italije jednosmisleno su procjenjivali oko šestote godine prije našeg računanja vremena tako da je ljudska povijest dospjela u posljednju fazu mračnoga doba. Bitak se izgubio, ostao je samo život. Cijela se zbilja podijelila; potpuna otvorenost se zatvorila; velike povezanosti su prekinute. U samo nekoliko kratkih godina dogodila se nezamisliva oslijepljenost i zaglupljenost. Heraklit se razljuti, gorko bjesni protiv „nečistih“, koji se prljaju krvlju i koji se hoće krvlju oprati – koji se poput svinja vesele u blatu; koji poput magaraca radije biraju sečke nego zlato. – Pitagora uzvikne:

Nesretnici! Ne vide i ne razumiju da je dobro u njihovoj neposrednoj blizini! Malo ih zna kako se osloboditi vlastite nesreće! Poput grubih gruda kotrljaju se amo tamo i neprestance se sudaraju s bezbroj nevolja. Od rođenja ih goni kobna pomutnja svuda, tjera ih gore-dolje; i nitko ništa ne razumije. …

Ostaje samo nejasna uspomena na zlatno doba: čežnja za zavičajem koja želi uravnotežiti sve veću podivljalost života. Nisu pojedinosti te koje nestaju, one, naime, tijekom povijesti uvijek nestaju. Iz svijesti je nestalo ono što je najvažnije i što je običavalo ostati; nestao je osjećaj kojim se može razlikovati bitak i život; i nestao je nagon koji može bitak ostvariti u životu. Bitak je ono … što Kung-ce zove vremenom Velike Zajednice. Još nije bilo ni ćudoređa ni dužnosti, ni pameti ni spoznaje, krvni se srodnici još nisu međusobno udaljili i u državama još nije vladao nered.

Bitak se zatvorio. Odjednom su granice bile tu. Bitak je potonuo u život. Redom su se pojavili navještaji života: umjesto pasivnosti djelatnost, umjesto mekoće i sitosti otpornost i askeza, umjesto mirnog njegovanja ljubavi nehotična privlačnost, umjesto ćudi rad, volja, dužnost i stega. Bića su već birala čuvare jer su međusobno otimala žitna polja. To je bilo, kako Kung-ce reče, vrijeme Sićušnog Blagostanja. Ljudi su napustili Tao, veliki put iskona, i nastale su velike laži.

ulomak iz Bela Hamvas, Scientia sacra, Zagreb 2005., sv. 1. str. 11.-16., prevela: Jadranka Damjanov, izvornik: Bela Hamvas, Scientia sacra (prvi put objavljeno 1988., pisano 1943.-44.)


Izgleda da os povijesti valja naći u razdoblju oko 500. pr. Kr., u duhovnom procesu koji se dogodio između 800. i 200. pr. Kr. Tu nalazimo najdublju razdjelnicu u povijesti. Nastao je čovjek, kakvim ga znamo danas. Ukratko to možemo nazvati „osovinskim razdobljem“.

Najiznimniji događaji su usredotočeni na to razdoblje: u Kini su živjeli Kung-ce i Lao-ce, nastale su sve škole kineske filosofije, uključujući mocističku, Čuang-cea, Li-cea i mnoštvo drugih; Indija je proizvela upanišade i Buddhu te, poput Kine, prešla cijeli raspon filosofskih mogućnost sve do skeptizicma, materijalizma, sofizma i nihilizma; u Iranu je Zaratustra poučavao izazovno gledište o svijetu kao borbi dobra i zla; u Palestini su se pojavili proroci, od Ilije, preko Izaije i Jeremije, do Deutero-Izaije; Grčka je svjedočila pojavi Homera, filosofa – Parmenida, Heraklita i Platona – potom tragičara, Tukidida i Arhimeda. Sve što ta imena impliciraju razvilo se tijekom tih nekoliko stoljeća praktički istodobno u Kini, Indiji i na Zapadu, bez da je ijedna od tih oblasti znala za druge. Novost toga doba, u sva tri područja svijeta, jest da čovjek postaje svjestan bića u cjelini, sebe i svojih ograničenja. Doživljava užas svijeta i svoje bespomoćnosti. Postavlja korjenita pitanja. Suočen s prazninom nastoji za oslobođenjem i spasom. Svjesno priznajući svoje granice postavlja sebi najviše ciljeve. Iskušava apsolutnost u dubinama sopstva i u svjetlu transcendencije.

Sve se to događa u refleksiji. Svjesnost je postala svjesnijom sebe, mišljenje je postalo vlastitim predmetom. Pojavili su se duhovni sporovi, popraćeni pokušajima da se druge uvjeri priopćavanjem misli, razloga i iskustava. Izražavaju se međusobno najprotuslovnije mogućnosti. Rasprava, formiranje stranaka i razdioba duhovnog područja u suprotnosti koje su ipak ostale u međusobnom odnosu stvorile su nemir i kretanje sve do ruba duhovnog kaosa. U to doba su rođene temeljne kategorije unutar kojih još i danas mislimo, te stvoreni početci svijeta religija po kojima ljudi i danas žive. Korak ka univerzalnosti poduzet je u svakom smislu.

Dotad nesvjesno prihvaćene zamisli, običaji i uvjeti podvrgnuti su uslijed toga zbivanja ispitivanju, te postali manje čvrsti. Vrtlog je sve ponio. Tamo gdje je supstancijalna tradicija još imala živost i stvarnost, njena su se očitovanja pročistila i stoga preobrazila. Mitsko doba, sa svojom mirnoćom i samorazumljivošću, došlo je do svoga kraja. Grčki, indijski i kineski filosofi bili su ne-mitski u svojim odlučujućim uvidima, kao i [židovski] proroci u svojim idejama o Bogu. Racionalnost i razumski pojašnjeno iskustvo pokrenulo je borbu protiv mita… Religija je postala ćudoredna… Stari mitski svijet polako je tonuo u zaborav, mada je preostao kao pozadina kroz neprekinuta vjerovanja masa…

Sabranost polova postaje nemir oprečnosti i antinomija. Čovjek više nije zatvoren u sebi. Postaje nesiguran u sebe pa stoga otvoren za nove i neograničene mogućnosti. Može čuti i razumjeti ono što nitko do tad nije pitao ili ustvrdio. Ono nečuveno postaje očito. … Po prvi put se pojavljuju filosofi. Ljudi su se usudili osloniti se na sebe kao pojedince. Pustinjaci i lutajući mislioci u Kini, asketi u Indiji, filosofi u Grčkoj i proroci u Izraelu – svi spadaju zajedno, koliko god se mogli međusobno razlikovati u svojim vjerovanjima, sadržaju misli i unutarnjim stavovima. Čovjek se pokazao sposobnim postaviti se nasuprot cijeloga svemira. …

Ono što se kasnije nazvalo razumom i osobnošću raskrilo se po prvi puta tijekom osovinskog razdoblja. … Jaz između vrhunaca ljudskih mogućnosti i gomile postao je iznimno velik u to doba. Pa ipak, ono što neki pojedinac postaje posredno mijenja sve. Cijelo čovječanstvo je načinilo skok.

U skladu s tim novim duhovnim svijetom nalazimo sociološku situaciju koja pokazuje analogije u sva tri područja. Postojalo je mnoštvo malih država i gradova, jedna borba svih protiv svih, koja je ipak dopustila zapanjujući procvat, razvoj poleta i bogatstva. …

Ranije su duhovni uvjeti bili relativno trajni; unatoč katastrofama sve se ponavljalo… Sad su, naprotiv, napetosti rasle i uzrokovale kretanja … koja su dospjela do svijesti. Ljudski opstanak postaje predmet razmatranja, kao povijest. Čovjek osjeća i zna da nešto neuobičajeno započinje pred njim. Ali upravo to shvaćanje ga čini svjesnim da ovoj sadašnjosti prethodi beskrajna prošlost. … Postaje svjestan pripadnosti jednom kasnom ili čak dekadentnom dobu.

Čovjek se nalazi suočen s katastrofom i osjeća potrebu pomoći kroz vlastiti uvid, kroz obrazovanje i reformu. Nastoji se ovladati tijekom događaja pomoću planiranja… Promišlja se način na koji bi ljudi mogli najbolje živjeti zajedno, imati najbolju vladu i upravu.

ulomak iz Karl Jaspers, The Origin and Goal of History, 1965., str. 1.-5., s engleskog ( 😦 ) preveo: ja, izvornik: Karl Jaspers, Vom Ursprung und Ziel der Geschichte (1949)

Jedna misao o “osovinsko razdoblje? (ulomci B. Hamvasa i K. Jaspersa)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s