objektivizam vs. svjetovi života? (ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman)

Pozitivističko-scientističko shvaćanje polazi od stava (temeljne dogme) o jednoj jedinoj, jednosmislenoj i po-sebi (dakle neovisno o subjektu i njegovu načinu shvaćanja) postojećoj realnosti. S tim se polazištem povezuje vjera kako se ta realnost otkriva putem iskustvenih znanosti: jedino su one, zahvaljujući svojoj metodologiji, u stanju odslikati zbilju kakva je po sebi, odnosno približiti joj se u odnosu odslikavanja. Nasuprot istinskoj zbilji, koja je na takav način postala dostupnom, danosti iz svijeta života valja motriti kao puka subjektivna, prividna i višeznačna shvaćanja koja su više ili manje udaljena od prave srži stvari…

Objektivizam je pak polazio od toga da je zbilja u pravome smislu samo ono što je neovisno o … odnosima (subjekata spram zbilje) i postoji ”po sebi”. No, prema Husserlu takva ”zbilja” za nas ipak ne bi imala nikakva značenja jer kao takva nije dostupna. Zbilja kakvu poznajemo uvijek je zbilja za nas, tj. zbilja na temelju određenog stava… Predočba da nam bilo koja metoda omogućuje izravan dodir s onim ”po-sebi”, potpuno oslobođen subjektivnih upletanja, pokazuje se … kao iluzija: … valja vidjeti da će sve što god da je dostupno putem neke metode uvijek će biti relativno prema njenim implicitnim pretpostavkama…Tako je, dakle, zbiljsko ono što za nas svaki put važi na temelju nezaobilaznog odnosa, i nema smisla govoriti o zbilji odvojeno od … očekivanja, vrijednosnih postavki, sklopova radnji, logičkih i jezičnih strukturiranja itd… Više ne možemo promatrati svjetove života kao iskrivljene, samo prividne prikaze nečega po-sebi. Svijet života zapravo je ono što je naprosto od značenja u odnosu na naše svakodnevno bavljenje. U našem prirodnom životu u svijetu i za njega uvijek su se već konstituirale strukture smisla i važnosti našeg života. U korelaciji prema  našem prosječnom životu u svijetu i za njega, svijet života je stoga sa svojim danostima realnost koju primarno otkrivamo… Prema tome znanstveni predmetni svjetovi nisu istinska jezgra svijeta života. Oni se zapravo konstituiraju, i to na podlozi svijeta života u … jednom osobitom ”misaonom stavu”…

Svaka zbilja, kako je poznajemo kroz iskustvo, ne sadrži samo (osjetilne, receptivne) podatke nego ujedno i interpretaciju podataka. U odnosu na naš svijet života moramo misliti kao da tajslobodni, smislotvorni, (spontani, aktivni, stvaralački  i konstruktivni) moment uvijek već (prikriveno) djeluje… To također ne smijemo motriti kao tvorbu smisla pojedinačnih, izoliranih subjekata. Ostvaruju je subjekti koji postaju zajednicom, subjekti koji su uklopljeni u neke kulturne i jezične sklopove. Tako gledano, svjetove života moramo shvaćati kao primarne tvorbe smisla. Pojedinac se zatječe u njima uz mogućnost, najčešće minimalnu, da ih samostalno modificira. On je urastao u njih, ”poravnan” je po njima, da upotrijebimo tu Wittgensteinovu drastičnu, ali ne i netočnu riječ. Tako je unaprijed upoznat s njihovim postavkama smisla i važnim značenjima, i sklon je da ih promatra kao zadane, samim stvarima inherentne odredbe…

Husserl

Edmund Husserl (1859.-1938.)

Ako smo, dakle, svjetove života priznali kao primarne tvorbe smisla, onda znanosti moramo poimati kao sekundarne tvorbe smisla:

Za  objektivizam je karakteristično da se kreće na tlu svijeta samorazumljivo unaprijed  danog iskustvom i da pita o njegovoj ‘objektivnoj istini’, o onome … što je on po sebi… Naprotiv … unaprijed dani svijet života subjektivna je tvorba, ostvaraj iskustva predznanstvenog života… Što se tiče ‘objektivno istinitog’ svijeta, svijeta znanosti, on je tvorba višeg stupnja, na temelju predznanstvenog iskustva i mišljenja…

I historijski, i sustavno, znanstveno otkrivanje i organizacija gradi na onome što je već ostvareno u svjetovima života…

Dakle, nezaobilazno je pomno povratno promišljanje kao

razotkrivanje dubinskih problema izvora smisla … [ukoliko] (znanstvenom) metodom ne trebamo vladati samo tehnički, kao ‘izučeni radnik’ fizikalnih pogona, nego .. trebamo razumijevati i (njen) pravi svrhoviti smisao, kao i granice njenih prava.

[Ta se podloga] znanstvene metodike ne promišlja dalje i ne  razumijeva, ali to ni na koji način ne ograničava znanosti u njihovim pragmatičnim uspjesima. U tom pogledu Husserl uspoređuje znanstvenike s ljudima koji su naučili rukovati s nekim korisnim i pouzdanim strojem, a da ih ni najmanje ne brine kako je sastavljen ili čak predpovijest njegove konstrukcije, kao i s

plošnim bićima, koja ništa ne slute o dubinskoj dimenziji u kojoj je njihov plošni svijet puka projekcija…

Ako faktičnu praksu znanosti koja se uvelike ispunjava u tehnici usporedimo sa slikom o sebi koju znanosti s naporom nastoje održati, postaje vidljiva diskrepancija koja upozorava da ta slika ne počiva na stvarnoj refleksiji, nego se čini da zapravo odgovara jednoj ideološkoj potrebi. Uz ulogu kakvu znanosti imaju u modernom životu i uz zahtjeve  i očekivanja koja se kao i prije priključuju na njih na temelju tradicionalne vrijednosne ocjene, manjak samoproničnosti u znanostima nužno se mora očitovati kao kriza orijentacije modernog čovjeka uopće. Tako Husserl promatra krizu znanosti u uskoj vezi s krizom europske kulture… Kao cjelina poljuljala se europska ideja kulture, gdje nosivi element predstavlja funkcija znanosti koja oblikuje čovjeka, zadaje mu ciljeve i orijentaciju. Pragmatički uspjeh modernih znanosti temelji se između ostaloga na tome što one svjesno zanemaruju životne značenjske crte fenomena. No, kako se racionalnost izjednačuje sa znanstvenom racionalnosti, one više ne podliježu zahtjevu da budu racionalno reflektirane. I same znanosti time izmiču racionalnoj refleksiji svoje životne važnosti. Ako znanstveni objektivizam odbacuje svijet života kao prividan, i zahtijeva da ga nadiđemo prema jedino istinitom svijetu znanosti, ako pak ovaj ujedno postaje sve apstraktniji i manje zoran, sa sve slabašnijom mogućnošću da ga se još vidi u nekakvu odnosu prema zorno danom svijetu, onda konačno svijet kao takav izlazi pred čovjeka u otuđenu obliku, ispražnjen od smisla… Izbjeći … ”naivnost objektivizma”…  znači ostati svjestan da ”priroda nije svijet” i da matematička fizika, premda ”veličanstven instrument spoznaje prirode” koji omogućuje ”fizikalnu tehniku”, ipak ima svoju granicu u tome ”da je doista zahvaćen samo tanak sloj konkretnog svijeta”. Uvid u ove povezanosti onemogućuje da, u smislu objektivizma, danostima iz svijeta života podmetnemo znanstvenu realnost kao njihovo navodno po-sebi.

ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman, Zagreb 2004., str. 6.-25., prevela: Darija Domić, izvornik: Rainer Thurnher, Lebenswelt und Wissenschaft bei Edmund Husserl. Eine Anleitung zum Vergleich zwischen Phänomenologie und Konstruktivem Realismus (1995.)

(najprije objavljeno na prvome izdanju bloga: objektivizam?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s