jastvo (transcendentalno jedinstvo apercepcije)? (ulomci I. Kanta, C.F. von Weizsäckera i Th. Adorna)

Ovo: ja mislim mora moći da prati sve moje predstave; jer inače bi se u meni nešto predstavljalo nešto što se ne nipošto bi moglo zamisliti, što znači upravo: predstava bi bila ili nemoguća ili bar za mene ne bi bila ništa. … Misao: ove predstave koje su date u opažanju pripadaju sve skupa meni, znači prema tome: ja ih ujedinjujem u jednoj samosvesti ili ih bar mogu u njoj ujediniti; … ja ih nazivam mojim predstavama samo usled toga što mogu njihovu raznovrsnost da shvatim u jednoj svesti; jer, inače bih ja imao jedno tako raznobojno i mnogostruko mene (Selbst), koliko imam predstava kojih sam svestan. … Ja sam dakle svestan identičnog ja (Selbst), s obzirom na raznovrsne predstave koje su mi date u opažanju, jer ih sve nazivam mojim predstavama…

ulomak iz Imanuel Kant, Kritika čistoga uma, Beograd 1970., str. 124.-127., preveo: Nikola M. Popović, izvornik: Immanuel Kant, Kritik der reinen Vernunft (1781)


Iskustvo je moguće samo ako u … slijed utisaka dolazi povezanost, ili, kako Kant jasnije kaže, jedinstvo… Najviši uslov mogućnosti iskustva jeste transcendentalno jedinstvo apercepcije (ili jedinstvo svijesti). … Kant označava ovo jedinstvo svojim terminom “transcendentalno” jer se ono ne može empirijski opisati kao predmet psihologije, niti se može dogmatski zahtijevati kao predmet metafizike, nego se u refleksiji o uslovima mogućnosti iskustva, u svakom zbiljskom pa i svakom zamislivom iskustvu, pokazuje kao već ispunjeno. To jest svejedno odakle dolazi ovo jedinstvo, izvjesno je: gdje neko opisuje svoje iskustvo (to jest misli svoje predstave), to je iskustvo uvijek već dio jedne svijesti koja je jedinstvena u ovom smislu. Pri tom je odlučujuće ono “moći” koje je Kant zapriječio: to “ja mislim” faktički ne prati (hvala Bogu) svaku od mojih predstava. Ali predstva koju ovo ne bi moglo pratiti ne bi se mogla označiti kao moja predstava; ona “barem za mene ne bi bila ništa.”

ulomak iz Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., preveo: Sulejman Bosto, str. 300.-301., izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)


[I]dentitet [se] stvara samo ako jastvo sebe samo održi kao jedinstvo… [T]o je jedinstvo lične svijesti u onom sasvim jednostavnom i neproblematičnom smislu, u kojem mi obično govorimo ο jastvu. Ono »ja mislim«, koje prema Kantu »mora moći da prati sve moje predstave«, može se, vjerovatno, označiti još jednostavnije i još drastičnije nego što sam ja to učinio i na jedan način na koji će vam, vjerovatno, biti očit osnovni sloj onoga što je rečeno ο tom konstitutivnom pojmu subjekta idealizma i filosofije uopšte. Naime, to jedinstvo svijesti, zahvaljujući kojem se stvara tako nešto kao što je identitet i koje je, sa svoje strane, samo princip identiteta, može se najelementarnije i najjednostavnije opisati tako da su sve činjenice moje svijesti, sasvim nezavisno od toga da li ja na to reflektiram ili ne, okarakterisane kvalitetom, da su one činjenice moje svijesti, a ne činjenice svijesti nekog drugog. Pojam egoiteta se, odista, ne može dalje pratiti unazad nego do ove tačke, da je sva sadržina moje svijesti ili svijesti svakog od vas kao empiričke ličnosti, moja, odnosno vaša sadržina svijesti. …

Ja, doduše, kad s nekim od vas razgovaram ο tome da ga je juče boljela glava, mogu svijest ο tome usvojiti kao neku posrednu svijest; ali se ove nečije glavobolje ja ne mogu sjetiti na neki fenomenološki bilo koji uporediv način kao što se mogu sjećati svoje sopstvene glavobolje. … Ovaj momenat, dakle, momenat nezamjenjivosti ili nezastupivosti sadržina svijesti jednog sadržinama drugog zamišljena je u pojmu jastva, ο kojem je ovdje bilo riječi. To da su doživljaji moji doživljaji, da oni pripadaju meni, takođe počiva na ovom momentu identiteta… Bilo bi isto tako besmisleno govoriti ο nekom Ja koje se ne određuje kao jedinstvo takvih doživljaja, koji su baš moji doživljaji, kao što, s druge strane, ne bi bilo nijednog takvog doživljaja a da oni nisu doživljaji upravo onog Ja kojem pripadaju. …

Računske mašine su izvršile ogroman uticaj i počinju na jedan poseban način da, ako se smije tako reći, povratno utiču na filosofiju. One su, dakle, pogodne da deponuju informacije; one su u stanju da proizvode učinke koji su, izraziću se oprezno, u najmanju ruku analogni učincima sjećanja i prepoznavanja. One su, čak, u stanju da, slično baš kao i mi ljudi obdareni mišljenjem i kao živi subjekti, predupređuju otpore, koji se postavljaju prepoznavanju i sje­ćanju. … Pitanje, sad, glasi, da li ove računske mašine imaju i tako nešto kao jedinstvo lične svijesti, ako su u stanju da daju upravo ove učinke koje sam vam ja naveo kao differentia specifica jedne takve lične svijesti. Predstaviti kod njih egoitet, to, najprije, jasno i jednostavno protivurječi našem iskustvu i našem primarnom načinu reagovanja. Vi ćete bili skloni tome da odmah kažete: Ne, takvog egoiteta kod njih nema, ali kao takozvani ljudi od nauke, čija je obaveza samorefleksija, mi bismo, svakako trebalo da se upitamo, ne zavodi li nas pritom jedna iluzija, ne navodi li nas, recimo, naše uro­đeno sujevjerje u dostojanstvo čovjeka ili čak i neke animističke predstave koje bismo mogli imati ο na­šoj duši, da dogmatski postavljamo razliku prema tim mašinama. … Ako se ja ne varam, onog momenta, koji sam vam označio kao jedinstvo…, dakle onog »moje«, što karakteriše sve doživljaje neke individualne svijesti, kod ovih mašina na takav način nema. Ja čak, mislim da bi se sve sadržine svijesti neke mašine jednog takvog standardizovanog tipa dale zamijeniti sadržinama jedne druge mašine i da se time ništa suštinski ne bi promijenilo, dok zaista, i najjednostavnije razmatranje onoga što ja nazivam svojim doživljajima, pokazuje da to u tom slučaju nije moguće.

No, uprkos onome što sam vam malo prije rekao, ja bih mogao prihvatiti da moje sadržine svijesti putem komunikacije postanu sadržine svijesti nekog drugog čovjeka, i to u tolikoj mjeri da taj čuveni egoitet postane krajnje tanak i apstraktan princip. Tako bi, barem po mogućnosti, te sadržine lične svijesti takođe bile supstitutivne. … Međutim, ipak i danas, kad ove stvari počinju da zapadaju u izvjesnu konfuziju, ostaje jedna suštinska razlika, koju bih ja htio da naglasim. Ove mašine, kao uslov njihove mogućnosti, takođe predstavljaju jedan … kognitivni subjekat, dok, obratno, ovaj … kognitivni subjekat ne pretpostavlja i egzistenciju takvih mašina, što zaista jasno i očito proizilazi iz istorije. U ovom suvišku, što ga ovdje sam subjekat … ima u odnosu na mašinu, pokazuje se onda upravo ona netopivost živog subjekta u odnosu na kategorije postvarenja … svijesti…

ulomak iz Theodor Adorno, Filosofska terminologija, Sarajevo 1986., str. 322.-324., 326.-329., preveo: Slobodan Novakov, izvornik: Theodor Adorno: Philosophische Terminologie, predavanja iz 1962.

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: ja?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s