shole? (ulomci iz Aristotel, Politika, D. Barbarić, Grčka filozofija i M. Galović, Metafizika slobode)

Jer vladavina nad slobodnima ljepša je od despotske vladavine i više je praćena vrlinom. Osim toga, ne treba neki polis cijeniti sretnim i hvaliti zakonodavca zbog toga što je građane uvježbao da vladaju susjedima, jer to upravo sadrži veliku pogibelj. Jasno je naime da će i od samih građana onaj tko to može nastojati da to isto pokuša ne bi li, ako može, gradom zavladao. … Isto je naime ono najbolje i pojedincu i zajednici, i to treba da zakonodavac usađuje u duše ljudi: da ratnička uvježbavanja treba provoditi ne zato da bi se pokoravali oni nevrijedni, nego prije svega da ne bi sami bili drugima podvrgnuti. … A da zakonodavac treba više nastojati oko toga kako bi zakone o ratništvu i ostale uredbe usmjeravao radi življenja u slobodi (sholazein) i mira, o tome svjedoči i ono što se zbiva. Naime najveći broj takvih polisa se doduše ratom spašava, no propada nakon što stekne vlast. Zahrđaju poput željeza, našavši se u miru. A krivac je zakonodavac koji ih nije odgojio za življenje u slobodi.

ulomak iz Aristotel, Politika, (1333b26-1334a10), u Damir Barbarić, Grčka filozofija, str. 236.-237., preveo: Damir Barbarić

Svu dubinu jaza koji današnje ljudstvo dijeli i odvaja od cjeline grčkog, pa tako i Aristotelovog temeljnog iskustva bitka, življenja, te na koncu mjesta čovjekova u bitnoj otvorenosti silama jednog i drugog, može se možda ponajprije odmjeriti na činjenici da smo u ovome važnom odlomku tu na svaki način središnju riječ shole bili prisiljeni prevoditi tek pomoću izvanjskoga opisa ”življenje u slobodi”. Izrazi koje nam u svrhu približenja smislu te riječi pruža vlastiti jezik, kao ”dokolica”, ”počinak”, ”odmor”, sve su odreda tek negativne strane iskustva toga što tom riječju izvorno biva imenovano. I nije to nikako neprilika i nevolja tek recimo hrvatskoga jezika, već je on dijeli i sa svim ostalim slavenskim, ali jednako i sa baš svim bitnim jezicima današnjice. Temeljni ”aktivizam” kojim je već stoljećima i stoljećima prožet i upravljan sav čovjekov pristup kako svemu oko sebe tako i svemu u sebi, pa i samom onome po čemu jest i on i cjelina svega, ne dopušta mjerodavno pozitivno iskustvo toga što bi se kao ”slobodno vrijeme” i ”vrijeme slobode” imalo skrivati u toj navodnoj ”dokolici” i ”praznovanju”.

No shole je bitna riječ i stvar cjelokupne Aristotelove filosofije o onom ljudskom. Samo onaj tko je za shole sposoban jest građanin u pravome smislu riječi, kao što i samo onaj polis koji svoje građane za nju odgaja i na nju usmjerava zavređuje doista ime polisa, kao otvorenog mjesta povijesnog zajedništvovanja ljudi, bogova i svega što jest.

ulomak iz Damir Barbarić, Aristotel, isto


Prema Aristotelu, stvari se u okružju čovjekova života mogu razlikovati kao za život nužne (anangkaia) i dobra (agatha):

Stvari koje ljubimo radi nečeg drugog, bez kojih je život nemoguć nazivamo nužnima… a one koje ljubimo radi njih samih i kada iz njih ne slijedi ništa drugo, dobra su u pravom smislu. Jer nije tako da se ovo izabire radi onoga a ono pak radi drugoga, nego se negdje stane.

Hranimo se radi održavanja života i zdravlja tijela, tijelo je radi duše; ratna umijeća učimo radi rata, ratujemo radi mira, a u miru živimo radi ozbiljenja blaženstva. Aristotel se pita: što bi bilo kad bi se čovjekov život sabrao u djelatnosti koje su jedino svrhe same po sebi? Kao primjer za to služi se mitom o otoku blaženih (nesos makarion). Kad bi nas, kaže on, netko u duhu premjestio na takav otok, očigledno ne bismo imali nikakvih potreba (nedostataka) u životu, te bi preostalo samo razmišljanje i motrenje (theoria) svega… Bio bi to slobodan život (eleutheros bios). Sve djelatnosti u koje bi stupao čovjek imale bi svrhu u sebi samima, bile bi radi sebe samih. Kako ne živimo na takvu otoku prinuđeni smo pribavljati vanjska dobra, sredstva za održavanje života, braniti polis od neprijatelja itd. Stoga nam se život dijeli u slobodni, u samosvršne djelatnosti, i neslobodni, tj. u dokonicu (shole) i nedokonicu (asholia).

Aristotel razlikuje slobodne od neslobodnih ljudi prema njihovu djelu. Djelo neslobodnih i njemu pripadna umijeća i nauke čine dušu nesposobnom za vrlinu i odgovarajuću praksu. Duša koja ima takvo djelo je duša roba. Čovjek koji ”prirodom nije svoj (hautou) nego od nekoga drugoga (allou), prirodom je rob…” U svemu naime što je sastavljeno iz više dijelova nužan je takav raspored da je jedno vlada ostalim. Ako je odnos vladanja i pokoravanja ispravan, lijep, tada se kod onoga neživog radi o harmoniji, a kod živog o dobroj dispoziciji dijelova duše međusobno i tijela spram duše. Ako duša vlada tijelom poredak je po prirodi. … Rob je čovjek koji se toliko razlikuje od slobodnog … da se spram njega odnosi kao tijelo spram duše. … Pored robova, neslobodno djelo imaju i oni koji žive zanatski proizvodeći: djelo tehničara (tehnites). No njihov je život samo ”neki vid ropstva”. Oni nisu robovi po prirodi nego su samo svedeni na ropski život, na život neprimjeren prirodi čovjeka. Zarobljeni neslobodnom djelatnošću, oni ne njeguju vrline i ne dovršavaju prirodu čovjeka.

Velika je razlika u tome radi čega netko djeluje i uči. Onaj koji djeluje radi sebe, prijatelja ili vrline nije neslobodan, a ako djeluje radi nečega drugog često, izgleda, djeluje zanatski i ropski.

Iz Aristotelova je određenja prirodnog ropstva i djela tehničara vidljivo da je ropstvo zapravo biti radi drugoga, a sloboda biti sebe radi. Aristotel kaže: ”…slobodan je onaj koji jest sebe radi a ne drugoga.” Ovo ”radi”, ”poradi”, ”za volju” (heneka) pokazuje da su ropstvo i sloboda mišljeni iz svrhe, kao jednog principa-uzroka tetrakauzalnog sklopa supstancije. Svrha je kraj, svršetak, vrh, ono prvo i najviše bića, njegova bitstvena odredba kojom se ono pokazuje upravo kao ovo biće. Svrha stoga daje svakom biću valjanost bitka. Ona je ono dobro. Biće koje živi iz svoje svrhe, koje jest u svrsi, došlo je do ”kraja”, savršeno je (teleion). Priroda ne čini ništa uzalud te prirodna bića, njihove dijelove i moći uređuje uvijek primjereno svrsi. Jedino je čovjek biće kojeg sama priroda ne dovodi do svrhe, iako mu je ona po prirodi dana. Svrha tek treba biti udjelovljena.

U okružju čovjekova života javljaju se djelatnosti koje ne mogu biti radi sebe (npr. stjecanje imanja, rat, itd.) i stoga dobivaju svoju valjanost, dobrotu tek iz onih djelatnosti koje su radi sebe. No u krajnjem smislu sve djelatnosti dobivaju svoje opravdanje iz slobodne djelatnosti, a to je theoria istine svega. Za Aristotela je to jedina prava slobodna djelatnost. Ukoliko čovjek ne uzmogne sebe odgojiti i obučiti za takvu djelatnost, on ne može dovršiti čovječju prirodu. Sva praksa (etička i politička) gubi svoj smisao, jer nema onoga što bi je osmišljavalo. Vezanje za neku nižu svrhu uvijek je neki vid zarobljavanja, neki vid ropstva. Čovjek tad ne živi radi sebe (onog najvišeg u sebi) nego radi nečega drugog. …

Diferencirajući život u djelo slobodnog i roba, u djelatnosti koje ostaju u beskonačnom nizu bitka radi drugog i one koje se sabiru u praksi koju na kraju osmišljava theoria istine kao ”jedino slobodno znanje”, i gledajući tu diferencijaciju s obzirom na dovršenje ljudske prirode, Aristotel uvodi u razmatranje princip dokonosti (shole). On kaže da je dokonost pricip; ono koje treba vladati kao kriterij pri udjelovljivanju i praksi. Ona je ”princip svega”. Sav život dijeli se na dokonicu i nedokonicu. Dokonica je svrha, ono radi čega stupamo u nedokone djelatnosti,

nedokonimo da bismo dokonili i ratujemo da bismo živjeli u miru. Praktičkim je vrlinama udjelovljenost u politici i ratu. Izgleda da su takve prakse nedokone, ratne sasvim… I politička je nedokona. Uz  same političke djelatnosti pridolazi moć i čast ili vlastito blaženstvo i blaženstvo građana,  kao svrha koja je različita od političke djelatnosti i koju, očigledno, tražimo kao različitu.

Za prebivanje u dokonici, za dokonjenje, potreban je odgoj i učenje. Pored njegovanja vrlina, dokonjenju pripadaju u ograničenom vidu tzv. slobodna umijeća i znanosti: gramatika, gimnastika, glazba i grafika. Ali kako je dokonica takvo iskonsko boravište čovjeka u kojem se susreće s iskonom (istinom) svega, za dokonicu je ponajviše potreba filosofija. …

Život treba provoditi tako da se svagda djeluje ”radi sebe, prijatelja ili vrline”, tj. radi onog najboljeg u sebi (radi svrhe koja nam je prirodom dana), radi istog takvog dobra za prijatelja i radi dovršavanja čitave svoje prirode u djelatnostima primjerenim vrlinama. Jedino je takav život slobodan i dokon. Svaki čin treba biti do-kon, stajati uz is-kon.

ulomak iz Milan Galović, Metafizika slobode, Zagreb 1983., str. 71.-78.

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: shole?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s