fysis? (ulomak iz Milan Galović, Metafizika slobode i Martin Hajdeger, Uvod u metafiziku)

Fysis kriptesthai filei
Priroda voli sakrivati se. *
Biva (buknuće, jestastvo) kriti se voli. **

Heraklit, fr. 123, u prijevodu M. Sironića* i B. Despota**


Osvrnemo li se na filosofiju prije Aristotela, posebno na mislioce koje on nazivlje fiziolozima (fysiologoi), koji su filosofirali u obzorju očitovanja bitka kao prirode, naravi (fysis) – da su oni fiziolozi proizlazi već iz samih naslova Anaximandrovih, Xenofanovih, Parmenidovih, Melisovih, Heraklitovih i dr., poema ”peri fyseos”, o prirodi – odmah se javljaju poteškoće u razumijevanju tih filosofa s Aristotelovog stajališta. Bitak (fysis) i mišljenje (logos) imaju kod njih drugačije značenje nego kod Aristotela i očigledno je da to ne proizlazi iz nekog nedostatka tih filosofa, nego iz specifičnosti same njihove filosofije. Kad Heraklit, primjerice, svoje filosofiranje sabire u horizont fysis-a, on je daleko od Aristotelova filosofiranja, da i ne spominjemo srednjovjeko ili novovjeko shvaćanje prirode i onoga ”fizičkog”. Pri pokušaju razumijevanja tog ”pojma” u njegovoj filosofiji, a potom i u filosofiji ostalih predsokratika, odmah se javlja poteškoća u vezi s pronalaženjem, preko etimologije riječi fysis i njezina filosofijskog značenja, adekvatne naše riječi kojom bi je se prevelo. Nije dovoljna samo etimologija te riječi (u korijenu je indoeuropska riječ bhu, bheu, sa značenjem ”rasti”, a koja je ujedno korijen latinskom glagolu fui, ”bio sam”, njem. bin, ”jesam”, i našem ”biti”), nego se pri prijevodu mora dokučiti njezino puno značenje u filosofiji predsokratika. … Oslanjajući se na Heraklitovu upotrebu te riječi (posebno u fr. 123) a uvažavajući cjelinu ”njegovog” mišljenja, moguće je fysis donekle privesti razumijevanju ukoliko je mislimo kao bitak kojemu je bitna odredba iskonsko iskrsavanje, kao iskonski iskrsavajući bitak bića. … Iskonsko (iskon: ono što je iz početka, ”kona”, iz ”kona” i uz ”kon”) iskrsavanje (etimologijski dolazi od kres, krijes: ”pojaviti se u svjetlu vatre”; otuda i riječ krasota) je izlaženje i ujedno dolaženje u prisustvo i nazočnost (aspekt pokazivanja, očitovanja koji uključuje i čovjeka). Fysis je, naime, prema Heraklitu, takav bitak bića koji ”ljubi sebe zakrivanje” (kriptesthai filei), tj. kojemu je bit otkrivanje (to aletheuin) i zakrivanje.

ulomak iz Milan Galović, Metafizika slobode, Zagreb 1983.


U doba prvog i merodavnog razvoja zapadnjačke filosofije kod Grka, kroz koje je zaista počinjalo ispitivanje onoga što biva kao takvoga u celome, nazivano je to što biva fysis. Ova grčka osnovna reč za ono što biva obično se prevodi sa “priroda” [die Natur]. Upotrebljava se latinski prevod natura, što zapravo znači “rađanje”, “rođenje”. … Šta pak kazuje reč fysis? Ona kazuje ono što izrasta iz sebe (na primer rastenje neke ruže), razvijanje koje se otvara, u takvome razvijanju prelaženje u pojavu i u njoj zadržavanje i ostajanje… Leksički fyein znači rasti, dovoditi do rastenja. No šta znači rasti? Podrazumeva li to samo količinsko povećavanje, postajanje više i veće?

To fysis kao idenje-nagore [izrastanje] može se razabrati svuda, na primer u nebeskim pojavama (rađanje sunca), u ustalasavanju mora, u rastenju biljaka, u proizlaženju životinje i čoveka iz utrobe. Ali fysis … nije istoga značenja s onim pojavama koje mi danas još uračunavamo u “prirodu”. To izrastanje i u-sebi-iz-sebe-iz-dizanje ne sme se uzimati kao jedna pojava koju mi opažamo među drugim pojavama kod onoga što biva. To fysis je samo biće [bitak] usled kojega ono što biva tek postaje i ostaje opažljivo.

Grci nisu tek u prirodnim pojavama razabirali ono što je fysis već obrnuto: na osnovu nekog misaono-poetskog osnovnog razabiranja bića otkrilo se njima ono što su oni morali nazvati fysis. Tek na osnovu toga otkrivanja mogli su oni onda imati neko oko za posmatranje u užem smislu. Otuda fysis izvorno podrazumeva kako nebo tako i zemlju, kako kamen tako i biljku, kako životinju tako i čovjeka i ljudsku povijest kao djelo ljudi i bogova, naposletku i najpre same bogove u udesu. … Fysis je iz-dizanje, samoproiznošenje iz onoga što se skriva i tek tako uvođenje u stanje toga što se skriva.

Ali ako se pak, kako se to većinom dešava, fysis razume ne u izvornom smislu…, već u kasnijem i današnjem značenju kao priroda, i ako se osim toga još kao osnovna pojava prirode postave procesi kretanja materijalnih stvari, atoma i elektrona, naime ono što novovremena fizika istražuje kao physis, onda se početna filosofija Grka pretvara u neku filosofiju prirode, u neko predstavljanje svih stvari po kojem su one zapravo materijalne prirode. Početak grčke filosofije čini onda, kao što to po svakidašnjem razumu neki početak i treba da bude, utisak onoga što mi, opet latinski, označavamo kao primitivus. Grci tako postaju u principu neka bolja vrsta Hotentota u odnosu prema kojima je novovremena znanost beskrajno daleko napradovala. Nećemo se posebno obazirati na svu besmislenost koja leži u tom shvaćanju početka zapadnjačke filosofije kao nekog primitivnog početka…

Ono-što-biva-kao-takvo-u-celome nazivaju Grci fysis. Da samo uzgred napomenemo da već unutar grčke filosofije ubrzo nastaje neko sužavanje te reči, premda njeno izvorno značenje ne iščezava iz iskustva, znanja i držanja grčke filosofije. Još kod Aristotela odjekuje znanje o izvornom značenju kada on govori o osnovama onoga što biva kao takvoga…

Ali to sužavanje fysis-a u pravcu onoga što je “fizičko” nije se dešavalo na taj način kako mi današnji filosofi to sebi predstavljamo. Mi tome fizičkome suprotstavljamo ono što je “psihičko”, duševno, odušeno, živo. A sve to, po Grcima, i kasnije još spada u fysis. Kao suprotno istupa ono što Grci nazivaju thesis, [dakle “teza”, postavka], postavljanje, ustavljanje [ustav], ili nomos, zakon, pravilo. …

Fysis se iz te antiteze sužava na tehne – što ne znači ni umetnost ni tehniku, već neko umenje, umešno raspolaganje u pogledu slobodnog planiranja, i uređivanja, i ovladavanja uređajima. To tehne je proizvođenje, izgrađivanje, kao umešno pro-iz-nošenje. (Ono što je u suštini isto u fysis i u tehne može se razjasniti samo u nekome posebnome razmatranju.) Ali je suprotni pojam onome što je fizičko ipak ono što je istorijsko, naime neko područje onoga što biva koje Grci ipak razumevaju u smislu izvorno dalje pojmljenog fysis-a. A to sa nekim naturalističkim tumačenjem istorije nema ni najmanje veze. Ono-što-biva-kao-takvo-u-celome je fysis.

ulomak iz Martin Hajdeger, Uvod u metafiziku, Beograd 1976., str. 31.-34., preveo: Vlastimir Đaković, izvornik: Martin Heidegger, Einführung in die Metaphysik (1953.), predavanja iz 1935.

(najprije objavljeno na prvome izdanju bloga: fysis?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s