Meni se naime čini da ljudi uopće nisu shvatili moć ljubavi, jer da jesu, podigli bi joj najveća svetišta i žrtvenike i prinosili joj najveće žrtve, dok se sada ne zbiva ništa od toga premda bi trebalo da se zbiva u najvećoj mjeri… Ja ću vas dakle pokušati posvetiti u tajne njezine moći a vi ćete biti učitelji drugima. Ali najprije treba da razumijete ljudsku narav i promjene kroz koje je prošla. Jer naša negdašnja priroda nije bila ista kao sada nego sasvim drugačija. Ponajprije, ljudi pripadahu trima spolovima, ne kao sada dvama, muškom i ženskom, nego je pored tih dvaju postojao i treći s osobinama oba ta spola, kome se sačuvalo ime, dok je on sam iščezao; jedan je naime od tadašnjih spolova bio muškoženski [androgynos], i izgledom i imenom sastavljen od muškoga i od ženskoga; ali sada je od njega ostalo samo ime koje služi za pogrdu. Nadalje, vanjština je svakog čovjeka bila sva zaobljena, leđa i bokovi bili su im uokrug, imao je četiri ruke i isto toliko nogu a lica dva potpuno jednaka na okruglu vratu te jednu zajedničku glavu za oba ta lica koja su gledala u suprotnim smjerovima, uha četiri, spolovila dva i drugo sve kako bi se po tome dalo naslutiti. Kretao se uspravno kao mi sada na koju bi god stranu poželio a ako bi pohitao trkom, kao akrobati koji pružaju noge uvis i prekobacuju se u krug, brzo su jurili onaokolo odupirući se o svojih osam udova. A tri su spola opisanih oblika postojala zato što je muški bio izvorno izdanak sunca, ženski zemlje a onaj s obilježjima oba prethodna potomak mjeseca jer i mjesec ima obilježja i sunca i zemlje; krugoliki pak bili su i oni sami i njihovo kretanje zbog sličnosti sa svojim praroditeljima. Bili su silni snagom i silom a ćudi preuzetne, pa su nasrnuli na bogove: ono što Homer priča o Efijaltu i Otu, to se odnosi na njih, da su se naime nastojali popeti na nebo da napadnu bogove. … Najzad Zeus, domislivši se, reče: “Mislim da imam plan kako da ljude sačuvamo a opet da učinimo kraj njihovoj razularenosti, tako što ćemo im umanjiti snagu. Sad ću ih”, reče, “rasjeći svakog popola pa će biti slabiji, ali i nama korisniji zato što će ih biti više; a koračat će uspravno, na dvije noge. Ako se pak ni poslije toga ne smire nego nastave plahovati, opet ću ih”, reče, “rasjeći napola tako da će se kretati skakućući na jednoj nozi.” To rekavši, počne rasijecati ljude popola kao što se oskoruše rasijecaju radi sušenja ili jaja vlasima; i kad bi kojega rasjekao, naređivao je Apolonu neka mu obrne lice i polovinu vrata prema rasjekotini da bi čovjek, gledajući je, bio ponizniji, a ostalo neka zalječuje. Apolon je dakle obrtao lice i odasvud navlačio kožu na ono što sada nazivamo trbuhom kao što se stežu kesice na uzicu a jedan je otvor vezivao u sredini trbuha, što se danas naziva pupkom. Također je izravnavao mnoge druge nabore i oblikovao prsa uz pomoć nekog oružja sličnog onome kojim postolari ravnaju nabore kože na kalupu, a nekoliko ih nam je ostavio na samom trbuhu i oko pupka da budu podsjetnik na ono što nas je zadesilo. Budući dakle da je naš izvorni oblik bio rasječen popola, kako je svaka polovica čeznula za svojom drugom polovicom i nastojala se združiti s njom pa su jedna drugu obujmljivale rukama i grlile se težeći da srastu, umirale su od gladi i općenite neaktivnosti zato što jedna bez druge nisu htjele ništa raditi. I kad bi god umrla jedna od njih, ona druga koja je ostala živa, tražila je sebi neku drugu i obujmljivala je bilo da se namjerila na polovicu nekadašnje ženske cjeline – ono što sada nazivamo ženom, – bilo muške; i tako su ginule. Ali Zeus se sažali pa im nađe drugi izlaz: premjesti im spolovila sprijeda – jer do tada i ona su im bila izvana pa su oplođivali i rađali u zemlju kao cvrčci a ne jedno u drugo, – premjesti im ih dakle sprijeda kako su sada i time omogući rađanje jednoga u drugome, naime u ženskom posredstvom muškoga, radi toga da pri zagrljaju muškarca i žene rađaju i produžuje im se rod a pri zagrljaju dvojice muškaraca da barem dođe do spolnog zadovoljavanja i opuštanja pa da se prihvaćaju poslova i brinu za ostale životne potrebe. Iz tolike davnine usađena je dakle ljudima uzajamna ljubavna žudnja kao obnovitelj drevnog prirodnog oblika koji pokušava od dvoga načiniti jedno i iscijeliti ljudsku narav. Stoga je svatko od nas polovica medaljona jer je raspolovljan kao riba iverak pa neprekidno traži svoju drugu polovicu. … Pa onda, kad se … namjeri na svoju drugu polovicu, tada ih na čudesan način obuzima osjećaj predanosti, bliskosti i ljubavi te se tako reći ni za trenutak ne žele odvajati jedno od drugoga. I to su upravo oni koji jedno s drugim provode cio život a da zapravo nisu u stanju reći što žele steći jedno od drugoga. Ta nitko ne bi pomislio da je spolni užitak razlogom da su tako sretni zajedno uz cijenu tako usrdna nastojanja, nego je jasno da duša svakog od njih želi nešto drugo a to ne umije kazati nego naslućuje i natuca o tome. Pa ako bi im, dok skupa leže, pristupio Hefest sa svojim oruđem u rukama i upitao ih: “Što je to, ljudi, što želite steći jedno od drugoga?”, pa ako bi ih zbunjene opet upitao: “Nije li to za čime čeznete da što je moguće više budete skupa tako da se ne odvajate ni danju ni noću? Jer ako za tim čeznete voljan sam da vas stopim i zavarim u jedno tako da vas dvoje postanete jedno i da, dok budete živjeli, živite oboje zajedno kao jedna cjelina, a kad umrete, da ondje u Hadu budete jedno umjesto dvoje zajedno umrlih; deder razmislite da li za time žudite i hoćete li biti zadovoljni ako to postignete.” Kad bi to čuli, znamo da niti jedno to ne bi poreklo niti reklo da želi nešto drugo nego bi naprosto mislili da je u tim riječima sadržano baš ono za čim su odavna čeznuli, naime da se sjedine i stope s ljubljenom pa da njih dvoje postanu jedno. Razlog je tome taj što je naš prvotni oblik bio takav i što smo bili cjeloviti. Ljubav je dakle naziv za čežnju prema cjelovitosti i za stremljenje prema njoj. …K [cjelovitosti] nas vodi i usmjerava Eros. I neka nitko ne radi protiv njega – tako naime postupa samo onaj koji je mrzak bogovima, – jer ako se s tim bogom sprijateljimo i pomirimo, naći ćemo i susresti ljubljenu koja je naša prava polovica, a to sada uspijeva tek malobrojnima.
ulomak iz Platon, Simpozij, preveo Zdeslav Dukat, u Platon, Eros i filija, Zagreb: Demetra 1996.
Knjigu se može kupiti kod nakladnika: Demetra
nagovor na filosofiju 
Davore, kod svakog mog čitanja Platonove Gozbe hvata me nelagoda kad se približavam Aristofanovoj besjedi koju citiraš u drugom dijelu posta. Priča o Androginu nikad mi nije bila naivna, već sablažnjiva. Hvata me u zamku i uvijek mi treba vremena da se izvučem, baca me na zemlju i ne mogu se olako podići. Sloterdijk kaže da je cinična, odnosno sarkastična. Nisam siguran da je to pravi izraz. Pokazujući čovjeka kao savršenu kuglu Aristofan u svojoj nenadmašivoj fantaziji stvara svojevrsnu grotesku, nešto istovremeno komično i tragično, istinito i lažno, lijepo i ružno, dobro i zlo (otud i moje sablažnjavanje). To je savršenstvo kojem nedostaje ljepota (a moglo bi se dodati i dobro i istina). Pa, po čemu je to savršenstvo? Zar to nije strašno? Groteskno je prikazan i Zeus koji je ugrožen od ovakvog savršenstva (Ne mislim da je krivo prikazan, nego baš suprotno. Vidimo ga kao pravog boga koji se bogovski zabavlja, kao što se Jahve zabavlja kad primjećuje da ga tamo neki „močnici“ hoće dosegnuti gradnjom babilonske kule). Koga takvo biće može ugroziti? Pa ono, kad bi i postojalo, moralo bi se od jada samo od sebe raspasti, odnosno razdvojiti.
Pa, i razdvojilo se. A to nije laž već istina, i to ozbiljana istina. Tu je sablazan, tu je zamka. Nećemo izići iz nje,nećemo se podići ako ne shvatimo da je istina da smo nastali razdvajanjem o kojem govori Aristofan. Ta se istina može reći drugačije, onako kako je izgovara Aristofan: Eros je žudnja za potpunošću i cjelovitošću. Potpunost i cjelovitost su prisutni na samom početku, a put čovjeka je vraćanje tom početku.
Ali istina je također da u tom početku ne bijaše ni dobra ni istine ni ljepote. Nije bilo ni mogućnosti za takovo što. Mogućnost ljepote, istine i dobrote je nastala razdvajanjem. Ta njihova mogućnost je Eros koji je u tom razdvajanju rođen. On je i put do novog, ali posve drugačijeg jedinstva i zbiljskog savršenstva.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ova priča o dvospolcima je u prvom redu groteskna, kao što je već rekao Razgovarajmo o krugu.
Najbolje što se iz nje razvilo je priča Volio sam kiše i konjanike Ivana Raosa. Ideje o sjedinjenju vjerojatno potječu od filozofa kojima je seks bio odveć prizemna radnja.
Sviđa mi seSviđa mi se
Naravno, jedini smisao u kojem su Aristofanovi androgyni ”savršeni” jest taj da su sami sebi dovoljni. Upravo je u toj samodovoljnosti njihov hybris, nepriznavanje da ”dio nije cjelina, da čovjek nije bog”. Za razliku od čovjeka kao bića nedostatka, tim bićima nije bilo ni do ljepote, ni do istine, ni do dobra. Ni do čega osim samog sebe. I mi se danas možemo dati poučiti od te priče: cijena toga da ljubimo jest da smo bića nedostatka, da nismo bogovi, samodostatni.
Tek to da smo bića nedostatka omogućuje eros, a time i filosofiju kao erotičko umijeće. Samo(za)dovoljna budala ne teži mudrosti, kao ni onaj koji je već mudar – tek onaj koji je između praznog i punog.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ulomak najprije objavljen u siječnju 2007. povodom jednog rođendana na prvom izdanju bloga (dvoje?), zajedno s androgin? (ulomak iz Bela Hamvas, Kršćanstvo) i eros kao žudnja za upotpunjenjem? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma). S prvog izdanja bloga sam naknadno prenio i gornje komentare.
Sviđa mi seSviđa mi se