kinizam? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma)

Antički kinizam je principijelno drzak, barem na grčkom izvoru. U njegovoj drskosti leži metoda dostojna otkrivanja. Taj prvi zbiljski ”dijalektički materijalizam”, koji bijaše i egzistencijalizam, s nepravom je promatran i preskočen kao puka satirska igra, kao napola vedra, napola prljava epizoda pokraj velikih sistema grčke filosofije – Platona, Aristotela i stoika. U toj kynismos otkrivena je vrst argumentiranja s kojom seriozno mišljenje ni do danas ne zna što bi započelo. Nije li sirovo i groteskno kopati po nosu dok Sokrat zazivlje svoj daimonion i zbori o božanskoj duši? Može li se nazvati drugačije no vulgarnim, kada Diogen protiv platonskog nauka o idejama ispušta prdac – ili nije li prdstvo samo jedna od ideja koju je božanstvo ispustilo iz svoje kosmogonijske meditacije? I što ima značiti kada ovaj filosofirajući gradski lutalica na Platonov tankoćutni nauk o Erosu odgovara javnom masturbacijom?

Za razumijevanje ovih prividno nastrano provocirajućih gesta vrijedno razmišljanja jest načelo, koje je učenja o mudrosti dozvalo u život i koje je u starini slovilo kao samorazumljivost, prije nego što su ga razorili moderni tokovi razvitka. U filosofa, čovjeka ljubavi prema mudrosti i svjesnog života, moraju se podudarati život i učenje. Središte svakog naučavanja je ono što njegovi sljedbenici od njega otjelovljuju. To se dade idealistički naopako tumačiti, kao da je smisao filosofije uputiti ljude na trag nedostižnih ideala. No, ako je filosof u vlastitoj osobi pozvan da živi ono što govori, tada je, dapače, njegova zadaća u kritičkom smislu da još više govori ono što živi. Od davnine se svaka idealnost mora materijalizirati i svaka materijalnost idealizirati, kako bi bila zbiljskom za nas kao za bića sredine. Lučenje osobe i stvari, teorije i prakse u ovome elementarnome vidiku, uopće ne dolazi u obzir – osim kao znak zamućivanja istine. Otjeloviti naučavanje znači: sebe učiniti njegovim medijem. To je opreka onome što se zahtijeva u moralističkom pleodajeu za strogo, idealom vođeno djelovanje. U osluškivanju onoga što je otjelovljivo, ostajemo zaštićeni od moralne demagogije i od terora radikalnih apstrakcija, koje se ne daju živjeti. …

Tko uzima slobodu suprotstavljanja vladajućim lažima, provocira klimu satiričkih olabavljenja, u kojima se od sputanosti afektivno odrješuju i moćnici, zajedno sa svojim ideolozima vlasti. No, dok kinici zaštićuju svoje ”drskosti” životom u asketskom integritetu, odgovara im idealizam onih napadnutih, s njihovom nesputanošću prikrivenom kao užasavanje, koja, u najgorem slučaju ide do istrebljavanja. U biti je moći da se ona može smijati samo vlastitim vicevima.

Drskost načelno ima dva položaja: gore i dolje, moć na vlasti i protumoć, staromodno izraženo: gospodar i sluga. Antički kinizam započinje proces ”golih argumenata” iz opozicije, nošen moći, koja dolazi odozdo. Kiničar prdi, sere, piša, masturbira na otvorenoj ulici, pred očima atenskog sajmišta; on prezire slavu, fućka na arhitekturu, uskraćuje poštovanje, parodira povjesnice o bogovima i junacima, jede sirovo meso i povrće, leži na suncu, zbija šale s kurvama i kaže Aleksandru Velikome neka mu se makne sa sunca. Što to treba značiti?

Kinizam je prva replika na atenski gospodski idealizam, koja prekoračuje teorijska opovrgavanja. On ne govori protiv idealizma, on živi protiv njega. … Akademijski razgovor filosofa ne dodjeljuje materijalističkoj teoriji mjesto koje zaslužuje – dapače, on joj ga ne može priznati budući da sam razgovor pretpostavlja nešto tako kao idealistički dogovor. Tamo, gdje se samo govori, egzistencijalni materijalizam unaprijed zna da ga se ne razumije. U dijalogu glava vazda će iskrsavati samo teorije glava, i dijalektika glave lako će se izdići iznad prijepora idealizma s nekim materijalizmom glave. Sokrat se sasvim dobro nosi sa sofistima i teorijskim materijalistima, samo ako ih može namamiti u razgovor u kojem je on nepobjediv kao majstor proturječja. Ali s Diogenom nisu izašli na kraj ni Sokrat ni Platon – jer on s njima govori drugačije, u dijalogu čitavim tijelom. … U psećoj filosofiji kinika pojavljuje se, naime, materijalistička pozicija, koja je ravnopravna idealističkoj dijalektici. Ona posjeduje mudrost iskonske filosofije, realizam materijalističkog temeljnog stava i vedrinu neke ironične religioznosti. Kraj svih svojih nezgrapnosti Diogen nije opozicionalno zadrt i fiksiran u protuslovljenju; njegov život je označen humorističkom samoizvjesnošću, koja pripada samo suverenim duhovima. U idealizmu, koji opravdava socijalne i svjetovne poretke, ideje se nalaze gore te sjaje u svjetlu pozornosti; materija je dolje, puki odsjaj ideja, sjena, prljavštine. Kako se živuća materija može obraniti od tako niskog rangiranja? Ona je isključena iz akademisjkog dijaloga, ostaje pripuštenom samo kao tema, ne kao egzistencija. Što činiti? Ono materijalno, budno tijelo, aktivno se bije za dokaz suverenosti. Ono isključeno niže upućuje se na tržnicu i demonstrativno izaziva ono više. Fekalije, urin, sperma! ”Vegetirati” poput psa, ali živjeti, smijati se i voditi brigu o dojmu da iza svega toga ne stoji poremećenost nego jasna refleksija.

Sada bi se moglo prigovoriti da su animalne stvari svakodnevna privatna iskustva tijela, koja ne zaslužuju javni spektakl. Može biti, no to ne pogađa stvar. Taj ”prljavi” materijalizam ne odgovara samo na prenategnuti idealizam moći, koji potcjenjuje prava onog što je konkretno. U kinika su animalnosti dio njegova samostiliziranja. Njihova jezgra je egzistencijalizam. Kiničar kao dijalektički materijalist, mora izazivati javnost, budući da je ona jedini prostor u kojem se smisaono može pokazati prevladavanje idealističke arogancije. Duhovni materijalizam ne zadovoljava se riječima, nego prelazi u materijalnu argumentaciju koja rehabilitira tijelo. Zacijelo, idea caruje u akademiji a urin diskretno kaplje niz latrinu. Ali urin u akademiji! To bi bila totalna dijalektička napetost, pišati protiv idealističkog vjetra. …

Drskost je djelotvorna kada iz donje pozicije pri svome prodoru izražava realne energije. … Religiozna drskost, blasfemija, pušta otjerati nabožnu ozbiljnost, pri napadu fiziologijski nezadržive energije smijeha. …

Ono što ima moć, može si uzeti slobodu. No ipak, moć je gore i dolje, dakako s pomaknutim proporcijama; sluga nije tek ništa, a gospodari nisu sve. Moć onoga ispod dolazi individualno do svijesti kao ona drskost koja tvori jezgru snage kinizma. … Ravnina na kojoj oni iskušavaju mogućnosti vlastite volje, subverzija, samovoljna praksa u smislu polovičnih sloboda koje rastežu zakone. …

Sloboda moći na vlasti, dvostruka je sloboda. Ona ponajprije obuhvaća privilegije i gospodske slobode, koje su povezane s moći na vlasti. Nikakva drskost nije potrebna da se ona uzme, prije osjećaj takta, da se pri tome ne postupa ostentativno. … Ali, i u moćnih postoji nešto što dođe na isto s poluslobodama. Budući da se pri tome izdaju protivničkoj svijesti, takve si oni dopuštaju u pravilu samo pod pritiskom. Gospodska svijest poznaje specifičnu drskost: gospodski cinizam, u modernom smislu riječi, za razliku od kiničke ofenzive. Kritički kinizam, onaj primarni, napadački, bio je plebejska antiteza. Moderni cinizam je, naprotiv, gospodska antiteza vlastitom idealizmu kao ideologiji i kao maskeradi. Cinički gospodin otkida masku, ismijava svog slabog protivnika – i tlači ga. C’est la vie. Plemstvo obvezuje. Reda mora biti. Prinude stvari često nadilaze uvid onog pogođenog, zar ne? … Gospodski cinizam je drskost koja je promijenila stranu. Tu ne izaziva David Golijata, nego Golijat Davida svih vremena – od arogantnih asirskih vojničkih kraljeva do moderne birokracije – pokazuje hrabrom ali izgleda lišenom Davidu, gdje je gore i gdje je dolje; cinizam u javnoj službi. …

Diogen, besramna politička životinja, ljubi život te on za ono animalno zahtijeva prirodno, ne pretjerano, no ipak časno mjesto. Tamo gdje se ono animalno niti ne potiskuje niti ne uzvisuje, nema mogućnosti za ”nelagodu u kulturi”. Energija života mora se uspinjati odozdo prema gore i neometano otjecati, čak i u mudraca. Tko ljubi život, poput Diogena, u njega takozvani takozvani ”princip realnosti” poprima drugu formu. Obični realizam potječe, štoviše, iz tjeskobnosti i mrzovoljna mirenja s nužnostima, koje propisuje ”sistem potreba” podruštvljenih živih bića. Diogen, prema predanju, mora da je neobično dugo živio, više od devedeset godina; u filosofa, koji je bio etik i dopuštao samo otjelovljenje, ta činjenica djeluje poput dokaza njemu u prilog.

Diogenova besramnost nije na prvi pogled razumljiva. Ako se, s jedne strane, čini da je treba protumačiti prirodnofilosofijski – naturalia non sunt turpia – tada je njezina poanta na političkom, društvenoteorijskom području. Sram je najintimnijji socijalni okov, koji nas, prije svih konkretnih pravila savjesti, veže uz opće standarde ponašanja. Filosof egzistencije ipak se ne može pomiriti s danim socijalnim dresurama srama. On odvrće proces još jednom od početka: ono zbog čega se čovjek zbiljski treba stidjeti ni u kom slučaju nije utvrđeno društvenim konvencijama, pogotovu kada je društvo samo pod sumnjom da počiva na perverzijama i neumnostima.

Kinik, dakle, otkazuje duboko usađenim naredbama stida rasprostranjeno sputavanje. Običaji, uključujući konvencije stida, dapače mogu biti naopaki; tek ispit pred principom prirode i principom uma može stvoriti neku sigurnu osnovu. Politička životinja probija politiku stidljivosti. Ona pokazuje da se ljudi, u pravilu, stide za krive stvari, za svoj physis, za svoje animalne strane koje su uistinu nedužne, dok neuznemireni ostaju pri svojoj bezumnoj životnoj praksi, svojem mahnitanju za dobitkom, nepravednosti, okrutnosti, taštini, pristranosti i zaslijepljenosti. Diogen okreće koplje. On doslovno sere na uvrnute norme. Pred očima atenske publike na trgu on je običavao raditi ”kako ono što se odnosi na Demetru, tako i ono što se odnosi na Afroditu”, u prijevodu: srati, pišati, onanirati (možda i obljubiti). Kasnija platonička i kristijanizirana tradicija, koja je gušila tijelo teretom stida, mogla je, naravno, u tome vidjeti samo skandal pa su bila potrebna stoljeća prije nego što se značenja tih gesta moglo približiti filosofijskoj jezgri. Psihoanaliza je dala svoj prilog ovom ponovnom otkrivanju time što je iznašla jezik u kojemu se otvoreno može govoriti o analnim i genitalnim ”fenomenima”. Baš je to, na pantomimičkoj ravnini, prvi pokazao Diogen. Ako je mudrac emancipirano biće, tada on mora u sebi odriješiti unutarnje instancije potiskivanja. Stid je glavni činilac socijalnih konformizama, prekidač, na kojemu se upravljanja izvana prebacuju u upravljanja iznutra. Javnom onanijom on je počinio bestidnost, s kojom se doveo u opoziciju prema političkim dresurama vrline svih sistema. Ona je bila frontalni napad na svekoliku politiku obitelji, jezgru svakog konzervativizma. Budući da je on, kako predanje stidljivo kazuje, svoju svadbenu pjesmu pjevao vlastitim rukama, on nije podlijegao prisili da ulazi u brak zbog seksualnih potreba. Diogen je praktički docirao masturbaciju, dakako, kao kulturni napredak ne kao pad u animalno. Dapače, prema mudracu, životinji se mora dopustiti da živi, ukoliko je ona uvjet čovjeka. Vedri masturbant (”Da li bi se moglo tako trljanjem trbuha rastjerati glad?”) probija konzervativnu seksualnu ekonomiju bez vitalnih gubitaka. Seksualna neovisnost ostaje jedan od najvažnijih uvjeta emancipacije.

ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Zagreb 1992., str. …, preveo: Boris Hudoletnjak, izvornik: Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft (1983)

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: kinizam?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s