model zdravog i bolesnog? (ulomak iz C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

Sve dok smo zdravi ne pomišljamo na to da smo zdravi. Zdravlje spada u one fenomene koje ne opažamo kao posebne fenomene upravo zato jer u njima svakodnevno živimo. Otkrivamo ga onda kad ga izgubimo. Tek nam bolest omogućuje da zdravlje vidimo kao zdravlje. Da sam zdrav i kada mogu biti zdrav, iskušavam ako nisam ili ukoliko nisam bio zdrav, ili – što je teško – kada opažam da netko drugi nije zdrav ili nije bio zdrav.

Biti-zdrav (Gesundsein) nije jedini bitak (Sein) koji izmiče našem pogledu upravo time što on jest, a pogledu se otvara upravo svojim odsustvom. Ovo bi se moglo reći uopšte o bitku. U ovim razmišljanjima će nas biti-dobro (Gutsein) i biti-istinito (Wahrsein) sresti kao načini bitka upravo ovog ustrojstva. Traženi model će se možda najlakše razviti na primjeru biti- zdravo.

Ako zdravlje najprije opažamo kao ono što nam nedostaje u bolesti, onda mi ”nekako” znamo što mislimo riječju ”zdrav”, a da to ne možemo definirati. Zdravo oko, ili noga, funkcionalno je sposoban organ ako možemo gledati, odnosno ako možemo hodati. Bolesno oko funkcionira pogrešno – ono je kratkovidno ili dalekovidno ili astigmatično ili zamućeno – ili uopće ne funkcionira, slijepo je. Izgleda da je zdravlje funkcionalna sposobnost. Da bismo definirali zdravlje, izgleda da moramo znati šta je funkcija.

Svaka funkcija organa služi većoj cjelini: cijelom čovjeku ili životinji ili čak grupi, porodici ili vrsti. Ali šta znači ”služiti”? Čemu služi organ? Izgleda da oko ima jednu funkciju; ono je tu radi čovjeka. Je li čovjek tu radi nečega? Da li regres svrha okončava u samosvrsi, regres funkcija u jednoj zatvorenoj cjelini funkcija? O samom čovjeku mi kažemo i to da je on zdrav ili bolestan. Da li je i zdravlje čovjeka funkcionalna sposobnost? Gdje je svrha njegove funkcije? Možda u društvu? Možemo li govoriti o zdravlju i bolesti nekog društva? Morbidno doba, zdrava nacija, šizofrenija moderne svijesti – jesu li to metafore ili dotle dosežu pojmovi zdravlja i bolesti? Medicina je sklona da zdravlje izjednači s normalnošću. Ali šta je norma? Ko je postavlja? (…)

27d6ca50b1a506d9ffff813cfffffff2

Carl Friedrich von Weizsäcker (1912.-2007.)

Biti normalan odgovara nekoj normi. Ta se norma obično ne razumije kao privatna norma za pojedinačnu individuu, nego kao zajednička norma klase individua. Diferenciranje individua još ne uzimamo u obzir. Govorimo, dakle, na primjer, o onoj normi koja određuje neku biološku vrstu, na primjer normu divlje guske. Ova norma je ono što opisuje zoolog kad govori o divljoj guski u općenitom smislu. Konrad Lorenz ubjedljivo tvrdi da nijedna empirijska guska ne odgovara tačno ovoj normi, i da norma također ne predstavlja statistički prosjek empirijskih divljih gusaka. Divlja guska zoologa mnogo je više darvinistički interpretirana Platonova ideja divlje guske. Ona karakterizira ono ponašanje i onu građu tijela od koje neka empirijska divlja guska ne smije isuviše odstupati, ukoliko treba preživjeti ili barem izroditi potomke sposobne za preživljavanje. Norma divlje guske je zadata vrijednost njenih mogućih svojstava koja je definirana uslovima optimalne sposobnosti preživljavanja. (…)

Čime je ova norma utvrđena u pojedinostima? Sposobnošću preživljavanja u datom okolnom svijetu, dakle, kako se kaže, prilagođenošću na okolni svijet. Norma nekog živog bića nije nešto što postoji izolirano nego pripada određenom okolnom svijetu i unutar ovog okolnog svijeta određenoj ”ekološkoj niši”. Ako se sva po sebi moguća svojstva živog bića zamisle kao da su unesena u jedan mnogodimenzionalni parametarski prostor, i ako se ”norma nekog mogućeg živog bića” karakterizira pomoću jednog takvog ”parametar-vektora”, onda pojam ekološke niše implicira da postoje određene vrijednosti parametar vektora, koje naspram svih (ili skoro svih) njima susjednih vrijednosti, pretpostavljaju optimum sposobnosti preživljavanja (na primjer, u okolnom svijetu u kojem postoje mravi jedan parametar vektor koji životinju osposobljava za proždiranje mrava). Ekološka niša je, kao što pokazuje primjer mrava, ovisna o tome jesu li i kako zauzete ostale ekološke niše; sposobnost proždiranja mrava ima smisla samo ako postoje mravi. Norme različitih živih bića nisu, dakle, neovisne jedne o drugima. Pridržavamo li se svih vanjskih uvjeta, svih drugih normi i faktora zauzetosti pripadne niše, onda dobivamo ono što podrazumijevamo pod nekim konstantnim okolnim svijetom. Zdravlje nekog individuuma znači optimalnu prilagođenost normi života u niši u okolnom svijetu, koja definira njegovu vrstu.

Biološki termin species je latinski prijevod grčkog eidos i potječe iz platonovsko-aristotelovske filosofije. Ranije uvedeni pojam norme zaista je kibernetički model Platonove Ideje, i to upravo u Platonovom a ne aristotelovom shvatanju eidosa. Norma divlje guske sama nije nikakva guska koja se može empirijski naći. … Štaviše, neku empirijsku divlju gusku spoznajemo kao divlju gusku pomoću onoga što ona ima zajedničko sa normom divlje guske, dakle, pomoću njenog sudjelovanja (methexis) u normi divlje guske. Norma dakle postoji izvan (choris) svih empirijskih divljih gusaka, ali je ona upravo time ono što se na empirijskim divljim guskama uopće može spoznati u smislu zoološke znanosti (odstupanja od norme možemo znanstveno opisati samo utoliko što odstupanja potpadaju pod opšte pojmove, dakle, opet pod nešto kao što je norma). Ali, norma nije puko subjektivna misao nekih ljudi. Ona najprije nije puko ime pomoću kojeg mi stanovite individue obuhvatamo u jednu klasu. Mi, obrnuto, pripadnost neke individue ovoj klasi dapače spoznajemo upoređivanjem sa normom. Drugo, norma nije ”izmišljena predstava norme”; štaviše, kad je promatramo kao predstavu, ona sadrži saznanje nekog objektivnog stanja stvari. Ona je ”istinita predstava”. Kad govorimo o normi, mi, zapravo, ne mislimo na ovu našu predstavu, nego u njoj shvaćamo stanje stvari. Ovo stanje stvari nije nikakva pojedinačna stvar (nikakva guska) nego ima karakter zakonomjernosti (životnih uvjeta jedne guske). (…)

Naša definicija zdravlja još nije razjasnila što je bolest. Nama vrlo bliski fenomen bolesti – gripa, rak, endogena depresija – nešto je posve drugačije nego uobičajeno odstupanje svake individue od norme. Ako bismo tačnu saglasnost sa normom htjeli definirati kao ono što je zdravo, a svako odstupanje kao bolesno, onda ne bi bilo nijedne zdrave individue. Ovo bi protivrječilo darvinističkom smislu pojma norme koji upravo zahtijeva jedan prostor igre empirijskih oblika oko norme… Ukratko: uobičajeno empirijsko rasipanje oko zdrave norme upravo nije bolest.

Štaviše, izgleda da bolesti same imaju nešto kao normu. Kad to ne bi bilo tako, onda ne bi bila moguća medicinska znanost koja klasificira i prepoznaje bolesti, opisuje tipične procese i na osnovu iskustva propisuje specifične lijekove. U romantičkoj medicini postojalo je učenje da je sama bolest jedan organizam koji zakonomjerno nastaje, raste i nestaje. Izgleda da je bakteriologija razotkrila istinosno jezgro ove teze: bakterije (i cum grano salis virusi) zaista su i same organizmi. (…)

Ako postoji nešto kao norma bolesti, onda se pitamo šta ona ima zajedničko sa onom normom pomoću koje smo definirali zdravlje, i  šta ih, zatim, razlikuje. Norma zdravlja definira ponašanje nekog autoregulacionog sistema primjereno zadatoj vrijednosti koja je određena zahtjevom samoodržanja. Bolest se najprije pojavljuje kao ometanje ovog reguliranog ponašanja, kao greška u pogonu. Ali, bolešću ne nazivamo svaku takvu smetnju. Smetnja mora, kvantitativno govoreći, sadržavati srednju mjeru. Ako je ona isuviše mala tad se ne pojavljuje kao bolest; u statističkom rasipanju ona se gubi u ”šumovima”. Ako je isuviše velika, … ona tada ne znači bolest nego smrt. Ovu srednju mjeru ona nadalje mora zadržavati kroz stanoviti period. … Bolest, dakle, mora pokazati stanovito samoodržanje… Izgleda da i ona pretpostavlja nešto kao sistem pravila pomoću kojega se sama održava. Bolest se javlja kao jedan parazitarni sistem pravila unutar većeg sistema pravila kojeg nazivamo organizmom. (…)

Da zaključimo: ne-letalne smetnje nekog kompliciranog autoregulacijskog sistema moraju se prikazati u formi parazitarnog sistema pravila. Potpun nered nije nikakvo moguće iskustvo. U ovom smislu je mogućnost bolesti nužna konsekvencija mogućnosti zdravlja. Bolest bi se mogla definirati kao pogrešno zdravlje. Pojam ”pogrešan” pri tome darvinistički označava umanjenu sposobnost održanja, dakle, gubitak prilagodbe. Platonovski rečeno: u jednom svijetu koji je određen Idejom i ono loše može dobiti oblik samo primjereno nekoj Ideji.

ulomak iz Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., preveo: Sulejman Bosto, str. 247.-253., izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: zdravo?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s