pustinja raste? (ulomci F. Nietzschea, Ž. Paića i H. Arendt)

Pustinja raste: ajme onom tko pustinje skriva!

Predivno doista!
Tu sada sjedim
Blizu pustinje, a već
I tako daleko od pustinje,
A i nimalo još opustošen:
Naime, progutan
Od ove najmanje oaze…

ulomak iz Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zarathustra, IV.2., Zagreb 2009., str. 289.-291., preveo: Mario Kopić, izvornik: Friedrich Nietzsche, Also Sprache Zarathustra IV (1885)


Ponajprije, pustinja nije plodno tlo, geološki podobno za gradnju nastambi za čovjeka kakve poznajemo od iskona u Grka i drugih povijesnih naroda. … Već sama činjenica da su Egipćani svoje svete gradove poput Tebe i Memfisa podizali usred pustinje, doduše isto tako i na područjima uz veliku rijeku Nil, svjedoči o tome da se tlo nasljeđuje ili, pak, stvara iz pustoši. U ovome slučaju radi se o strategiji prodora u pustinju i njezino pretvaranje u niz plodnih oaza. … Svetost s povijesnim izvorima u abrahamskim religijama, koje su sve ponikle iz predaje nomadskih naroda kao naroda pustinje u traganju za obećanom zemljom (Židovi, kršćani i muslimani), samo je druga strana metafizičke neodređenosti i kaosa proizašloga iz pustinje. Budući da je njezina tendencija baš u svemu ista kao i osnovna značajka materije, a to je protezanje ili širenje u beskraj, tada se jasno ukazuje horizont onoga problema koji je prvi navijestio Nietzsche. Njegova postavka da „pustinja raste“ odnosi se na kraj čovjeka i njegova svijeta. Što preostaje svodi se na stvaranje nadčovjeka, ali ne kao biologijskoga čudovišta, već kao posve „nove vrste“ čiji se identitet i promjenljiva „bit“ mogu izvesti jedino iz tehničkoga sklopa snaga.

Arhitektura koja je „ukorijenjena“ u zemlji kao tlu nalazi se u položaju protiv vlastita određenja. Dvije su snage zemlje kao planete koje joj to onemogućuju: pustinja i more/ocean. Ono što je sipko i ono što je tekuće prema drugome zakonu termodinamike teže ravnoteži. Entropija se kao temeljni pojam kibernetike predočava uvijek slikom koju je predložio Nietzsche: „pustinja raste“. Druga je slika ona o otvorenome moru. Prostorno se obje slike mišljenja određuju iz pojma beskonačnosti te su sušta suprotnost težnji arhitekture. Ona, naime, nije ovjekovječenje bogova na zemlji. Posve suprotno, od iskona se njome upućuje na konačnost gradnje i krhkost materijala kojim se gradi. Stoga je kamen kao simbol vječnosti protuteža onome što proizlazi iz ritmova zemlje u gibanju: zasipanju pijeska i oduzimanju kopna svakim novim udarom valovlja. … Nomadska se „priroda“ naroda bez države poput Tuarega koji na devama prolaze karavanskim putevima teritorijalna prostranstva Maroka, Tunisa, Libije, Malija pokazuje u nečemu što je s onu stranu civilizacijskoga dostignuća Zapada. Pustinja ne može postati prostorom u geopolitičkome smislu kao što su to tla i mjesta u Europi od Atlantika do Urala. Njezina se neutemeljenost raspršuje poput nanosa pijeska na dinama što ga podiže suhi vjetar. Budući da je ključna riječ zapadnjačke metafizike geološkoga podrijetla – utemeljenje – jer pretpostavlja svezu dubine s površinom zemlje i to činom umne konstrukcije, suočenje s pustinjom zahtijeva drukčije iskustvo građenja. … Prostor pretvoren u teritorij uvijek prolazi razdoblje od pustoši do oaze. I stoga je pustinja više od tradicionalne metafizičke figure praznoga prostora. …

Pustinja oblikuje čovjeka. Čini to tako što ga teritorijalno sužava na namjesnika geološko-povijesnih procesa zasipanja i urušavanja. Ne postoji nikakva mogućnost utemeljenja u njezinome ne-tlu. Tko govori o ukorijenjenosti u „pustinjsko tlo“ taj bitno promašuje razliku između logike mjesta kao zavičaja (Heimat) i lutanja prostranstvima bez kraja kao nomadskoga teritorija. … Čovjek se decentrira, razmješta, postaje sklopom mnoštva i razlike u čitavom nizu preobrazbi. … Čovjek kao ekscentrično biće razmještenosti više nigdje nema svoj „dom“. Od sela do napuštenih gradova u potrazi za srećom i blagostanjem njegova je „sudbina“ u tome da postane lutalicom na zemlji koju Grci nazivahu lutajućom zvijezdom (planétes).

ulomak iz Žarko Paić, METROPOLIS U PUSTINJI: Arhitektura kao iluzija, članak iz 2017.


Moderni rast bezsvjetovnosti, isušivanje svega među nama, može se također opisati kao širenje pustinje. Da živimo i krećemo se u pustinjskom svijetu prvi je prepoznao Nietzsche, a on je učinio i prvu presudnu pogrešku pri toj dijagnozi. Kao i skoro svatko tko je za njim uslijedio, vjerovao je da je pustinja u nama samima, tako se pokazujući ne samo kao jedan od najranijih svjesnih stanovnika pustinje nego, u isti mah, kao žrtva njenog najgroznijeg pričina. Suvremena psihologija je pustinjska psihologija: kad izgubimo sposobnost prosudbe – patnje i osude – započinjemo vjerovati da je nešto pogrešno s nama, budući da ne možemo živjeti u uvjetima pustinjskog života. Ukoliko nam psihologija pokušava “pomoći”, pomaže nam da se “prilagodimo” na te uvjete, oduzimajući nam jedinu nadu, naime da mi koji nismo od pustinje mada u njoj živimo možemo je pretvoriti u ljudski svijet. Psihologija sve okreće naglavce: upravo zato što patimo pod pustinjskim uvjetima još uvijek smo ljudi i još uvijek netaknuti; opasnost leži u tome da postanemo pravi stanovnici pustinje i da se u njoj osjećamo kod kuće.

Još je veća opasnost to što ima pustinjskih oluja, što pustinja nije uvijek mirna poput groblja gdje, naposljetku, sve ostaje mogućim, nego se može uskomešati u neko vlastito kretanje. Te su oluje totalitarni pokreti čija je glavna značajka da su ekstremno dobro prilagođeni uvjetima pustinje. Zapravo, ne računaju ni sa čim drugim i čine se najprikladnijim političkim oblikom pustinjskog života. I psihologija, ta disciplina prilagođavanja ljudskog života pustinji, i totalitarni pokreti, te pustinjske oluje u kojima lažno ili pseudo-djelovanje iznenada prokulja iz mrtve tišine, predstavljaju unutarnje svojstvenu opasnost za one dvije ljudske sposobnosti koje nam strpljivo omogućuju da preoblikujemo pustinju a ne same sebe, za spregnute sposobnosti trpljenja i djelovanja. Istina je da patimo manje kad nas ponesu totalitarni pokreti ili prilagodbe suvremene psihologije; tada gubimo sposobnost patnje i s njom vrlinu izdržljivosti. Samo se onima koji mogu izdržati trpljenje života pod pustinjskim uvjetima može vjerovati da će u sebi sabrati hrabrost koja leži u korijenu djelovanja, postajanja djelatnim bićem.

Pustinjske oluje nadalje štete čak i onim oazama u pustinji bez kojih nitko od nas ne bi mogao izdržati, dok nas psihologija samo nastoji toliko naviknuti na pustinjski život da više ne osjećamo potrebu za oazama. Oaze su ona polja života koja postoje neovisno, ili uvelike neovisno, od političkih uvjeta. Ono što je pošlo ukrivo je politika, naša mnoštvena egzistencija, a ne ono što možemo učiniti i stvaramo ukoliko egzistiramo u jednini: u izolaciji umjetnika, u samoći filosofa, u inherentno bezsvjetovnoj vezi između ljudi kakva postoji u ljubavi i ponekad u prijateljstvu – kad jedno srce neposredno poseže za drugim, kao u prijateljstvu, ili kad ono posredujuće, svijet, nestane u plamenu, kao u ljubavi. Bez netaknutosti takvih oaza ne bismo znali kako disati, i politolozi bi to trebali znati. Ako oni koji provode najveći dio svojih života u pustinji, pokušavajući učiniti ovo ili ono, stalno brinući o njenim uvjetima, ne znaju kako koristiti oaze, postat će stanovnici pustinja čak i bez pomoći psihologije. Drugim riječima, oaze, koje nisu mjesta “relaksacije” nego životodajni izvori koji nam dopuštaju da živimo u pustinji bez da se pomirimo s njom, će presušiti. …

Na koncu, ljudski je svijet uvijek proizvod čovjekove amor mundi, ljudske umješnosti čija je potencijalna besmrtnost uvijek podložna smrtnosti onih koji ga grade i rodnosti onih koji dolaze živjeti u njega. Uvijek stoji ono što je rekao Hamlet:

Raskliman je svijet; Prokletstvo, što se ikad rodih mlad
Da u taj nered opet vratim sklad.

U tome smislu, po svojoj potrebi za početnicima da bi mogao nanovo započeti, svijet je uvijek neka pustinja.

ulomak iz Hannah Arendt, Epilogue in Promise of Politics, 2005., str. 201.-203., preveo: ja

2 misli o “pustinja raste? (ulomci F. Nietzschea, Ž. Paića i H. Arendt)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s