tradicija filosofije kao znanosti? (ulomak iz Srećko Kovač, Logičko-filozofijski ogledi)

Podsjetimo na neke važne dionice iz tradicije filozofije koje se tiču pitanja ukoliko je i kakva je to znanost filozofija.

Postanak se kako grčke filozofije tako i grčke znanosti općenito vezuje uz Thalesa (7.-6. st. pr. Kr.). Dokaz da je obodni kut nad promjerom kružnice pravi, iako u znatnoj mjeri intuitivan, začetak je logike i matematike, a teorija o vodi kao osnovnoj sastavnici prirode, začetak je fizike.

Za Platona, u Gozbi, upravo se preko znanosti uspinjemo do najvišega cilja, ljepote o sebi – to je put koji vodi od tjelesne i duševne ljepote preko ljepote znanosti (epistemon kalos, 210c). Ljubav prema znanostima, koju Platon nazivlje filozofijom (210d), vodi napokon “jednoj znanosti” ljepote o sebi (210d-e). Prema dijalogu Sofist i sama je dijalektika znanost – dialektike episteme (253d), a to je znanost pripadna filozofu (253c,e).

Aristotel je, kako je poznato, filozofiju razdijelio na teorijsku, praktičnu i pojetičnu. Teorijska pak filozofija obuhvaća tri teorijske znanosti (Met. E1, 1026a22): znanost o jesućem kao takvu (Met. Γ, 1003a21-22), fizičku filozofiju, tj. fizičku znanost (fysike episteme, Met. E1, 1025b19) – to je fizika tadašnjega, a i kasnijih doba (a ne samo neka izdvojena “filozofijska” fizika), i matematiku. I mudrost je znanost – znanost o prvim načelima i uzrocima (Met. A1, 982a2).

Za Platona je i Aristotela filozofija gotovo izjednačena sa znanošću. No pritom samo one znanosti koje dopiru do prvih načela ili uzroka čine filozofiju u njezinu osobitom, najužem smislu – to su dijalektika u Platona i “metafizika” (kako ju tradicionalno zovemo) u Aristotela.

Spomenimo da u Tome Aquinskoga, osim filozofijskih znanosti (koje Toma  razumije slijedeći Aristotela), ima još jedna, nadređena znanost – objavljena teologija (sacra doctrina) (Summa theol. I,q.1, art.1-8).

Napuštanje aristotelovske fizike i matematiziranje fizike u novome vijeku povuklo je za sobom, s jedne strane, matematizaciju filozofije, a s druge strane izdvajanje matematiziranih disciplina iz filozofije. Pri čem nije više riječ o staroj, geometrijskog matematici, nego o novoj, algebriziranoj, koja počinje s modernom algebrom (Viète) analitičkom geometrijom  (Descartes i Fermat).

Matematizaciju filozofije dobro predstavljaju, primjerice, Descartes, Spinoza, Leibniz, a osobito Newton – Newtonova je fizika u ono doba zapravo filozofija (usporedi već i naslov njegova glavnog djela Philosophiae naturalis principia mathematica). I za Kanta filozofija teži tomu da postane znanost (sustav), da krene “sigurnim hodom znanosti”, i to je cilj kojemu služi prethodni, “kritički” posao. Čak i filozofiju u “svjetovnome” smislu Kant naziva “znanošću o odnošenju sve spoznaje na bitne svrhe ljudskoga uma”. Nadalje, upravo su matematika i matematička fizika Kantu bile metodologijskim uzorom, iako je Kant, s druge strane, oštro istaknuo i specifičnost filozofijskih metodičkih načela prema matematičkima.

Brz razvoj znanosti u 19. i u 20. stoljeću, koja postaje nepreglednom ne samo kao cjelina nego i teško dostupnom po svojoj metodologijskoj “softificiranosti”, kao da filozofiju na razmeđu drugoga i trećega tisućljeća ostavlja pred dilemom ili da se uključi i poveže sa znanstvenim svijetom kao njegov (osobit) dio ili da se iz njega izdvoji (sve do suprotstavljanja), odustajući od tradicionalne ideje filozofije kao znanosti.

ulomak iz Srećko Kovač, Logičko-filozofijski ogledi, Zagreb 2005., str. 13.-15.


(na prvom izdanju bloga: znanost?)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s