Uzmi dakle na um, kao što kazujemo, rekoh ja, da jest to dvoje, i da ovo kraljuje mislivim rodom i oblašću, a ono opet vidljivim, da ti se ne bi, reknem li nebom, činilo da mudrijašim oko imena. Nego, imaš dakle ta dva vida: vidljivi, mislivi?
Imam.
Kao kad bi potom dakle uzimao crtu odsječenu na nejednake odsjeke, sijeci ponovo svaki od dva odsjeka prema istom razmjeru, i to onaj vidljivoga roda i onaj mislivoga, pa će ti biti po jasnoći i nejasnoći jedan spram drugog: prvo, u onom vidljivom jedan od dva odsjeka su slike; a slikama kazujem prvo sjene, zatim prikaze u vodi i svemu onome što je gusto, glatko i providno sustavljeno, te sve što je takvo, ako razumiješ.
Da, razumijem.
Potom kao onaj drugi odsjek postavi ono čemu to naliči: sve životinje oko nas, i sve zasađeno, i čitav rod onog napravljenoga.
Postavljam, reče.
A bi li bio voljan reći, rekoh ja, da je to i s obzirom na istinu i neistinu razdijeljeno: kako jest ono nazorivo spram spoznatljivoga, tako jest ono nalično spram onog čemu je nalično?
Ja bih, reče, i te kako.
A gledaj opet kako treba sjeći i onaj odsjek mislivoga.
Kako?
Ukoliko jedan njegov odsjek duša biva, onima tada oponašanima se kao slikama služeći, tražiti iz pretpostavki, ne k počelu putujući , nego k zaključnom ishodu, dok onaj drugi naprotiv traži idući iz pretpostavki k nepretpostavljivom počelu, i bez onih slika kojima se onaj prvi služi, istraživanje čineći samim vidovima kroz njih same.
To što kazuješ, reče, nisam dovoljno razumio.
Dobro, još jedno – rekoh ja. Lakše ćeš razumjeti sad kad je sve ovo prije rečeno. Jer držim da ti znadeš da oni koji se bave oko geometrije i računanja, i tih takovih, pretpostave i parno i neparno, i likove, i tri vida kutova, i sve drugo tome srodno u svakom pojedinom istraživanju, pa onda kao da ta znadu, pošto su ih pretpostavkama učinili, ne drže za vrijedno o njima niti sebi ni drugima dalje ikakav razlog podavati, kao da je sve to svima očito, te, pošto iz toga započinjući brže bolje prijeđu i ono ostalo završavaju sljedstveno pri onome na ispitivanje čega se bijahu zaletjeli.
Dakako da to doista znadem, reče.
Zar ne i to da se vidljivim likovima prislužuju, i dokaze o njima sačinjaju, mada ne razmišljaju o njima već o onima na koje ti naliče, te dokaze sačinjaju radi četverokuta samog i promjera samog, a ne radi onog kojega crtaju. A i sve drugo jednako tako: sama ona koja kao modele oblikuju i crtaju, kojih jesu i sjene i u vodi slike, tima se kao slikama doduše služe, no zapravo traže da vide sama ona koja tko ne bi mogao vidjeti drugačije do razumom.
Istinu govoriš, reče.
To dakle kazah da jest doduše mislivi vid, no duša da je pri traženju njega prinuđena služiti se pretpostavkama, ne idući k počelu, kao da nije mogućna gore nad pretpostavke izaći, a slikama da se služi kao onim što je naziranjem uvaženo, te tako i uscijenjeno, kao jasno i zbiljsko u odnosu na ona.
Shvaćam, reče, da kazuješ sve ono što potpada pod geometriju i njoj srodna umijeća.
Svhati potom da kao drugi odsjek onoga mislivog kazujem to čega se sam govor dohvaća posredstvom moći razgovaranja, ukoliko pretpostavke čini ne počelima već odista pretpostavkama, kao pristupcima i zaletima, da bi, idući k počelu sve do onog nepretpostavljivog, njega se dohvativši, pa onda opet slijedeći ono što za njim slijedi, na taj način do zaključnog ishoda sišao, na prislužujući se baš ničim osjetilnim, već vidovima samim, kroz njih u njih, i da bi dokončao u vidovima.
Razumijem, reče – dostatno dakako ne; ta čini mi se da preobilan posao kazuješ – kako zacijelo hoćeš razlučiti da ono od onoga koje jest i mislivoga što biva osmotreno od strane znanosti razgovaranje jest jasnije nego ono od strane takozvanih umijeća, kojima su pretpostavke počela, te da oni koji motre doduše bivaju prinuđeni motriti razumom, a ne osjetilima, no ipak ti se, zbog toga što ne ispituju do počela se uspevši, već iz pretpostavki, čine da nemaju uma oko toga, premda to jest umom mislivo uz počelo. A čini mi se da razumom nazivaš ono držanje geometara i takovih, no ne umom, kao da je razum nešto između naziranja i uma.
Posve si dostatno iskazao, rekoh ja. I uzmi mi pri tim četirima odsjecima ova četiri dešavanja, što u duši nastaju: mišljenje (umovanje) pri onom najvišem, razmišljanje (razumijevanje) pri drugom; trećemu pak pridaj uvjerenje, a onom skrajnjem slikovno naslućivanje, te ih poredaj razmjerno, smatrajući: kako ono pri čemu jesu ima udjela u istini, tako oni imaju udjela u jasnoći.
ulomak iz Platon, Politeia VI (509d6-511e4), u Damir Barbarić, Ideja Dobra, Zagreb: Demetra 1995., str. 97.-99., preveo: Damir Barbarić
Većini je interpreta nejasno čemu uopće Platon uvodi onaj najniži odjeljak crte, naime slike i odraze prirodnih bića, čemu odgovara stanje slikovnog naslućivanja. Pod tim ”slikovnim naslućivanjem” valja izgleda razumjeti prije svega život slobodne, sebi samoj prepuštene i razumom nesputane mašte, fantazije, uz što bi se možda dalo pribrojati snove, no u svakom slučaju jedan niži stupanj mnijenja i naziranja, u kojemu ne vlada, kao u onom višem, uvjerenje i pouzdanost zbilje i stvarnosti onoga što biva predstavljeno, već je u njemu čak i sama potreba za odnošenjem predstavljenih slika spram zbiljnosti neznatna ili potpuno odsutna.
No, još je važniji naglasak na tomu da se tu radi baš o slikama. Na taj je naime način Platon dobio prikladnu analogiju za niži odio onog gornjeg, mislivog odsjeka crte. I tamo se naime u osnovi radi o slikama, svojstveni karakter kojih će biti jednom od najvećih zagonetki cijele poredbe. Općenito, ključ za razumijevanje ove poredbe o crti leži, kako se čini, u dostatnom dokučenju toga što ovdje zapravo uopće znači slika…
Takav smisao najnižeg odjeljka crte i tu i takvu njegovu ulogu u strukturi cjelokupne poredbe uočio je, kao možda jedini od interpreta, Hoffmann. …
… Glavna je stvar na ta četiri odsjeka pokazati da se dianoetika s njenim pojmovima (logoi) služi slikovnim objektima, kao i eikasia … dok intuitivno mišljenje i neposredno osjetilno gledanje imaju prednost kontakta s originalom.
Uostalom i sam će Platon, rekapitulirajući kasnije poredbu o crti (534a), analogijom vezati razum tj. razmišljanje sa slikovnim naslućivanjem, a umsko mišljenje odnosno pravu znanost s uvjerenjem vezanim uz cjelinu onog konkretno postojećeg. To je osobito važno imati na umu pri razumijevanju i tumačenju čitave poredbe, jer nam inače jednoznačno predstavljanje crte u smislu četiriju uzastopnim slijednom jednakomjerno rangiranih stupnjeva ne može dovoljno očitovati njen puni smisao. Dakle, usporedo s jednostavnim nizom “slikovno naslućivanje-uvjerenje-razum-um” valja misliti složeniji razmjerni odnos “slikovno naslućivanje spram razuma = uvjerenje spram uma”. Tek ujedno promišljanje obih tih struktura crte dovodi bliže njenom valjanom razumijevanju.
ulomak iz Damir Barbarić, Ideja Dobra, Zagreb: Demetra 1995., str. 248.-249.
usporedi i:
Platon: razum i um? (ulomak iz Damir Barbarić, Ideja dobra)
Knjigu se može kupiti kod nakladnika: Demetra
nagovor na filosofiju 
Barbarićev ulomak najprije dijelom objavljen na prvom izdanju bloga, ovdje dodan i Platon.
Sviđa mi seSviđa mi se
Evo i komentara s prvoga izdanja:
– Više o Platonovoj poredbi o crti, naravno, ovdje, na Razgovoru o krugu. Meni je ovdje bilo zanimljivo da je taj dio crte koji se odnosi na duševnu moć fantazije, mašte, u Platonovoj hierarhiji na suprotnom kraju od onog najvišeg odjeljka, samog Dobra. Slično kaže i Žižek – mašta ”označuje opreku Praznini mističkog iskustva”. Vjerujem da je riječ ”maya” (koja kod Indijaca označava stvaralačku moć iluzije) srodnog porijekla s riječi mašta. I bliskost maše sa snivanjem pokazuje je kao suprotnu idealu budnosti. No, Hegel je smatra neizbježnom – otud vjerojatno i njegova procjena istočnjačkog mišljenja kao nefilosofskog: ”Istočnu filosofiju treba isključiti, jer Istok još ne poznaje slobodu subjekta, koja je neophodna za filosofiranje…” Možda ipak Istok radije nastoji već zaboraviti tu slobodu onog Ja u njegovoj uobrazilji, koja je doista potpuna, ”proizvoljno raskidanje i sastavljanje bez ikakva ograničenja” i u toj svojoj bezmjernoj maštovitoj proizvoljnosti nekako najdalje od ”onoga što jest” (baš onako kako jest, a ne kako hoće Ja), najdalje od od onoga što fenomenolozi nazivaju ”samim stvarima”. (davor 02.03.2007. 20:28)
Davore, ističeš zanimljivost da u Platonovoj crti odjeljak koji pripada samom Dobru stoji na suprotnom kraju spram odjeljka koji pripada slici prirodnih bića. Dok je ideja Dobra posve srasla sa svojim predmetom dajući mu to da on bude to što treba biti i da kao takav bude dobar i da kao dobar uopće bude (jer bez Dobra predmet ne može ni biti neki predmet), na suprotnoj strani slika predmeta ne samo da nije srasla sa svojim predmetom već je od njega odvojena. Spoznavanje na ovom stupnju je najniže moguće vrste. Slično je onom u snu ili onom u slobodnoj imaginaciji. (Psihoanalitičari i metodičari poučavanja koji preferiraju metodu brain storming ne bi se složili s ovim rangiranjem.) U toj spoznaji, odnosno odslikavanju stvorena slika ne pokazuje svoj predmet, već se od njega odvaja. Ako se pak postavlja u odnos s njim onda je to odnos u kojem nas zavarava, odnosno laže. Tu vlada noć i za(s)palost u slike, a na suprotnoj strani pak vlada svjetlost dana i s njim povezana budnost. Tako barem izgleda, no da li je to zaista tako?
Zanimljivo je ovo suprotstavljanje (i slaganje) krajeva Platonove crte no, još zanimljivije je suprostavljanje (slaganje) dviju ideja koje se rijetko povezuju. Ne znam da li si to učinio promišljeno (bilo razumno, bilo umno) ili je pak to rezultat prepuštanja slobodnom slaganju kakvo je svojstveno stvaralačkoj mašti. Ne znam, ali vjerujem (vjerovanje je inače na Platonovoj crti drugi stupanj spoznaje) da se radi o interakciji svih ovih moći, o nadahnuću. Stavio si skupa Žižeka (preko njega Hegelovu Fenomenologiju duha) i Platonovu crtu. Veza nije samo slučajna, ona je i razložna i umna. Platonova crta se može razumjeti upravo kroz Hegelovu fenomenologiju. No, u tom slučaju ona nije samo stupnjevito postavljanje razina stvarnosti i s njima povezanih duhovnih moći, već je to i izraz cjeline kroz njeno rezanje u Hegelovom smislu. I kod Platona to rezanje nije djelatnost uma već razuma. I tu do izraza dolazi moć onog negativnog. Kad bi se crta rezala umno moć negativnog bi bila prevladana tako da joj ni traga više bilo ne bi. Na mjestu slike predmeta bio bi segment ideje Dobra i ideje predmeta a sam predmet bio bi dan u jednoj za uvijek uspostavljenom identitetu sa samim sobom (vidi treću ilustraciju Platonove crte). To je poredak u kojem je svaka stvar zadobila svoje mjesto i Hegel ga izričito naziva krugom. U takvom prikazu ničeg čudnovatog ne bi bilo. To kaže sam Hegel u Fenomenologiji u dvije rečenice na koje se dalje neposredno nadovezuje od Žižeka citirani tekst:
„Djelatnost rastavljanja jeste snaga i posao razuma, te najčudnovatije i najveće ili, štoviše, apsolutne moći. Krug, koji miruje u sebi zatvoren, držeći kao supstancija svoje momente, jest neposredan odnos, koji zato nije čudnovat. Ali da ono što je zbiljsko samo po svojoj povezanosti s drugim zadobije vlastiti opstanak i izdvojenu slobodu, golema je moć negativnoga i to je energija mišljenja, čistog Ja…“
Mjesto djelovanja duha nije na drugom kraju crte, u segmentu ideje Dobra i ideje predmeta. Tamo djelovanja ne može ni biti jer je već dovršeno. Djelovanje duha je u ovom najnižem segmentu. Ideja Dobra, odnosno Duh kao njezina djelatnost, njezin život, ne boji se razdvojenosti, tame, odnosno smrti. Ne čuva se od nje već je upravo „podnosi i u njoj se održava … On zadobiva svoju istinu samo time što on i u apsolutnoj rastrganosti nalazi sebe sama.“
Zadobivajući svoju istinu Duh u segmentu slike predmeta dovodi predmet u vezu sa njegovom idejom stvarajući sliku koja više nije samo slika. Ali do samog jedinstva predmeta sa samim sobom ne dolazi. Drugim riječima crta se nikad ne reže tako da bi se to jedinstvo moglo uspostaviti. Ono se uspostavlja samo u slici, Kant bi rekao samo u pojavi. Crta se uvijek reže prema razumu (nikad prema umu)tako da se strahovita moć negativnog nikad ne ukida (ukidanjem te moći svijet bi se petrificirao, zaledio u nekom svom savršenom stanju koje bilo sve drugo samo ne savršeno). Ali fantazija ne slijedi razum. Ona, razumu usprkos, predmet mjeri po ideji predmeta, po umu. Zahvaljujući razumu koji je odvaja od predmeta i cjeline svijeta ona je razorna, ali zahvaljujući umu, čiju mjeru (razumu usprkos po kojem je nastala) slijedi, ona je čudesna moć sinteze. Ona je ludilo, ali ono pozitivno kojim se odlikuju veliki umjetnici, filozofi, mistici, ali ne samo oni (sjetimo se Ćirinog pozitivnog ludila na svjetskom prvenstvu u Francuskoj i ludila svih velikih igrača). (Razgovarajmo o krugu 04.03.2007. 17:11)
– Opreka ovom stanju pozitivnog ludila nikako ne može biti stanje budnosti koja se pripisuje mudracima. Ta dva stanja su jedno te isto stanje. Biti budan, imati odnos sa svijetlom istine, ne znači u istini spokojno počivati, već učiti. Znati, kaže Heidegger znači: umjeti učiti. U nastavku dodaje: „Svakidašnji razum podrazumijeva, naravno, da neko znanje ima onaj kome više nije potrebno učiti, zato što je to već izučio. Ne: zna samo onaj tko razumije da uvijek ponovo mora učiti i koji na temelju tog razumijevanja sebe doveo prije svega do toga da stalno može učiti.“ Moramo učiti jer smo svijesni da strahovita moć negativnog sve što u iskonu jedno drugom pripada, stalno nanovo razmješta i isprepliće da se vrata do tog iskona ne bi zatvorila.
Opreka stanju pozitivnog ludila i budnosti mudraca je upravo stanje zdravog razuma koji sobom podijeljenu crtu i ono što je s njome razdjeljeno smatra dosegnućem konačne i jedine istine. Zove se “zdravi” jer u svojoj isključivosti istinu nekog drugog razuma smatra bolesnom. Što takav razum misli o istini fantazije i nadahnuća, pa i ovoga o ćemo mi ovdje raspravljamo ne treba ni govoriti. Ponekad se bojim da sa svojim napisima ispadam smiješan, ali se tješim da je to samo po mjeri razuma. Utjeha je i u tome da „zdravi“ ovakve „bolesne“ tekstove izbjegavaju. (Razgovarajmo o krugu 04.03.2007. 17:15)
– Svakako, i Platon u Fedru hvali ludilo (mania), samo ako je ”od bogova”… E, ali, je li od bogova? 😀 Meni se opet ovo što si napisao čini najlakše sagledati kroz odnos peras/apeiron (ili apolonijsko i dionizijsko, čini mi se da je to isto) – sama za sebe fantazija je ono bezmjerno, puko ludilo. Neomeđeno dvojstvo (raz-dvajanje), dionizijsko komadanje organskoga. Tek ukoliko fantazija odražava/zrcali ono najviše, tek to joj daje mjeru, sjedinjuje je u neko organsko jedinstvo. (davor 04.03.2007. 20:22)
– Znam pričati priču izmaštanu „kako bi bilo kao u raju, kad bih birala da u raju sjedim za stolom s pet stolica“ tko bi od meni važnih osoba bio u tom društvu. Jedno mjesto bilo je rezervirano za Ivana Supeka. Tu priču sam ispričala u komentaru na blogu majstoricismora i mnogi su se pridružili sa svojom maštom.
Napustio nas je i otišao u tišini kako samo i znaju otići veliki ljudi iza kojih ostaje tišina u kojoj se najjače čuje!
Imam mnogo bilježaka o njemu, članaka, interviua…i ovo popodne sam isčitavala iz jednog od rokovnika gdje bilježim čega se želim prisjećati. Evo nekoliko citata koji kao da šeću u krugu kojeg su nam ponudili Davor i Milje, i gosti naravno.
IVAN SUPEK čitateljima!
Vijenac, 12.01.1995.
„U pola stoljeća izgrađivao sam filozofiju humanizma polazeći od kvantne teorije, umjetničkog stvaralaštva i kršćanske sućuti.“
„Sofoklova Antigona lomi se između državnog zakona (vladareve zapovijedi) i moralnog načela da u njoj nadvlada ljubav, koja je prvi izvor sve etike. Taj dramski konflikt mučit će građanina do danas. A moj roman i drama „Proces stoljeća“ na tome je komponiran:“
(ovo je pozdrav „Kralju Edipu“ kod Miljea – moj komentar)
„Shvatio sam da se ne može razmišljati o bitnim filozofskim problemima, ako se ne zna teorijska fizika koja odgovara na pitanja što je svijet, što je to priroda, što je to materija.“
„Zaokupljali su me moralni problemi, pitanja dobra i zla. Mislim da je moral neodvojiv od umjetnosti. Nisam sklon shvaćanju da je umjetnost samo igra. Zbog svega je bilo prirodno da budem antimilitarist, jer je militarizam, najveće zlo ne samo ovog stoljeća.“
Predavanje u JAZU prigodom godine mira Ujedinjenih naroda 1986.
„Tama gusne oko nas preko cijelog planeta, koji uskoro može odlutati svemirom kao umjetno mrtvi lutalac.“
„Čovjek nije nikad posve određen svojim miljeom, odgojem ili civilizacijom, nego ga mašta osposobljuje da se uživi u posve druge prilike, negdje postojeće ili samo moguće. Maštom se najviše potencira čovjekova sloboda i jednakost, i ona je najživlja sila znanosti i umjetnosti.“ (lucija9 09.03.2007. 22:15)
Da li ste primjetili, da dok sam pisala, brisala i pisala…i ostavila trag u “ljepoti?”, vi ste svi već prešli u “maštu?”?
Malo prije sam stavila komentar, ovdije, nema ga? Da ponovim? (lucija9 09.03.2007. 22:42)
‘nikad bolestan, ali uvijek bolešljiv…’ e pa zamislite Kanta na tripu, kako mu sinteza isklizava iz tračnica već u sklapanju stvarnosti u forme prostora i vremena, a da ne govorimo o nekim pojmovima ili odnosima između njih… to bi bila ‘pret-sintetična uobrazilja’, svijet stvari po sebi koje su oštrim rubovima zaparale urednu scenu svakodnevnog… ono što je tamo, vanka, napolju… bez filtera. ja sam doživio da mi vrijeme nestane iz doživljaja, nije se usporilo, ubrzalo, nestalo je, u potpunosti. ali ja sam ostao i sad se uopće ne mogu sjetiti tog stanja jer ne mogu osjetiti trajanje, a da nije kroz vrijeme. a siguran sam da sam ga osjetio jer sam vikao na sav glas kako vrijeme ne postoji. ovo je psihološki eksperiment i ne znam ima li ikakvih dodirnih točaka sa spoznajom gledanom filozofski. ali to što sam ja ostao i nastavio sintetizirati izvan zadanih obrazaca upučuje na mene kao prvog, receptivnog sintetičara… inače bi me raznijelo kad bih bio sposoban analizirati nešto čime ne mogu ovladati, preuzelo bi me i nametnulo svoja pomicanja kao stalno promjenjljiva pravila. sinteza je moćna i nije iz razuma, slažem se, ja sam umska ideja i sve dok je moje ludilo jače od onoga kojim ovladavam, ja ću biti čovjek. zanima me… teza, antiteza, sinteza… zahtijavaju li od subjekta zadano vrijeme kao aritmetičke operacije u Kanta ili ga one same stvaraju, ta trijada… je li ona ritam Hegelovog vremena. jer ako jest i ako nema ništa izvan vremena pa čak ni u mojoj kemijski induciranoj uobrazilji… gdje sam ja onako oduševljeno bio, savršeno svjestan sebe (ovo je standardno iskustvo, Huxley ga opisuje). i zar Kant nije ‘čovjek sa misijom’, on mora saznati kako su mogući sintetički sudovi a priori, kao takav neće se zadržavati nad svim mogućim upotrebama kognitivnih sposobnosti, on ide prema svom unaprijed zadanom cilju, ne zanima ga miris Proustovih kolačića ili hladni dah slutnje da nešto nije u redu kad iz uobičajenog počnu izbijati društvene devijacije, makar u pogledima, makar u rasporedu i dužini tišina u razgovoru…
ja ne znam puno o Hegelu osim da je umro od tifusa i da mu je sin Karl Marx kojeg je usvojio slobodnim izborom toga kao spoznate nužnosti. ovaj je imao partnera Engelsa sa kojim je materijalizirao Lenjina koji je neko vrijeme bio mobilan, a onda su ga rashodovali i konzervirali kod ovog Brka koji je naredio da ukradu Kantovu lubanju kad je pao Konighsberg i koristio je kao pepeljaru. Sad je ta lubanja pokopana sa njim pa je to ona sablasna bijela prikaza, krvava glava, iz Hegelovog pisma. (pooka 09.03.2007. 23:00)
Slažem se i ne mogu odoljeti da ne nastavim u tvom duhu. Najniži segment crte jest puka fantazija, a nastao je diobom po razumu, po onom apolinijskim što nema moć puku fantaziju ograničiti već je samo od sebe odvojiti. (Dobro ističe Barbarić, zadnji segment crte ne mora biti ni u kakvom odnosu prema predmetu; može to biti i “odnos” neodnošenja). Prava mjera onog ljudskog nastaje kad apolinijsko zasja u dionizijskom. Po Nietzscheu dogodilo se to u tragičkom razdoblju Grka. (Nakon toga dolazi prevlast apolinijskog, odvajanje od dionizijskog, intelektualizam, dekadencija.
Platon govori o ludilu kao maniji. Nije jedno te isto, (da potsjetim, ludost se u latinskom veže uz igru (ludere = igrati). Ali oba pojma imaju i pozitivnu i negativnu konotaciju. Meni se više sviđa termin ludilo jer se veže uz igru.
Tvoj komentar upućuje na dvije vrste pukog ludila i na dvije vrste pozitivnog ludila. Puko ludilo može biti raskalašeno i nerazumno življenje ali i psihička bolest. Pozitivno ludilo može biti vezano uz psihičku bolest ali i ne mora. Kod mnogih genija to jest. (Mnogi su se kroz svoje stvaralaštvo liječili od svojih psihičkih poteškoča.) Primjer koji pokazuje da tako ne mora biti je Isus iz Nazareta. Bio je psihički posve zdrav, ali govorio i djelovao je tako neočekivano, ludo razigrano da su oni apolinjski uravnoteženi smatrali da je lud, odnosno van sebe.
Bili mi psihički zdravi ili bolesni, takvo nam ludilo, bolje reći, razigranost, treba – da bismo dosegnuli mjeru kojom smo ko ljudi određeni. (Razgovarajmo o krugu 09.03.2007. 23:04)
E, ovo se zova igra! Pisao sam mirno svoj gornji odgovor Davoru ne očekujući da će se između njegovog i mog komentara (kad ga objavim) pojaviti onaj Lucijin i onaj od pooke, poke. Toliko sam bio siguran da odgovaram direktno Davoru da nisam ni napisao na početku, ono, Davore. No, igra je i u tome što su me oba komentara razigrala i obradovala. Kad kažem igra ne mislim na puku igru već na ono što misli Supek kad kaže da umjetnost nije samo igra. Napisao bih još mnogo toga ali se bojim da će se moj komentar zbog razigranosti ambijenta opet pojaviti na mjestu koje ne očekujem. (Razgovarajmo o krugu 09.03.2007. 23:21)
Sviđa mi seSviđa mi se