uobrazilja? (ulomak iz Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt)

Kao što je poznato, Kant razlikuje sintetičku djelatnost razumijevanja (synthesis universalis) i sintezu mnogostrukosti opažajnog zrenja koje, premda je također apsolutno “spontano” …, ipak ostaje na razini zrenja, sabirući osjetilnu raznolikost a da pritom već ne uključuje djelovanje razuma – ta druga sinteza je transcendentalna sinteza uobrazilje. … Nakon što definira sintezu kao ”radnju potrebnu da se sastave različne predočbe i da se njihova raznolikost obuhvati u jednoj spoznaji”, u nastavku tvrdi da je sinteza:

…jednostavno djelovanje uobrazilje, slijepe, premda neophodne funkcije duše, bez koje mi uopće ne bismo imali nikakve spoznaje, ali koje smo samo rijetko kada svjesni. No ovu sintezu svesti na pojmove, to je funkcija koja pripada razumu, pa nam on tek pribavlja spoznaju u pravome smislu. …

Dvoznačnost je jasno razaberiva: … je li snaga uobrazilje nedokučiva konačna tajna transcendentalnog spontaniteta, korijen subjektiviteta, obuhvatni rod iz kojega niče razum kao diskurzivna spoznajna specifikacija, ili je obuhvatni rod sam razum, pri čemu je uobrazilja neka vrst sjene koju razum povratno baca na nižu razinu zrenja …? Smisao Heideggerova tumačenja je u tome da bi se sinteza uobrazilje trebala odrediti kao temeljna dimenzija u korijenu diskurzivnog razuma, koju bi otuda trebalo analizirati neovisno o kategorijama razuma – Kant je uzmaknuo pred tim radikalnim korakom i sveo uobrazilju na puku posredujuću silu između čiste osjetilne raznolikosti zrenja i spoznajnoga sintetičkog djelovanja razuma.

U opreci spram tog pristupa, u iskušenju smo istaknuti jedan drukčiji aspekt: činjenicu da Kantovo poimanje uobrazilje šutke prelazi preko ključne ”negativne”, značajke moći uobrazilje koju je kasnije istaknuo Hegel – naime, uobrazilju kao ”djelatnost rastvaranja”, koja se prema onome što uistinu postoji samo kao dio neke organske cjeline ophodi kao prema zasebnom entitetu. Ta negativna moć takoder obuhvaća razum i uobrazilju, što je jasno ako dva ključna odlomka iz Hegela čitamo zajedno. Prvi, manje poznat, potječe iz njegovih rukopisa u Jenaer Realphilosophie, o “noći svijeta”:

Ljudsko biće je ta noć, to prazno ništa, koje sadrži sve u svojoj jednostavnosti – beskrajno bogatstvo mnogih predočbi, slika, od kojih nijedna ne pripada njemu – ili koje nisu prisutne. Ta noć, unutrašnjost prirode, koja ovdje postoji – čisto sebstvo – u fantazmagoričnim predočbama, jest noć posvuda oko njega… u kojoj tu niče krvava glava – tamo još jedna bijela, sablasna prikaza, odjednom ovdje pred njim, i jednako tako iščezava. Ta se noć vidi kad se pogleda čovjeku u oči – u noć koja postaje strašna.

Može li se iznijeti bolji opis moći uobrazilje u njenu negativnom, razarajućem, rastvarajućem vidu, kao moći koja raspršuje kontinuiranu zbilju u konfuzno mnoštvo ”parcijalnih predmeta”, sablasnih prikaza onoga što u zbilji opstoji samo kao dio većeg organizma? U konačnici, uobrazilja ovdje označuje sposobnost našeg uma da rastavi ono što neposredno opažanje sastavlja, da ”apstrahira” ne uobičajeni pojam, nego određeno obilježje od drugih obilježja. Uobraziti, ”zamisliti”, znači zamisliti parcijalan predmet bez njegova tijela, boju bez oblika, oblik bez tijela: ”tu krvava glava – tamo još jedna bijela, sablasna prikaza”. Ta ”noć svijeta” je tako transcendentalna uobrazilja u svome najelementarnijem i najnasilnijem vidu – nesputana vladavina nasilja uobrazilje, njene ”prazne slobode” koja raskida svaku objektivnu vezu, svaku povezanost utemeljenu u samoj stvari:

Za sebe je ovdje proizvoljna sloboda – raskidanje slika i njihovo ponovno spajanje bez ikakva ograničenja.

Drugi odlomak – općepoznat, često navođen i tumačen – potječe iz Predgovora Fenomenologiji:

(…) da ono što je zbiljsko samo po svojoj povezanosti s drugim zadobije vlastiti opstanak i izdvojenu slobodu, golema je moć negativnoga i to je energija mišljenja, čistog Ja. Smrt, ako onu nezbiljnost hoćemo tako nazvati, jest ono najstrašnije, i ono što zahtijeva najveću snagu jest zadržavanje onoga što je mrtvo. Ljepota bez snage mrzi razum, jer on od nje traži ono što ona nije kadra. Ali ne život koji se plaši smrti, čuvajući se naprosto od uništenja, nego onaj koji je podnosi i u njoj se održava, jest život duha. On zadobiva svoju istinu samo time što on i u apsolutnoj rastrganosti nalazi sebe sama. Ta moć nije on [naime duh] kao ono pozitivno, koje odvraća pogled od negativnoga (kao kad o nečemu kažemo ‘to je ništa’ ili ‘to je krivo’, pa sad, obračunavši se s tim, odatle odlazeći prelazimo na bilo što drugo); nego je on ta moć samo time što negativnome gleda u lice i pri njemu se zadržava. To je zadržavanje ona čarobna moć koja negativno preobrće u bitak. – Ona je ono isto što se gore bilo nazvalo subjektom.

Ovdje Hegel ne veliča, kako bi se očekivalo, spekulativni um, nego razum kao najmoćniju silu svijeta, kao beskonačnu moć ”lažnosti”, cijepanja i tretiranja kao zasebnog onoga što po naravi spada zajedno. Nije li to precizan opis temeljne negativne radnje – odvažimo se na taj termin – ”pred-sintetičke uobrazilje”, njene razorne moći podrivanja svakog organskog jedinstva? … Oba se odlomka odnose na ”najmoćniju od sila”, silu razbijanja jedinstva zbiljskog, nasilnog uspostavljanja područja membra disjecta… ”Noć” … u kojoj se raskomadane i nepovezane ”fantazmagorične predočbe” pojavljuju i nestaju, najelementarnije je očitovanje moći negativiteta putem koje

neka slučajnost kao takva, odvojena od onog što je omeđuje, što je vezano i zbiljsko samo u kontekstu s drugima,… stječe vlastito postojanje i zasebnu slobodu.

Kant u Kritici čistog uma razrađuje pojam ”trancendentalne uobrazilje” kao tajanstvenog, nedokučivog korijena svekolikog subjektivnog djelovanja, kao ”spontanu” sposobnost povezivanja osjetilnih dojmova koja prethodi umskoj sintezi osjetilnih podataka kroz a priori kategorije. Što ako, u dvama navedenim odlomcima, Hegel naznačuje neku još … primarniju moć ”pred-sintetičke uobrazilje”, kidanja osjetilnih elemenata iz njihova konteksta, komadanja neposrednog iskustva organske cjeline? Bilo bi stoga odveć ishitreno poistovjetiti tu ”noć svijeta” s Prazninom mističkog iskustva: ona prije označuje upravo njenu opreku, to jest prvobitni Veliki prasak, silovito samosuprotstavljanje uslijed kojega su ravnoteža i unutarnji mir Praznine o kojoj govore mistici narušeni, izbačeni iz ležišta.

zizek-f

Slavoj Žižek (1949.)

Ako ima neke istine u Heideggerovoj tvrdnji da je Kant uzmaknuo pred bezdanom uobrazilje, njegov se uzmak otuda tiče, iznad svega, njegova odbijanja da iznese na vidjelo uobrazilju u njenom negativnom/remetećem vidu, kao silu kidanja kontinuiranog tkanja zrenja. Kant odviše brzo automatski ustvrđuje kako je raznolikost opažanja dana neposredno, pa je većina subjektove djelatnosti utoliko ograničena na sabiranje te raznolikosti, njeno organiziranje u međusobno povezanu cjelinu… On zanemaruje činjenicu da je prvobitni oblik uobrazilje upravo suprotnost tome sintetičkom djelovanju: uobrazilja nam omogućuje da raskinemo teksturu zbilje, da kao stvarno postojeće tretiramo nešto što je tek sastavnica žive cjeline.

ulomak iz Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt, Sarajevo 2006., str. 24.- 30., preveo: Dinko Telećan, izvornik: Slavoj Žižek, The Ticklish Subject (1999.)

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: mašta?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s