tṛšṇā (žudnja)? (ulomak iz D. T. Suzuki, Mysticism: Christian and Buddhist)

Buddhistička filosofija smatra tšu, tahu ili ”žeđ” primarnim razlogom postojanja stvari. U početku bijaše tšā. Ona hoće imati oblik da bi se izrazila, što znači da bi se potvrdila. Drugim riječima, potvrđujući se preuzima oblik. Kako je tšā neiscrpna, njeni su oblici beskrajno raznoliki. Tšā želi vidjeti te imamo oči, želi čuti te imamo uši; želi skakati te postoji jelen, zec i slične životinje; želi letjeti pa postoje raznovrsne ptice; želi plivati te nalazimo ribe gdje god je voda; želi cvasti pa imamo cvijeće; želi sjati, imamo i zvijezde; želi područje nebeskih tijela te imamo astronomiju; i tako dalje. Tšā je stvarateljica svemira.

Budući je stvarateljica, tšā je princip individuacije. Tvori svijet bezbrojnih različitosti. … Mi, kao najviši i najbogatiji njen izraz, možemo steći uvid u prirodu tše i njeno djelovanje. Kad uistinu vidimo sebe, tšā će se ogoliti pred sobom u nama. …

Kad ugledamo ljiljane u polju, i pomislimo da su veličanstveniji od Solomona na vrhuncu slave, nije li to stoga što u našoj tši nešto sudjeluje na tši cvijeta? U suprotnom ga slučaju nikad ne bismo cijenili. Kad pogledom slijedimo let divljih ptica i pomislimo kako su potpuno slobodne od briga, nije li to zato što bilo naše tše kuca sukladno bilu njihove tše? Da to nije slučaj, kako bismo ikada uspjeli shvatiti ta stvorenja? Čak i kad se priroda doživljava neprijateljskom, mora postojati nešto što u nama izaziva taj osjećaj – što će reći da priroda ima udjela u (ljudskoj) tši. …

Tšā nije jedna od sastavnica naše svijesti, nego je samo biće kao takvo. Ona je ja, ona je ti, ona je mačka, ona je stablo, ona je kamen, ona je snijeg, ona je atom. (…)

078fogofwar

Daisetz Teitaro Suzuki (1870.-1966.)

Netko bi možda usporedio tšu sa Schopenhauerovom Voljom za životom, no moja zamisao tše ide dublje nego li njegova Volja. Jer je Volja, onako kako je on poima, već razlikovana, kao nastojanje za življenjem nasuprot smrti, protiv raspada. Volja podrazumijeva dvojnost. … Tšā je ono što leži iza Schopenhauerove Volje, ona je temeljniji pojam od Volje. Za Schopenhauera, Volja je slijepa; ali tšā nije niti slijepa niti ne-slijepa, jer ništa od toga se ne može prireći tšiTšā još nije neko nešto. Mogli bismo je nazvati čistom voljom.

U ranom buddhizmu, tšā sačinjava jednu od karika u lancu ”međuovisnog nastajanja”, i od nas se traži da je se oslobodimo kako bismo napustili žalost i strah. Ali rani buddhisti nisu bili dovoljno logični da proslijede zamisao o tši dovoljno daleko, do njenog samog izvora. Njihovi napori da se oslobode od tše i njome navodno prouzročene žalosti, straha, itd., i sami su djelovanje tše. Dok god smo ljudi, ne možemo se riješiti tše, niti je, kako to oni kažu, uništiti. Uništenje tše bi neminovno značilo nestanak nas samih, ne ostavljajući nikoga da uživa posljedice. Tšā je doista osnova našeg postojanja. Tšā jest postojanje. Tšā je čak i prije postojanja. (…)

Kako smo već zamijetili, pristup ranijeg buddhizma uvijek je negativan, jer teži naglasiti aspekt izbavljenja ili oslobađanja. Kasniji su buddhisti protiv toga tumačenja, i čvrsto ustraju da je tšā ono najtemeljnije i najosnovnije, stoga potrebna za općenitu dobrobit ne samo čovječanstva nego i svih drugih bića koja sačinjavaju čitav svijet. Prema njima, tšā djeluje na pogrešan način kad odabire loše vezanosti, odnosno, kad se povezuje sa relativnim ili psihološkim sopstvom, oslanjajući se na njega kao na krajnju zbiljnost i upravljačko počelo života. Tšā se tada obrće u najneobuzdaniji i najnezasitni potporanj htijenja za moći. Ono što su rani buddhisti željeli pobijediti jest ta vrsta tše, odvraćena od svoje prvotne naravi, koja je postala rob egoističkih poriva. Zapravo su željeli, umjesto da je pobijede, pobjeći iz tog stanja ropstva. To ih je činilo negativnima i eskapističkima.

Kasniji su buddhisti shvatili da je tšā ono što sačinjava ljudsku narav – zapravo sačinjava sve ono i svako ono što se pojavi u postojanju – i da poricati tšu znači činiti samoubojstvo; umaknuti joj je vrhunac proturječja odnosno posve nemoguće djelo; i da je ono što nas navodi da želimo pobjeći od tše opet sama ta tšā. Stoga, sve što možemo učiniti za sebe, ili radije sve što tšā može učiniti za sebe, jest obratiti se samoj sebi, pročistiti se od svojih opterećenja i zagađenja, pomoću transcendentalnog znanja. Kasniji buddhisti prepuštaju tši da djeluje na njen vlastiti način bez ikakvog ometanja. Tšā, ili ”žeđ”, ili ”žudnja” tako postaje mahakaruna, ili ”apsolutna sućut”, koju smatraju za bit Buddha ili Bodhisattva.

Takva se tšā, ničim opterećena, utjelovljuje u svakom mogućem obliku da bi postigla sveopći spas svih bića, i osjetilnih i neosjetilnih. Stoga, kad Buddha kaže da je on ”sve nadvladao, sve spoznao” to će reći da ima tšu u njenoj čistoći. Jer kad se tšā obrati natrag u sebe, ona je svenadvladavajuća i svespoznajuća, ali također i sveljubeća.

ulomak iz: D. T. Suzuki, Mysticism: Christian and Buddhist, London and New York 2002., str. 106. – 111., preveo: ja, izvornik: D. T. Suzuki, Mysticism: Christian and Buddhist (1957.)

(izvorno objavljeno na prvom izdanju: žudnja?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s