univerzalno poštovanje? (ulomak iz Ernest Tugendhat, Predavanja o etici)

Nedvojbeno je prirodna činjenica: da svi ljudi, ukoliko ih uopće zanima suradnja s drugima, imaju interes da se svi sa svima slože o pridržavanju stanovitog sistema normi.

Koje su to norme? One se uglavnom podudaraju s onima koje proizlaze iz takozvanog zlatnog pravila koje nalazimo u različitim kulturama, među ostalim i u Bibliji: ponašaj se prema drugima onako kako želiš da se oni ponašaju prema tebi. Pravila koja pri tom slijede mogu se podijeliti na tri grupe: prvo pravilo da se ne šteti drugima (takozvane negativne dužnosti, tj. dužnosti da se određene stvari ne čine); drugo pravila da se drugima (eventualno pod određenim uvjetima) pomaže (pozitivna dužnost); te treće specifično kooperativna pravila kao osobito ono da se ne laže i da se ne krši obećanje, koja se obično pribrajaju negativnima.

Budući da od općeg pridržavanja tih pravila svatko može više dobiti nego izgubiti, bilo bi nerazumno ne podvrgnuti im se, uz pretpostavku da to čine i drugi. Stoga je lako razumjeti to jezgreno područje morala tako da mu je u temelju neki implicitni ugovor. Tome se dakle nema što prigovoriti. Ne prihvatiti takav ugovor značilo bi više štetiti nego koristiti svojim interesima, a to bi bilo nerazumno u uobičajenom smislu.

Mackie s pravom, kako su to činili već i drugi, … upozorava da je taj skup pravila temeljan za svu kooperaciju među ljudima, da čak i razbojnička banda može postojati samo ako je u tom smislu moralna. I grupa koja ne priznaje te dužnosti prema vani ipak ih mora prihvaćati prema unutra, jer bez njih ne može biti kooperacije. Naravno, to upozorenje nam otkriva i prvu slabost te pozicije: ukoliko se moral razumije kontraktualistički, bilo bi nerazumno kada ga se ne bi držalo samo u odnosu s onima s kojima se želi kooperirati. Ne postoji čak ni ograničena pretenzija na univerzalnost koju nalazimo u tradicionalističkim moralima.

Strukturalnu ograničenost kontraktualizma kao mogućeg pojma morala jasnije prepoznajemo ako uzmemo u obzir protuargument koji je protiv tog shvaćanja upotrijebio već Platon u drugoj knjizi Države: najrazumnije bi se ponašao onaj koji se prividno drži moralnih pravila, ali ih krši posvuda gdje mu to koristi i to može neotkriven činiti. … Odlučujuća karakteristika kontraktualizma je to da on nema pojam dobra; on počiva jedino na relativnom pojmu ”dobro za…” … No, za onoga tko ima lack of moral sense, bilo iz patoloških razloga, bilo iz vlastite odluke, kontraktualistički kvazi-moral ostaje naravno uvijek moguć. Može se reći da je on ”moral” onoga tko nema osjetilo za moral. …

Djeluj tako da čovječanstvo, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakoga drugog, u svako doba upotrebljavaš ujedno kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo.

Zanemarimo li za sada neke osobitosti te takozvane 2. formule (Kantovog) kategoričnog imperativa, može se reći da se ona svodi na imperativ ”nikoga ne instrumentaliziraj!” Taj se pojam može nazvati i moralom univerzalnog poštovanja. …

Taj se pojam čini tako prirodnim upravo zbog svoje bliskosti slabijoj poziciji kontraktualizma. … Sjetimo se da se kontraktualizam sastoji u tome da se podvrgavam onim normama (eventualno prividno) za koje želim da im se podvrgavaju i svi drugi. Otuda je, kao što ćemo još vidjeti, važan, ali ipak samo malen korak do 1. formule Kantova kategoričnog imperativa:

 Djeluj samo po onoj maksimi za koju ujedno možeš željeti da postane opći zakon.

Kant obrazlaže:

Ako sada obraćamo pažnju na same sebe pri svakom prekoračenju naše dužnosti, nalazimo da zaista ne želimo da naša maksima postaje općim zakonom. To nam nije moguće, nego naprotiv, suprotnost toga treba općenito ostati zakon; samo što si uzimamo slobodu da za sebe (ili i samo za ovaj put) radi koristi svoje sklonosti učinimo iznimku od toga. …

I sad: tek prosudba iznimke koju si dopušta netko tko to može neotkriveno činiti – to je ono što kontraktualizam i Kant prosuđuju dijametralno suprotno. Kontraktualizam smatra iznimku koja ostaje neotkrivena pametnom, ona je dobra za njega, za tog pojedinca. Kant je smatra lošom.

To nam dopušta da definiramo odnos između Kantova pojma i kontraktualizma: kontraktualizam i Kant zapovijedaju pridržavanje točno istih pravila, no kontraktualist samo instrumentalno (pridržavam se pravila samo zato da bi ih se drugi pridržavali u odnosu na mene), a Kant naprosto, i utemeljenje glasi: zato što je to dobro. Budući da je Kant vidio da se točno po tome razlikuje od kontraktualista koji razmišlja instrumentalistički, dao je prije navedenu 2. formulu kategoričnog imperativa: njegovo razumijevanje 1. formule pretpostavlja da se pravila ne razumiju instrumentalno… Drugi po sebi imaju pravo na to da se prema njima tako ponašamo, i priznajući to pravo, poštujemo ih, u Kantovoj formulaciji, kao ”svrhe po sebi”. …

Kant je u daljnjem tekstu dao još jednu formulu, koja se obično naziva 3. formulom kategoričkog imperativa, a kaže da je moralno dopuštena ona maksima koja se razumije ”u svako doba sa svojeg vlastitog gledišta, ali ujedno i gledišta svakog drugog umnog bića”. Ta preformulacija pokazuje da se riječ ”ja” u 1. formuli zapravo mislila tako da to ”ja” stoji za bilo koju osobu. Kategorični imperativ često se ismijavao zato što bi, ako se čvrsto drži toga ”ja”, mogao voditi svakakvim pravilima koja bi proizlazila iz mojih posebnih potreba i navika i očito nemaju nikakvu moralnu vrijednost. Ta teškoća otpada čim postane jasno da se može raditi samo o pravilima koja se mogu htjeti iz perspektive bilo koga. Sada možemo izraziti kategorični imperativ u sljedećem obliku:

djeluj tako (prema svima) kako bi iz perspektive bilo koje osobe želio da svi djeluju.

Druga promjena koja proizlazi u odnosu na kontraktualizam također slijedi iz toga što se pravila ne razumiju instrumentalno. Time naime otpada ograničenje na one s kojima želim stupiti u kooperacijski odnos (kao u razbojničkoj bandi). Ako nije mjerodavno što mi koristi, nego poštovanje za druge, nema mogućnosti da bih još mogao ja određivati tko su ti drugi. Pravila se odnose na sve: ona su univerzalna.

ulomak iz: Ernst Tugendhat, Predavanja o etici, Zagreb, 2003., str. 64.- 66., 70. – 73., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Ernst Tugendhat, Vorlesungen über Ethik (1993.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s