Nietzscheov Isus? (ulomak iz Friedrich Nietzsche, Antikrist)

Zacijelo je i sredina, u kojoj se kretao taj neobični lik, ostavila na njemu tragove, ali još više i povijest, sudbina prve kršćanske zajednice: od njega je u retrospektivi postao tip obogaćen osobinama razumljivima tek iz rata i u svrhu propagande.  … Zasada zjapi jaz proturječja između propovjednika na gori, jezeru i na livadi, čija se pojava doima poput nekakva Bude na neindijskom tlu, i onoga agresivnog fanatika, smrtnoga neprijatelja teologa i svećenika… Ja sam ne dvojim da se obilna količina žuči (pa i esprita) samo zbog uzbuđenosti kršćanske propagande prelila na tip Učitelja: i te kako je poznata bezobzirnost svih sektaša koji, ugledajući se na svojega učitelja, pripremaju svoju apologiju. …

Branim se, ponavljam, od toga da se fanatika uključi u tip otkupitelja… “Radosna vijest” je upravo u tome što više nema suprotnosti; nebesko carstvo pripada djeci; vjera, čiji se glas sada čuje, nije izvojevana vjera — ona je ovdje, ona je od početka, ona je tako reći dječja bezazlenost koja se povukla u duhovno. … — Takva se vjera ne ljuti, ne kori, ne brani se; ne donosi “mač” — uopće ne sluti koliko bi jednoga dana mogla podijeliti ljude. Ne dokazuje se, ni čudom, ni nagradom i obećanjem, a još manje “Pismom”: ona je u svakom trenutku sama sebi čudo, sama sebi nagrada, sama sebi dokaz, sama sebi “kraljevstvo Božje”. Ta se vjera niti ne formulira — ona živi, brani se od formula. Doduše, slučajnost u okolini, jeziku, obrazovanju određuje nekakav krug pojmova: prvo kršćanstvo barata samo židovsko-semitskim pojmovima… No, valja pripaziti da se u tome ne vidi nešto više od govora znakova, semiotike, prigode za slikovito izražavanje. Upravo to što se ni jedna riječ ne uzima doslovce tom je antirealistu preduvjet kako bi uopće mogao govoriti. Među Indijcima služio bi se pojmovima samkhya-sistema, među Kinezima taoističkim — i pritom ne bi osjetio nikakvu razliku. Isusa bi se, s malo trpeljivosti u izražavanju, moglo nazvati “slobodnim duhom” — sve što je konkretno, njemu ništa ne znači: riječ ubija, sve što je čvrsto, ubija. Pojam, iskustvo zvano “život”, kako ga on poznaje, opire se svakoj vrsti riječi, formule, zakona, vjere, dogme. On govori samo o onom posve unutarnjem: “život” ili “istina” ili “svjetlo” njegova je riječ za ono posve unutarnje — sve ostalo, čitava realnost, čitava priroda, čak jezik, za njega ima samo vrijednost znaka, parabole. — Tu ne bismo smjeli zabludjeti, koliko god bila primamljiva kršćanska, to jest crkvena predrasuda: takva par excellence simbolika izvan je svake religije, svakoga pojma kulta, svake povijesti, svake prirodne znanosti, svakoga svjetskog iskustva, svakoga znanja, svake politike, svake psihologije, svih knjiga, svake umjetnosti — njegovo je “znanje” upravo čista ludost s obzirom na to da takvo nešto postoji. Kultura mu nije poznata ni po čuvenju, ne treba mu borba protiv nje — on je ne niječe… Isto vrijedi za državu, za cijeli građanski poredak i društvo, za rad, za rat — nikada nije imao razloga da niječe “svijet”, nije nikada ni znao za kršćanski pojam “svijeta”… Njemu je upravo nijekanje posve nemoguće. — Nema ni dijalektike, nema ni predodžbe o tome da bi se vjera, “istina” mogla dokazati razlozima (— njegovi su dokazi unutarnja “svjetla”, osjećaji unutarnjega zadovoljstva i samopotvrđivanje, sami “dokazi snage”). Takav se nauk ne može niti protiviti, on uopće ne shvaća da ima i drugih nauka, da ih može biti, on ne može sebi ni predočiti suprotni sud… Ako naiđe na takav nauk, najdublje će suosjećati i žaliti zbog njegove “sljepoće” — jer on vidi “svjetlo” — ali neće prigovoriti.

U čitavoj psihologiji “Evanđelja” nedostaje pojam krivnje i kazne, pa i pojam nagrade. “Grijeh”, svaki odnos udaljenosti između Boga i čovjeka ukinut je — upravo to je “radosna vijest”. Blaženstvo se ne obećava, ne uvjetuje: ono je jedina realnost — ostatak je znak kako bi se o njoj moglo govoriti…

Posljedica takva stanja projicira se u novoj praksi, pravo evanđeoskoj praksi. “Vjera” ne razlikuje kršćane: kršćanin djeluje, razlikuje se drukčijim djelovanjem. Da onomu koji je prema njemu zao ne pruži otpor ni riječju ni srcem. Da ne pravi razliku između stranca i domaćega, između Židova i nežidova (“bližnji” je zapravo istovjernik, Židov). Da se ni na koga ne ljuti, da nikoga ne omalovažava. Da se u sudnici ne pojavljuje niti je iskorištava (“ne zaklinjite se”). Da se nipošto, ni u slučaju dokazane nevjere svoje žene, ne razvodi od žene. — Sve je to zapravo jedno načelo, sve posljedica jednog instinkta…

Otkupiteljev život nije bio ništa drugo nego ta praksa — ni njegova smrt nije bila ništa drugo… Njemu više nisu bile potrebne formule, obred za općenje s Bogom — pa ni molitva. Obračunao se s čitavim židovskim naukom o kajanju i pomirenju; on zna da se samo životnom praksom čovjek osjeća “božanski”, “blaženo”, “evanđeoski”, u svakom trenutku “dijete Božje”. Nije “kajanje”, nije “molitva za oprost” put k Bogu: samo evanđeoska praksa vodi k Bogu, upravo ona jest “Bog”. — S Evanđeljem je dokinuto židovstvo pojmova “grijeh”, “oprost grijeha”, “vjera”, “spasenje kroz vjeru” — cijeli židovski nauk o Crkvi zanijekan je u “radosnoj vijesti”.

Duboki instinkt za to kako bi čovjek morao živjeti da se osjeća “na nebu”, “vječan” dok se pri svakom drugom ponašanju nipošto ne osjeća “na nebu” — samo je to psihološka realnost “otkupljenja”. — Nov način života, a ne nova vjera…

Ako išta razumijem o tom velikom simbolistu, onda razumijem da su za njega samo unutarnje realnosti doista realnosti, “istine” — da ostatak, sve prirodno, vremensko, prostorno, povijesno, shvaća samo kao prigodu za parabole. Pojam “čovječji sin” nije konkretna osoba, povijesna, bilo što pojedinačno, jedinstveno, već “vječna” činjeničnost, psihološki simbol oslobođen od vremenskoga pojma. Isto se odnosi, još jedanput i u najvišem smislu, na Boga toga tipičnog simbolista, na “kraljevstvo Božje”, na “djecu Božju”. … No, jasno je kao sunce što pokazuje znak “otac” i “sin” — ne svakome, priznajem: riječju “sin” izražava se ulazak u osjećaj ukupnog preobraženja svih stvari (blaženstvo), a riječju “otac” sam taj osjećaj, osjećaj vječnosti, savršenstva. …

“Kraljevstvo Božje” ne očekuje se; ono nema jučerašnjicu i nema preksutrašnjicu, ne dolazi za “tisuću godina” — to je iskustvo srca; posvuda je i nema ga nigdje…

Taj “radosni vjesnik” umro je kako je živio, kako je poučavaone da bi “izbavio ljude” nego da bi pokazao kako treba živjeti. Praksa je ono što je ostavio čovječanstvu: njegovo ponašanje pred sucima, pred žbirima, pred tužiteljima i svakakvim klevetama i porugama — njegovo ponašanje na križu. On se ne opire, ne brani svoje pravo, ne pravi ni jedan korak koji bi ga obranio od onoga krajnjeg, štoviše, on ga izaziva… I moli, trpi, ljubi s onima, u onima koji mu čine zlo… Riječi razbojniku na križu sadrže cijelo evanđelje. “To uistinu bijaše Božji čovjek, ‘dijete Božje’ “, reče razbojnik. “Ako to osjećaš”, odgovori Spasitelj, “onda si u Raju, onda si i ti dijete Božje…” Ne braniti se, ne ljutiti se, ne kriviti… Ali se i ne oprijeti zlu — ljubiti ga.

ulomak iz Friedrich Nietzsche, ANTIKRIST PROKLETO KRŠĆANSTVO Naslov izvornika Friedrich Nietzsche DER ANTICHRIST. FLUCH AUF DAS CHRISTENTHUM. (napisan 1888, objavljen 1895.) S njemačkoga prevela Neda Paravić, link

(najprije dijelom objavljeno u sklopu zajedničkog čitanja na forum.hr)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s