umiranje? (ulomak iz Helmuth Vetter, Bliskost kasnog Heideggera buddhizmu)

Započnimo ovaj pokušaj citatom koji bi trebao ukazati na bliskost kulturnih krugova koji su inače strani jedni drugom. Citat potječe od Uesugia Kenshina, japanskog vojskovođe iz 16. stoljeća, a koji se, prema predaji revno posvetio zenu. On je svojim sljedbenicima ostavio sljedeću spoznaju:

Oni koji se drže života umrijet će, a oni koji preziru smrt živjet će. Stvar je unutrašnjosti. Zavirite u unutrašnjost, čvrsto je uhvatite i iskusit ćete da u vama živi nešto što postoji s onu stranu rođenja i smrti i što se ne može ni utopiti u vodi ni izgorjeti u vatri.

Prva rečenica – ”Oni koji se drže života umrijet će, a koji preziru smrt živjet će” – podsjeća na Isusovu rečenicu:

Tko ljubi svoj život [psyche] izgubit će ga a tko mrzi svoj život [psyche] na ovome svijetu sačuvat će ga za život vječni [zoe aionos].

Dakako, nećemo zaboraviti da su knez rata i knez mira, unatoč toj podudarnosti, inače mogli imati vrlo malo zajedničkog.

No ipak, tom bi se mišlju trebao pokazati put prema Heideggeru. Godine 1964.  on je održao govor o Abrahamu od svete Klare. … Svojim citatima iz Abrahamovih propovjedi Heidegger uvijek dodaje kratak komentar. … Slijedi citat:

Tko umre prije nego što umre, taj ne umire kad umre.

A on sam dodaje:

Tko se riješi zemaljskih stvari prije dolaska smrti, ne prestaje postojati kad dođe kraj. …

[Taj] dodatak može podsjetiti i na one riječi vojskovođe Kenshina. …

U Heideggerovu su komentaru usko povezane četiri teme: zemaljske stvari, odriješiti se, smrt i bitak. Te četiri stvari se pobliže razmatraju u nastavku.

abraham_a_santa_clara

Abraham a Sancta Clara (1644.-1709.)

Zemaljske stvari: to su stvari dnevne upotrebe, ali ne samo one. … Odriješiti se od zemaljskih stvari znači otrgnuti se i osloboditi od uporabnih stvari, a isto tako od događaja i zgoda ovog svijeta. No što tu znači odriješiti se, otrgnuti se i osloboditi se? Je li to poziv na povlačenje iz svijeta? … Spomenutom citatu iz Abrahama prethodi drugi, gdje se propovjednik igra s višeznačnošću riječi ”napustiti”. On kaže:

Rado napuštam ono u što se nitko ne može pouzdati.

A Heidegger komentira:

To ovdje znači: ‘napustiti’ u značenju odreći se; a ‘pouzdati se’ u smislu: na nečemu graditi.

Kad to povežem s prethodnom mišlju – odriješiti se od zemaljskih stvari -, tada to ‘odriješiti se’ znači: odreći se zemaljskog, jer se na zemaljskom ne može graditi. Ono zemaljsko nije pouzdano. Dakako, ovim izvješćem još nije odstranjen privid bijega iz svijeta.

Međutim, to da se na onom zemaljskom ne može graditi ne znači da bi ono – dakle, stvari i događaji svijeta – već kao takvo bilo nepouzdano. Pouzdati se u zemaljske stvari znači tako se odnositi prema njima kao da bi ”taj odnos” bio ono pouzdano. Nepouzdane nisu stvari, nego mnijenje da čovjek pouzdanost može utemeljiti u svom odnosu prema stvarima – ili drukčije, da pouzdanost svoj temelj ima u čovjeku. U tom se mnijenju … krije upravo ”volja za osiguranjem u ovladavanju svime”, tendencija prema osiguranju sebe, o kojoj Heidegger kaže:

Ono bitno je ‘ja želim sebe’. …

[O]driješiti se od zemaljskih stvari znači osloboditi se volje da samo tu-bivanje utemeljuje odnos tu-bivanja prema stvarima i da se taj odnos osniva u njegovoj pouzdanosti. Stoga poziv na odrješenje od zemaljskih stvari ne zahtjeva rastanak od stvari, nego ”odvraćanje od volje koja hoće utemeljivati odnos prema njima”.

Ozbiljenje takva odvraćanja Abraham od svete Klare i Heidegger sad označavaju riječju  ”umrijeti”:  ”Onaj tko umre prije nego što umre, taj ne umire kad umre.” Prema Heideggerovu komentaru umiranje kazuje: odriješiti se od stvari. To se odrješenje sad jasnije pokazuje kao rastanak od volje kao osnove odnosa. Tu umrijeti jedanput znači: odumrijeti toj volji. No vrijedi i ono drugo, naime da je volja osnova za to da se ne može umrijeti ”kad dođe kraj”. To iziskuje dodatno objašnjenje.

Ako ”umrijeti” jednom znači rastanak od ”ja želim sebe”, a drugi put ono što običavamo zvati ”posljednjim časom”, tad se mora pitati o svezi obojeg. Je li ”odriješiti se od zemaljskih stvari” usporedivo s krajem života, ili je to samo igra riječi? Ne biva li tu smrt čak pretumačena, i ne nameće li joj se neki smisao koji joj nikako nije primjeren, ukoliko se ona čovjeka doista tiče upravo svojim ne-smislom, kao što je to tvrdio Levinas u raspravi s Heideggerom? …

Vetter-Foto2

Helmuth Vetter (1942)

Pitanje dakle glasi: što rastanak od volje povezuje s krajem života? Pitanje je opravdano, no potrebno ga je precizirati. Jer bilo je doduše objašnjeno što znači ”rastanak od volje”, ali što nasuprot tome znači ”kraj života”, to nije na takav način razjašnjeno i time je izloženo nesporazumima. U Bitku i vremenu se prije svega odbijaju dvije kategorijalne greške s obzirom na shvaćanje termina ”kraj”: kraj života nije puko prestajanje kao što primjerice prestaje vožnja željeznicom, ili kao što prestaje raditi stroj. No ”kraj” ne znači ni ”dovršenje”, kao da bi život na svom kraju bio dovršen poput umjetničkog djela. Kategorijalno primjerena oznaka za kraj ljudskog života glasi ”bivanje-ka-kraju”. … Pod bivanjem-ka-kraju razumijem – vrlo skraćeno formulirano – spremnost na prisuće smrti. U Bitku i vremenu spomenuti ”predbjeg k smrti” jest držanje koje odgovara toj spremnosti. To dakako nije puki stav, nego mu je potrebno ustrajno vježbanje. U zen buddhizmu se to držanje uvježbava na mnoge načine, pa i u borbi s mačevima – što je izraz povijesno izrasle veze te religije s ratničkom kastom. U komentaru uz jedan stari udžbenik o tome stoje stihovi:

Krajnji cilj stege samuraja/ i svake stege, bilo koje vrste,/ jest jedno i jedino: biti spreman u času smrti.

Ta spremnost se može na prvi pogled pričiniti kao nešto negativno, nešto što negira život, a često se tako i shvaćala i još se shvaća. S druge strane, predbjeg ka smrti kritizirali su kao bagateliziranje umiranja, pri čemu bi se takva zamjerka mogla pozvati i na samog Heideggera. Naime, tumačeći Platonovu usporedbu o spilji on postavlja pitanja, zacijelo ipak retorički mišljena:

Je li uopće događaj tjelesnog umiranja ono teško? Ili naprotiv ono stvarno (‘stvarno’, kažem) smrt stalno imati pred sobom ‘tijekom’ postojanja? I opet, ne samo smrt u tjelesnom smislu umiranja, nego u smislu nestajanja i onemoćavanja vlastitog bića?

Formulacijom ”stvarno smrt stalno imati pred sobom ‘tijekom’ postojanja” Heidegger je ispunio sadržajem onaj ranije prazno zvučeći ”predbjeg k smrti”. No taj se sadržaj mnogim europskim suvremenicima – za razliku od Japanaca – činio nečim posve negativnim. Izraz ”nestajanje i onemoćavanje vlastitog bića” pogodan je da se to shvaćanje još podvuče. To doduše baš nije – kao što pokazuje kontekst navedenog predavanja – autorovo shvaćanje, nego jezik ”vladajuće samorazumljivosti” (s obzirom na Platona: jezik stanovnika ”spilje”). No čije biće tu nestaje i onemoćuje? Ono biće o kojem se prije kazalo: ”ono bitno je ‘ja želim sebe’.”

Nestaje i onemoćuje biće volje. U korist čega, treba tu pitati. Kao ono navlastito volje onog ”ja želim sebe” navodi se fiksacija na prethodni odnos spram bitka, ovisan o zasnivajućoj volji. Rastanak od nje označava se odrješenjem od stvari. U takvu odrješenju ne zbiva se samo oslobađanje od jedne unaprijed određujuće perspektive, nego se istovremeno zbiva i oslobađanje za stvarima uvijek vlastit bitak. Ono ”odriješiti se od stvari” ne u njihovoj negaciji, nego u korist ”otvorenosti prema njihovoj uvijek navlastitoj biti”. … Bivanje ka kraju se ne temelji u nihilističkom samorazumijevanju; [ono] je doduše neki odnos prema onom ništa; no ono se samo stoga u procesu odrješenja pojavljuje kao negativno – još jednom s obzirom na usporedbu o spilji: kao algein, bolni proces koji prati iasis, ozdravljenje od bolesti. Sokrat taj postupak naziva odriješenjem i ozdravljenjem kako od okova (u slici usporedbe o spilji) tako i od nerazumnosti; dakle oslobađanjem od nečeg negativnog, što je prema tome postupak koji je u sebi ”pozitivan” (ukoliko se tu smiju upotrebljavati izrazi ”negativan” i ”pozitivan”) (usp. Resp. 515c). To znači ozdravljenje od ”ja želim sebe”.

ulomak iz Helmuth Vetter, Texta in contextibus, Zagreb 2005., str. 173.-182., izvornik: Helmuth Vetter, članak iz 1998.

(izvorno objavljeno na prvom izdanju: umiranje?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s