nastojanje oko smrti? (ulomci iz Platon, Fedon i Ozren Žunec, Mimesis)

– Drugi ljudi, čini se, ne vide da oni koji su se ispravno prihvatili filosofije ništa drugo ne proučavaju osim življenja i umiranja. Ako je to dakle istina, čudno bi valjda bilo kada bi se čovjek bavio time cijeli život, a srdio bi se kada bi ono došlo oko čega je on davno nastojao i trudio se.
A Simija se nasmija i reče:
– Tako mi Zeusa, Sokrate, ti si me nasmijao, ako mi i nije sada baš do smijeha. Držim naime, ako upravo to čuje većina ljudi, mislit će da se to za čovjeka koji se bavi filosofijom baš dobro kaže i prihvatit će – pogotovo ljudi tamo kod nas – od srca rado da zaista želi smrt tko se filosofijom bavi; i reći će da oni dobro znaju da onaj koji se bavi filosofijom zaslužuje da ga to stigne.
– I istinu bi, Simija, govorili samo u tome što kažu da znaju. Ali ne znaju zašto pravi filosofi žele smrt i zašto su dostojni smrti [axioi thanatou], a niti o kakvoj se smrti radi [kai hoiou thanatou]. Objasnimo to sami sebi, a njih pustimo s mirom: držimo li da je smrt nešto [ti]?
– Svakako! prihvati i reče Simija.
– Ta valjda nije što drugo no rastanak duše s tijelom [apallage tes psyches apo tou somatos]? Pa znači li „biti mrtav‟ [to tethnani] kada se tijelo rastane s dušom i bude samo za se [auto kath’ hauto], a također kada se duša rastane s tijelom te je sama za se? Ta valjda nije smrt nešto drugo nego to?
– Nije, nego to, kaže.
– Ispitaj, dobri moj, misliš li isto kao ja! Ovako, mislim, razumjet ćemo bolje ono što proučavamo. Čini li ti se da je posao filosofov truditi se oko takozvanih ugoda [hedonai], kao što je hrana i piće?
– Nimalo, Sokrate! reče Simija
– Pa što? Oko putene ljubavi [ta aphrodisia]?
– Nipošto.
– Pa što? Misliš li da filosof mari za ostalu njegu tjelesnu? Misliš li da na pr. cijeni finu obuću i ostale ukrase na tijelu ili da zazire od toga ukoliko nije velika potreba da u tome sudjeluje?
– Bar pravi, kaže, filosof, mislim, zazire od toga.
– Zar uopće, kaže, misliš da se briga takva čovjeka tiče tijela, a ne odvraća se, kolikogod može, od njega, te naginje k duši?
– Ja bar mislim.
– Zar je dakle po tome prije svega jasno, da ako itko drugi, a ono filosof oslobađa dušu što više od povezanosti s tijelom [koinonia tou somatos]?
– Čini se.
– I valjda se, Simija, čini većini ljudi ovo: koga ništa takvo ne veseli niti ima u njega tako što tomu nije vrijedno živjeti, nego je gotov mrtvac ako ništa ne mari za ugode koje dolaze od tijela.
– Sasvim istinu govoriš.

ulomak iz Platon, Fedon, (63e8 i d.) priredio Josip Talanga 23.02.2012., [redigirani prijevod Kolomana Raca], link 


Sokratova smrt [u Fedonu] nije poetsko iznalaženje prave ”atmosfere” za razgovor o ”besmrtnosti” duše, nego polazište filosofije: filosofija filosofira u prisutnosti i najavi smrti kao ”podsjećanju” na konačnost filosofiranja. Ova blizina smrti međutim nije fiziološko, psihološko ili emotivno ”stanje” nego nešto što stalno ukazuje na drugo, veće, dalje. Sokrat u Fedonu “hiti blizu smrti”, i to približavanje ukazuje na kretanja “posljednjeg” dana – sunce je blisko zapadu: “i bi već blizu sunčeva zalaska”. Smrt je doduše uvijek vlastita i neprenosiva, ali u njenoj blizini zbiva se neko razdaljivanje od sebe, napuštanje onog što je u životu, kao neophodno, bilo blisko i poznato (npr. imanje), jer: ”Kada nekome blizu dođe da drži da mu je umrijeti, obuzima ga strepnja i briga o onome što ga prije nije obuzimalo.” A kako je onome u filosofiji iskušanom (i nezavisno od sudskog procesa, smrtne osude ili jednostavno starosti) samo do toga da mre i mrtav bude, onda je ovo obuzimanje u blizini smrti – inače za one koji su stalno među bliskim, npr. u stjecanju i imanju, jedno izuzetno ”stanje” u trenutcima faktičkog ili pomišljenog nailaska smrti – zapravo način opstojanja: filosof je u stalnoj strepnji i brizi. No baš time što ova strepnja i briga nastupaju onda i samo onda kad se čovjek odaleči od onog sebi najbližega, pa utoliko i od samog sebe kao bliskoga, nisu ni strepnja ni briga radi individuuma i za sam individuum, nego strepnja i briga kao osobito i najveće – jer je smrt uz rođenje najveći događaj života – približavanje onome najdaljemu (smrt je ”najudaljeniji” događaj života, od nje smo u svakom času najdalje). Filosofu je stalnom blizinom smrti svaki dan posljednji: zato Fedon crta obični dan filosofa. Filosof u životu nije ”u” svom životu, onome sebi najbližemu, nego strepnjom i brigom biva izbačen i zapućen u vrijeme i to orijentirano vrijeme: u dan sunca na čiji zapad predstojeća smrt ukazuje:

I baš po svoj prilici i najvećma dolikuje onome koji namjerava tamo otputovati da promišlja (diaskopein) i govori mitove (mythologein) o putu ondje, kakva ga nekog ima se držati; ta što bi netko drugo činio u vremenu do sunčeva zalaska?

Blizina smrti blizina je zalaska sunca, i to ne kao podudaranje trenutaka nastupanja obojeg nego: daleko od sebe prispio blizinom smrti, filosof je mišljenjem i govorom u onome od smrti kao fizičke činjenice najdaljemu: danu sunca. Filosofija je zato: “nastojanje oko smrti”.

Ozren Žunec, Mimesis, Zagreb 1988., str. 36.-37.

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: umiranje?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s