misliti i živjeti plavo? (ulomak iz Miodrag Živanović, Plava predavanja)

U naslovu ove zbirke stoji da su ova preda(va)nja plava. Dakako, ne bez razloga. Jednog tmurnog novembarskog dana trebao sam, po nastavnom programu, govoriti studentima o Descartesu i uopšte o onome što nazivamo racionalizmom. Mladi slušaoci su došli na predavanje vremenski uredno, ali sasvim vidljivo neraspoloženi, rezignirani. Nemaju volje, nemaju energije – rekoše mi. Toga dana, namjesto o Descartesu, govorio sam o pojmu energije u filosofiji a, dakako, i o energiji u svakodnevnom životu. Na kraju, rekao sam da oko nas kruži ogromna, nigdje usmjerena energija. Koliko vidim, plave je boje. Moramo se na neki način približiti toj energiji, spojiti se s njom, što će reći, misliti i živjeti plavo. Dakle, egzistirati na način plavog.

Lično, često sam u doticaju s pomenutom energijom i – kako mnogi kažu – to bi moglo biti razlogom prisustva plavetnila u mojim preda(va)njima. Ne znam da li su u pravu ti koji tako kažu. …

***

… Jer, ako riječ logos dolazi od glagola legein, što znači sabirati, skupljati, stavljati u snop – ne mora samo ratio biti isključivi izvor i instrument sabiranja, sakupljanja… Priroda ili suština logosa ne mora biti isključivo logična ili logička. Znam, a još više osjećam, da se sakupljanje i sabiranje, dakle, ono što nazivamo logos, može događati i na druge načine.

No, povijest evropske metafizike pokazivaće se, dominantno, kao povijest logičke suštine logosa. …

***

S obzirom da nam predstavlja povijest samo logičke suštine logosa, kod Hegela je sve logično. Dakle, sasvim logično, Hegel dolazi do spoznaje u kojoj se sabira suština evropskog odnosa prema svijetu, životu, čovjeku: Snaga duha je samo toliko velika koliko je njegovo ospoljavanje, njegova je dubina samo tolika koliko se on usuđuje da se u svome razvijanju rasprostre i da se izgubi.

Istina je cjelina tog događanja, cjelina ospoljavanja duha i spoznaje onoga što se ospoljilo. Ili, onoga što se dogodilo. … Sve izvan pomenutog prostora, može da postoji, ali ne na bitan način.

***

… [U] Fenomenologiji Hegel će otkriti tzv. nebitno mišljenje i unutar tokova i života evropskog duha. Misleći na romantičare, a prije svega na Novalisa, Hegel će dati bespoštednu kritiku ove svijesti koja nije ništa drugo do usamljeno bogosluženje. To Hegel naziva lijepom dušom i kaže sljedeće: S toga ona šuplji predmet koji stvara za sebe ispunjava sada sviješću o praznini; njeno tvorenje je čežnjenje, koje se samo gubi u pretvaranju samoga sebe u nesuštinski predmet i koje, prevazilazeći taj gubitak i padajući nazad u sebe nalazi sebe jedino kao ono što je izguljeno; – u ovoj providnoj čistoti svojih momenata jedna nesrećna takozvana lijepa duša, utuljuje se u sebi i iščezava kao neko bezoblično isparenja što se u vazduhu rastvara. 

U više navrata pisao sam o tome da je lijepa duša ono što je egzotično. Ako pojam egzotikos na grčkom znači stranosti ili tuđost, onda je lijepa duša nešto što je samoj povijesti stano. Ne mislim samo na Novalisa već i na jednog Pascala, Kierkegaarda, Nietzschea… Ponajviše na Hoelderlina.

Ali, ako slijedim sve prethodno, onda to što ja mislim, jednostavno nije bitno.

MiodragZ1

Miodrag Živanović (1950.)

***

… Pravila po kojima život treba da se ponaša su, naravno, znanstvena pravila. Metode kojima tražimo odgonetku zagonetke svijeta su, takođe, znanstvene. I to čak dotle da je Metoda nadvladala znanost. … Znanost i Metoda, kao ključni sadržaji i instrumenti duha prosvjetiteljstva, nalaze se u temeljima Moderne.

No, šta bi moglo biti ispod tih temelja? …

***

Još početkom XV stoljeća, Nicolaus Cusanus je oblikovao, ako ništa drugo, a ono bar najavu, prethodnog pitanja. Znameniti filozof i teolog, smatrao je da postoje četiri stupnja spoznaje: sensus, ratio, intellectus i visio.

Ovaj četvrti stupanj najavio je doista mogućnost da se naše sposobnosti ili naše prebivanje u svijetu, mogu i moraju okrenuti i onome što se još nije dogodilo. Onoj mudrosti koja zna kako se nedodirljivo dodiruje na nedodirljiv način, što takođe reče Nicolaus Cusanus.

Kao da je time najavio i Pascala i Novalisa i Hoelderlina, Kierkegaarda i Nietzschea i ine što bivahu izopšteni iz povijesti i njenih oficijelnih, javnih, tokova.

***

Pretpostavljam da nam ponekad, kažem samo ponekad, izgleda da povijest logosa pokazuje više dimenzija, a ne samo onu logičku. Ponekad i samo ponekad, čini mi se da te druge dimenzije ne možemo tek tako razumijevati. Više ih slutimo. …

***

Najavu je nastavio Friedrich von Hardenberg Novalis. Filozofija nije znanje duha o samome sebi. Filozofija je, zapravo, nostalgija. Htijenje da se svuda prebiva kao kod kuće. Katkad je to san o biću. …

Možda snovima pripada i muzika. Ako postoji veza između Bachovih fuga i Hegelove logike apsoluta, onda postoji i između Mozarta i Novalisa. Mala fuga u G molu i Hegelova znanost o suštini. Mozartov Requiem i Novalisove Himne noći. Ova potonja veza je, naravno, plava.

Ovo plavetnilo živi i u smrti. U znanim stihovima što nose naslov Žudnja za smrću, Novalis kaže:

Hajdemo sada gdje vlada mrak

u zemljine dubine

veselog polaska je znak

bol ovaj pun divljine. 

Čun uski će za tili čas

prevesti k žalu neba nas.

Isto tako, plavetnilo ćemo susresti i u Pjesmi mrtvaca.

Kako svojevremeno rekoše Tieck i Schlegel, Novalis je cijelog života nosio na sebi znak smrti.

Neki Novalisovi fragmenti o filozofiji:

Filozofija je najviša meta do koje razum može da se vine iznad sebe samoga.

Filozofsko tijelo je duša, filozofska fiziologija i estetika je psihologija. 

Filozofija je kao i svaka sintetička znanost, kao i matematika, proizvoljna. 

Jezik je za filozofiju ono što je i za muziku i za slikarstvo: on naime nije pravi medij prikazivanja

U jednom od fragmenata, Novalis je otvorio pitanje kojim se evropska filozofija nije eksplicitno bavila. To pitanje glasi ovako: da li najviši princip, dakle, umni princip, treba da sadrži i najviši paradoks? Ili, kako ja to kažem: pripada li logosu i ono alogično? …

***

Prigovaraju mi filozofi da doista previše pišem i previše govorim o nefilozofima. Naravno, ne razumijem ih. Mislim, filozofe. Kao što ne razumijem ni tu podjelu na ove ovamo i one tamo. Jer, filozofija nije nikakva ekskluzivna stvar. Cijela njena ekskluzivnost iscrpljuje se samo u tome koliko je lična. I ni u čemu više. …

***

Plavo je čudesna boja. Poznavaoci prilika kako u mišljenju tako i u umjetnosti, kažu da je od svih boja ona najdublja. Pogled u plavo kao da ovu boju čini prozirnom pokazujući da se u dubinama plavog otvara beskraj. Ući u plavo, to znači preći s onu stranu ogledala, kao što je to učinila Alisa u Zemlji čuda. Kao da plava boja nije od ovoga svijeta.

Egipćani su plavu boju smatrali bojom istine.

U hrišćanskoj ikonografiji, u borbi neba i zemlje, plava i bijela boja povezuju se protiv crvene i zelene. Plava boja označava otklon od ovozemaljskih vrijednosti i putovanje, odnosno, uzlet duše prema Bogu.

Ali, o plavome se nerijetko govori i kao o boji smrti i straha. Koliko li smo puta čuli za plavu smrt i za plavi strah? I koliko li smo puta nakon tih riječi damo pojačali sopstveno uvjerenje da je plava boja izvan-redna, s onu stranu običnih stvari i svakodnevnog života.

A sasvim je vjerovatno da je plava bolja i izvan života uopšte. …

***

Kako se dobija plava boja? Nikako.

To je osnovna boja.

ulomak iz Miodrag Živanović, Filozofski triptih, Banja Luka: Grafid, 2005., str. 11.-12., 15., 17.-18., 25.-27., 30.-31., 78.-79., 88.


(na prvom izdanju bloga: umivanje?)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s