bomba kao Buddha? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma)

Među oružjima sabrane su sve monstruoznosti koje se daju zamisliti, nervni otrovi, armije mikroba, plinski oblaci, rojevi bakterija, psihodelične granate, zvjezdani topovi i zrake smrti. Zasigurno ne želimo podcijeniti učinke tih sredstava. Ipak, stara privrženost filosofa uvijek iznova privlači atomskoj bombi, jer ona svojim nuklearnim načinom djelovanja ponajviše potiče na razmišljanje. Cijepanje jezgre je ionako fenomen što poziva na meditaciju a tek nuklearna bomba pruža filosofu osjećaj da tu zbilja dotiče i nukleus ljudskosti. Tako bomba u osnovi utjelovljuje posljednju, najenergičniju prosvjetiteljicu. Ona uči razumjeti bit cijepanja; ona u potpunosti pojašnjava što to znači upraviti do spremnosti na ubijanje neko Ja protiv nekog Ti, neko Mi protiv nekog Vi. Ona na vrhu principa samoodržanja naučava kraj dualizma i njegovo prevladavanje. Bomba nosi posljednju nadu i zadaću zapadne filosofije, no njezin postupak u nastavi pokazuje nam se kao neobičan; on je tako cinički nezgrapan i tako nadosobno tvrd da nam u sjećanje dolaze istočnjački učitelji zena, koji nisu oklijevali udariti svoje učenike šakom u lice ako to pomaže njihovu napredovanju do prosvjetljenja.

Atomska bomba je zbiljski Buda zapada, perfektna, oslobođena, suverena aparatura. Ona nepomično počiva u svome silosu, najčišća zbiljnosti i najčišća mogućnost. Ona je skupni pojam kosmičkih energija i ljudskog udjela u njima, najviši učinak ljudskog bića i njegova razarateljica, trijumf tehničke racionalnosti i njegovo ukidanje u paranoetičkome. S njom napuštamo carstvo praktičnog uma, gdje primjerenim sredstvima slijedimo svrhe. Već odavna bomba nije sredstvo za neku svrhu, jer ona je mjere lišeno sredstvo koje prekoračuje svaku svrhu. No, budući da ona ne može postati sredstvom za neku svrhu, ona mora postati medijem samoiskustva. Ona je antropologijski događaj i krajnja objektivacija duha moći koji djeluje iza zakona samoodržanja. Ako smo je sagradili da bismo se ”obranili”, onda nas je ona doista dovela do besprimjerne lišenosti obrane. Ona je čovjekovo ispunjenje prema vlastitoj ”zloj” strani. Više ne možemo postati zločestiji, inteligentniji i defenzivniji.

Bomba je uistinu jedini Buda kojeg razumije i zapadni um. Beskrajan je njezin spokoj i njezina ironija. Njoj je svjedno kako ispunjava svoju misiju, u nijemu iščekivanju ili kao oblak ognja: nju se ne tiče promjena agregatnog stanja. Kao i u Bude, sve što se ima reći rečeno je njenim golim postojanjem. Bomba nije ni truna gora od zbiljnosti i niti za dlaku destruktivnija od nas. Ona je već otjelovljena kao savršenstvo dok smo mi u odnosu na nju još rascijepljeni. U pogledu na takav stroj nisu na mjestu strategijske procjene, nego veliko osluškivanje. Bomba od nas ne zahtijeva ni borbu ni rezignaciju, već samoiskustvo. Mi smo ona. U njoj se dovršava zapadni ”subjekt”. Naše vanjsko naoružanje čini nas lišenima obrane do slabosti, slabima do uma, umnima do straha. Jedinim pitanjem ostaje: hoćemo li odabrati vanjski ili unutarnji put – hoće li uvid doći iz promišljanja ili iz ognjenih lopti ponad zemlje.

Vanjski putovi, kako god ”dobro” oni mogli biti mišljeni, ujedinjuju se, to smo doživjeli, svi zajedno uvijek ponovo u nezadrživoj glavnoj struji naoružanja. Svi ”unutarnji putovi”, čak i kad izgledaju strahotno nerealistički, slijevaju se u jedinu tendenciju koja zahtijeva zbiljsko smirivanje.

Moderni proces svijeta doveo je do točke od koje ono najizvanjskije, politika, i ono najunutarnjije, meditacija, govore isti jezik; obje kruže oko načela da dalje pomaže još samo ”popuštanje”. Sve tajne leže u umjetnosti popuštanja, neodupiranja. Meditacija i razoružanje otkrivaju strategijsku zajedničkost. Ako to nije ironičan rezultat modernosti! Velika politika je danas meditacija o bombi a duboka meditacija traži u nama impuls koji gradi bombe. Ona blago radi na svemu onome što se u unutrašnjosti učvrstilo u krastu takozvanog identiteta, ona otvara oklop iza kojeg sjedi jastvo, što sebe razumije kao branitelja njegovih ”vrijednosti”. (”Mi imamo bolje vrijednosti” – kažu stratezi naoružanja!) …

Tko promatra sasvim potanko, može mu kadšto izgledati kao da se bombe podrugljivo smješkaju. Kada bismo bili dovoljno budni da zamijetimo taj smiješak, moralo bi se dogoditi ono što svijet još nije doživio: on bi se mogao osloboditi straha i osjetiti kako popuštanje napetosti olabavljuje arhaične grčeve obrane.

ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Zagreb 1992., str. 136. – 139., preveo: Boris Hudoletnjak, izvornik: Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft (1983)

(najprije objavljeno na prvom izdanju: bomba?)

Oglasi

2 misli o “bomba kao Buddha? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma)

  1. Nikako mi ne sjeda ova poredba s Budom. Isto tako mogu reći da je zrno graška Buda. Njega nije briga hoće li završiti u juhi ili u riži ili će mi frcnuti u najdalji kut kuhinje gdje će ga možda pogrickati kakav miš. Da li je možda ideja u tome što bomba nestaje s ispunjenjem svoje svrhe te to što je ona uvijek samo jedan korak od tog ispunjenja?
    Inače je korisnije proučavati što se zbiva u glavama onih koji bombu mogu aktivirati. Ako takav shvati da može birati između nečijeg života i smrti, lako dođe i do misli da je Bog. Mislim da ona često zalazi u mnoge mozgove glavešina iz raznih velikih vojski.

    Sviđa mi se

    • Ako ja to razumijem, stvar je u tome da bomba dovodi svrhovitost do paradoksa. Svrha bombe je veća sigurnost, no ono što njena upotreba postiže je potpuna anihilacija. (Tekst je pisan tijekom hladnog rata kad je baš svima postalo jasno da bilo kakvo aktiviranje jedne bombe znači totalni rat i uništenje čovječanstva. Danas, na žalost, imamo i tzv. mini nuklearne bombe, pa one gube to svojstvo jasnoće i apsolutnosti – ponekim se manijacima danas čini da mogu upotrijebiti nuklearno oružje za ograničene svrhe, odnosno ne za apsolutnu ”svrhu” totalnog rata.) Dakle, ono čemu nas bomba uči jest kako učvršćivanje zidova između Ja i Drugo, i nastojanje da se osiguramo od Drugog i ovladamo njime paradoksalno vodi u totalnu ugroženost onoga Ja. Time što imam bombu da me zaštiti od drugih sam sebe dovodim u opasnost. Što je ta ”zaštita” moćnija, to je i opasnost po mene veća.
      Je li to i Buddhina poruka? Jačanje vlastite volje za moć (npr. u vidu misli o tome da sam svemoćan) dovodi ne samo do patnje drugih (za što me u svome umišljenom sebeveličanju može i ne biti briga), nego neizbježno dovodi i do vlastite patnje.
      Bomba i Buddha jednako ukazuju na neizbježnost tog sklopa.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s