trostrukost svijeta: tijelo, duša, duh?

Grčka (a uvelike i indoeuropska) te ranokršćanska trostruka ontologija i njoj pripadna antropologija, koja svijet i nas same vidi kao složene od tjelesnih, duševnih i duhovnih aspekata, pala je u drugi plan najprije na polju religije gdje antropološka trostrukost svedena u dualizam kad je duh proglašen samo aspektom duše, da bi potom novovjekovni naturalizam i dušu sveo na aspekt fizičkoga. Iako je i dalje u filosofiji neka temeljna trostrukost igrala važnu ulogu (npr. Kant, Hegel, itd.), kako filosofija sve više postaje ancilla scientiae (i to u smislu engleskog „science“, dakle ponajprije prirodnih znanosti) tako riječi „duša“ i „duh“ zvuče sve anakronije.

Ipak, meni se čini da nas sami fenomeni vode priznavanju neke slične trostrukosti, možda pod drugim nazivima (mada ne vidim dobrog razloga za bijeg od tih drevnih). Da ne idemo predaleko u prošlost započet ću navodom jednog velikog matematičara, koji je osobito utjecajan bio u anglosaksonskoj analitičkoj filosofiji, s početka prošlog stoljeća.

Misao, npr., koju izražavamo Pitagorinim poučkom je izvanvremenski istinita, istinita neovisno o tome prihvaća li je netko kao istinitu. Ne treba joj nositelj. Nije postala istinitom tek kad je otkrivena, nego je poput planeta koji je, prije nego ga je itko vidio, međudjelovao s drugim planetima… Čini se da je ovo rezultat: [takve] misli nisu ni stvari vanjskog svijeta niti su predočbe [psihološke]. Mora se priznati treća oblast. (Gottlob Frege)

Treću oblast, uz fizičku i psihičku, nalaze i filosofi koji promišljaju pojam informacije, koji postoje sve više ključan ne samo npr. u bilogiji (gdje je u 20. stoljeću ušao tzv. „centralnu dogmu“ molekularne genetike) nego i fizici.

Mi, ljudi razdoblja kojim dominiraju Descartesovi pojmovi, možda ćemo postaviti pitanje: ”Što označava riječ informacija?” Materijalnu stvar (možda tiskarsku boju na telegramskoj cedulji) ili neki sadržaj svijesti (dakle moje mišljenje kad čitam telegram)? Ovo je pitanje uznemirilo teoretičare informacije naših dana, i oni su došli do rezultata koji ih možda još i više uznemiruje: nijedno od to dvoje. Informacija nije niti materijalna stvar ni sadržaj svijesti. Oba tumačenja padaju na onome zašto je pojam informacije uopće uveden, na objektivnom karakteru informacije. … Danas se stoga počinjemo navikavati da informacija mora biti shvaćena kao treća stvar, koja je različita od materije i od svijesti. Ali ono što se time otkrilo jest stara istina na novom mjestu. To je platonovski eidos, aristotelovska forma, odjevena tako da i čovjek dvadesetog stoljeća uči o njima ponešto naslućivati. (Carl Friedrich von Weizsäcker)

Takve misli o „trećoj oblasti“, koja je onoliko objektivna koliko i fizički svijet, ali ne dijeli njegova svojstva protežnosti i osjetline opazivosti, filosof znanosti Karl Popper je proslijedio u svoj model „triju svjetova“.

Taj su model eksplicite uveli Popper i Eccles (1977.), a ubrzo je postao popularan jer je uporabiv kao ”referentni model” i onima koji se s njime ne slažu. 

Svijet 1 sadržava sve fizikalne procese, on je ”svemir fizikalnih bića”, sačinjava našu običnu fiziku, kemiju i biološki svijet, onaj ”objektivni” svijet kako su ga istražile i objasnile prirodne znanosti.

Svijet 2 sadržava naše mentalne procese, osjetilna opažanja, misli, ideje, osjećaje, boli i radosti, ukratko, to je svijet našega subjektivnog iskustva.

Svijet 3 sastoji se od ”objektivnih” rezultata ljudske znanstvene, književne, umjetničke, glazbene i dr. aktivnosti. On uključuje, na primjer, matematiku i logiku, teorije fizike, kemiju i biologiju (kakvu nalazimo u odgovarajućim udžbenicima), Shakespearove drame, Goetheove pjesme, Beethovenove simfonije, kompjutorske programe i, naravno, sve jezike kojima govori čovječanstvo… U osnovi je identičan Platonovu svijetu ideja i podložan je kritici koja je podignuta protiv platonizma, isprva od samoga Platona (u njegovu dijalogu Parmenid), a nakon toga i od gotovo svih filozofa od Aristotela do današnjih dana. …

Najmanje je sporan, naravno, Svijet 1, svijet svakodnevnoga života i znanosti. Njega će poreći samo solipsisti i neki krajnji idealisti. Materijalisti mogu poricati stvarnost Svijeta 2: mentalni procesi, kažu oni, nisu ništa do neuronskih operacija našega mozga. Može biti i tako, ali zasigurno izrazi kao što su ”zubobolja”, ”smijeh”, ”ljutnja” ili ”galama” postoje, te na dobar način definiraju Svijet 2 kao skup svih takvih pojmova. … Najspornija je ”realnost” Svijeta 3. Pomislimo na matematiku koju je prototipom ovoga svijeta smatrao već Platon. ”Izumljuju” li matematičari svoje teoreme, ili ih ”otkrivaju”? Većina bi ne-matematičara govorila o ”izumu”, a većina matematičara o ”otkriću”. Opći je osjećaj matematičara kako je ”teorem već tu”, samo čeka na dokaz. Matematičari su stalno zaposleni dokazivanjem ”postojanja” rješenja složenih jednadžbi. Dakle, na neki način, matematički objekti postoje već samom željom da ih se otkrije. Izvorno, π ne postoji ”pod kapom nebeskom”, nego u čudnom, ali očito stvarnom, matematičkom svemiru. Svi su veliki matematičari vjerovali u stvarnost toga matematičkog svemira, od Pitagore do Penrosea. Bertrand Russell, koji je u svojoj filozofiji naglašavao empiricizam, bio je platonist po logici i matematici. Gödel je naglašavao potrebu platonizma u logici i filozofiji. …

Posebno me se dojmilo što se Karl Popper, inače trezveni empiricist i nipošto Platonov obožavatelj, zdušno i uvjerljivo zalagao za neovisno postojanje Svijeta 3: matematika je više nego (materijalni) skup svih knjiga o matematici, Beethovenova je Peta simfonija više nego bezbrojni skup otisnutih partitura te bezbrojnih izvedbi i snimaka načinjenih do sada. … Čak i ako vam se ne sviđa ”postojanje” Svijeta 3, smatrajte ga jednostavno nazivom za sve matematičke, logičke i druge apstraktne pojmove, poput svih izraza u običnim rječnicima engleskog ili bilo kojeg drugog jezika… Hegel naziva Svijet 3 ”objektivnim duhom” (nije to loš termin, nakon svega). (Helmut Moritz)

Ne samo da nas taj model povezuje s našim drevnim tradicijama, nego i omogućuje komunikaciju s (barem nekim) istočnim misaonim tradicijama:

Buddhizam pretpostavlja da postoje tri temeljno razlučiva vida ili odlike svijeta uvjetovanih stvari, svijeta u kojem živimo:

  1. Tvar – tjelesni objekti
  2. Duševnost – subjektivna iskustva
  3. Apstraktni sklopovi – duhovne forme …

Svojstva poput protežnosti, prostorno-vremenske lokalnosti, i tako dalje prepoznajemo kao odredbene odlike tvarnoga svijeta. S buddhističkog gledišta, osim tih pojavno vidljivih objekata, u ovu prvu oblast stvarnosti spadaju i pojave poput nevidljivih čestica, raznih polja (elektromagnetsko) i prirodnih sila (gravitacija). No, za buddhističke filosofe, stvarnost nije iscrpljena sadržajem ove oblasti.

Postoji također i oblast subjektivnih iskustava, poput našeg procesa mišljenja, osjetilnih zamjedbi, osjeta i bogatoga tkanja osjećaja. S buddhističkog stanovišta, velik dio ovog svijeta se može pronaći i kod drugih osjetilnih bića [osim čovjeka]. Mada uvelike uvjetovano fizičkom osnovom – uključujući mreže živaca, moždanih stanica i osjetilnih organa – oblast duševnosti uživa zaseban status od tvarnoga svijeta. S tog stanovišta se oblast duševnosti se ne može svesti na svijet tvari, mada može ovisiti o tom svijetu u svome djelovanju. …

Nadalje, postoji i treća oblast stvarnosti, apstraktne složevine, koje se ne mogu označiti niti fizičkima u smislu da bi bile sastavljene od tvarnih sastavnica, a niti duševnima u smislu unutarnjih subjektivnih iskustava. Pri tom govorim o mnogim odlikama stvarnosti koje su neizostavne za naše razumijevanje svijeta. Fenomeni poput vremena, pojmova i logičkih načela različiti su od prvih dviju oblasti. Priznat ćemo da su svi fenomeni koji pripadaju ovom trećem svijetu uvjetovani bilo prvim bilo drugim – naime tjelesnim ili duševnim – područjem fenomena, pa ipak imaju značajke različite od drugih dvaju.

Koliko shvaćam, ova je taksonomija stvarnosti, koja ide sve do najranijih faza filosofske tradicije buddhizma, skoro istovjetna s onom koju je predložio Karl Popper… Začuđuje da je Popper, za koga znam da nije imao nikakvih temelja u buddhističkoj misli, dospio do jedne skoro istovjetne razdiobe kategorija stvarnosti. (Dalai Lama)

I suvremeni veliki matematičar i fizičar Roger Penrose u svome magnum opusu iz 2004. smatra takvu trostrukost neizbježnom za znanstveno razumijevanje cjeline svijeta: tri svijeta i tri duboke tajne? (ulomak iz Roger Penrose, The Road to Reality)


Literatura:

  1. navod iz James Robert Brown, Philosophy of Mathematics, 1999., str. 11., preveo: ja
  2. Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., preveo: Sulejman Bosto, str. 33., 39.-43., izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)
  3. Helmut Moritz, Znanost, um i svemir, 1998., str. 188. – 190., preveo: Dušan Trbojević, izvornik: Helmut Moritz, Science, Mind and Universe. An introduction to Natural Philosophy (1995)
  4. Dalai Lama, The Universe in a Single Atom, 2006., str. 135., 136., preveo: ja

 

(na prvom izdanju bloga: tri?)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s