obrazovanje: tehnika ili slobodno duhovno sebeoblikovanje? (ulomak iz Damir Barbarić, Obrazovanje u sjeni nihilizma)

Ono bitno konkretnog povijesnog stanja odgoja i obrazovanja sažima Eugen Fink u tvrdnju da je odgoj danas bez ostatka postao znanošću, štoviše tehnikom:

Jer je postao znanošću, odgoj je danas tehnika.

Sve više napredujuće tehničko ustrojstvo obrazovanja danas je već dospjelo tako daleko da se u njemu više ne uspijeva vidjeti drugo do “oblikovanje ljudi, kao tehničko zgotavljanje prema predležećemu modelu”. Tu se onda radi samo još o tomu da se nepregledna množina znanja, koje se u sebi sve više specijalizira, što brže i što učinkovitije tehnički posreduje nadolazećim naraštajima te da se time omogući i zajamči neupitno i potpuno, nepoželjne napetosti lišeno, integriranje tih naraštaja u radni pogon postojećeg društva. Takvom razumijevanju odgoja i tomu odgovarajućoj praksi Fink se najodlučnije suprotstavlja. Pri odgoju riječ je za njega manje o znanju, a mnogo više o “duhovnom načinu življenja”. Štoviše, pedagogija “na koncu i nije znanost […], jer pripada oblikovanju ponašanja ljudskog opstanka, jer je jedan moment tog zbivanja”. Odgoj i obrazovanje stvar su cijeloga ljudskog opstanka, a njihova najviša i tako red jedina svrha je uobličenje sveobuhvatnog i svima zajedničkog životnog smisla:

Smisao ljudskog opstanka je odlučujuće područje od kojega i spram kojega se smisleno usmjerava sav odgoj.

eugene-fink-0 (1)

Eugen Fink (1905.-1975.)

Tog smisla lišeno, ostaje držanje našega ljudskog opstanka unatoč svem postojećem obilju odgojnih tehnika i znanstvenih specijalističkih znanja ipak iz temelja prazno i besciljno:

Uistinu […] imamo u ovome tehničkom razdoblju djelotvorne metode odgoja kao nikad ranije, ali nemamo ciljeva, nemamo najviši cilj ljudskog opstanka.

Upravo taj nedostatak zadnjeg i najvišeg, svima zajedničkog cilja sačinjava prema Finku duboku upitnost današnje pedagogije. S pravom ili ne, bio je cijelog života uvjeren da je i sama današnja pedagogija tjerana i u produktivnom nemiru držana žalcem iste te svijesti o vlastitu bitnom nedostatku:

Možda nijedno vrijeme cijele dosadašnje povijesti nije bilo zahvaćeno takvim nemirom u području odgoja kao naše.

Vođen tim uvjerenjem koristio je svaku prigodu da bi naglašeno ponovio svoje vlastito temeljno određenje odgoja, poteklo iz filozofije i snažno suprotstavljeno današnjemu prevladavajućem nazoru:

odgoj nije prvenstveno institucionalna stvar, nije pitanje organizacije škole i planova naučavanja, on je posve izvorni odnos ljudskog opstanka spram sebe sama – u nabačaju činjenja bitnima svih temeljnih odnošaja.

U svjesnom nasljedovanju onog obuhvatnog smisla obrazovanja koji je vladao velikim razdobljem njemačke klasike, prije svega orijentiran na primjer Goethea, nastoji sad Fink slobodu, samoodnošenje, ali s tim ujedno i neku tako reći ekscentričnu otvorenost za svijet ispostaviti kao bitne konstitutivne momente istinskog obrazovanja:

Obrazovanje je čovjekovo slobodno duhovno sebeoblikovanje, u kojemu on sebi daje životnu formu prave otvorenosti svijetu.

Pritom mu se najvažnijom pokazuje zadaća uvjerljivog zastupanja uvida i stava da se bitno razumljeni odgoj nužno mora odnositi na cjelinu bitnih svjetskih fenomena i da zapravo nije drugo do neki stalno se iznova živo izvršujući proces premišljanja i pretumačenja tih temeljnih odnosa:

Nema pravog odgoja ne dospije li se u bitni odnos spram prirode, spram krajolika, spram biljke i životinje, spram ljudi s kojima jesmo, spram običaja i podrijetla, spram povijesti, spram države, spram sudbine, spram numinoznih moći.

Razumljen tako široko i obuhvatno, gubi odgoj školnički karakter puko jednostranog posredovanja već gotovih znanja, tako zvanog “gradiva” što ga učitelj autoritativno predaje pasivno primajućoj mladeži, te postaje slobodnim pitajućim razgovorom, mišljenim očito po modelu grčkog, osobito Platonova “zajedničkog razgovaranja (dialegesthai)”, u kojemu su sudionici, usprkos razlici svojih prethodnih znanja i neovisno o bogatstvu i dubini svojih dosadašnjih iskustava, iz temelja sjedinjeni u zajedničkom elementu “zadivljenog čuđenja nad bićem i svim njegovim osnovnim područjima” i bitno ravnopravni s obzirom na ono najviše za čim zajednički tragaju:

Sav je odgoj zajednički ljudski razgovor savjetovanja, zajedništvo u prostoru slobode. …

Fink je … bio nepokolebljivo uvjeren ne samo u to da ima izlaza iz “kriznoga stanja modernog čovjeka”, nego i u to da je na koncu ipak samo do nas ljudi hoće li taj izlaz biti pronađen i proslijeđen:

Zaista nemamo više zajedničku ideju obrazovanja, nemamo zbiljsku predaju, nemamo noseći duh vremena, zaista smo u opasnosti nihilizma i u barbarstvu masovnog ljudstva, ali još je uvijek moguć početak […], još uvijek ima stvaralačkih ljudi. A jer izgleda da je svo nasljeđe potrošeno, danas je novo utemeljenje obrazovanja moguće samo polazeći od stvaralačkog čovjeka.

Omogućujući temelj novog zasnivanja biti obrazovanja, a to onda znači i mogućeg prevladavanja nihilizma i novog početka povijesti, našao je dakle Fink u stvaraocu. Njega će pobliže označiti i izrazom “muzički čovjek” te će upravo u njemu prepoznati “jedinu nadu našeg vremena”. Što bi to imalo značiti? Pod muzičkim čovjekom razumije Fink onoga koji u svojem stvaralaštvu sebe samog stalno nadmašuje i prekoračuje, “ukoliko sudjeluje na nadljudskoj moći koja ga obuzima i koja ga prožima”. Očito je da ovakvom odredbom stvaralaštva pokušava relativirati novovjekovno usredištenje čovjeka u sebe sama, kao i isključivo intelektualni, refleksivni, a to znači svagda unaprijed na samosvijest orijentirani temeljni karakter novovjekovne subjektnosti uopće. No ne upućuje li ta ideja ipak nužno unatrag na svijet obrazovanja njemačke klasike, recimo na lik Goethea? Nije li pod imenom “muzičkog” čovjeka ipak u igru ponovno uvedena stara, klasična ideja sveobuhvatno duhovno obrazovanog čovjeka, pa bilo to i njezinu najvišem smislu i značenju? Ili se pak ovdje prije radi o ponavljajućem prisvajanju uzora Antike? Mnogo toga govori da bi moglo biti baš tako. Fink je veoma dobro znao daje u biti jedino u Grka obrazovanje bilo sve drugo do puka “stvar ljepote duha, bez koje bi se jednako tako sasvim dobro moglo biti čovjekom”. Ako uopće, onda se samo u Grka može tražiti model na osnovi kojeg bi se moglo iz temelja u pitanje staviti i samo duboko skriveno načelo modernog, ali i novovjekovnog, štoviše već u prosvjetiteljstvu rane grčke sofistike u začetku izbijajućeg nihilizma:

Ali u Grka nije čovjek bio fiksna veličina koja je po svojem nahođenju bila mjerodavnom za državu i kosmos, nego je obratno strast njihova pjesnikovanja i mišljenja bila učiniti čovjeka primjerenim cjelini svijeta, izvući ga van u strahovitost onog prijepora što ga je njihov mit bio protumačio kao svjetski sukob svijetlih bogova Olimpa protiv mračnih, titanskih zemaljskih moći.

ulomak iz Damir Barbarić, Obrazovanje u sjeni nihilizma, Približavanja, Zagreb 2001., str. 29.-31., 36.-38.

(ulomak izvorno objavljen na prvom izdanju bloga: obrazovanje?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s