mistika i metafizika? (ulomak iz William Johnston, Mistična teologija)

Glavni problem grčke filosofije – a to je i glavni problem mistične teologije – bio je čuveni paradoks jednoga i mnoštva. Prema uobičajenom ljudskom iskustvu mi smo okruženi mnoštvom stvari: muškarcima i ženama, biljkama i životinjama, kamenjem i zvijezdama. Ali iskustvo filosofa i pjesnika – a također i mistika – govori da postoji samo jedna stvar. Jer znalo se događati, u raznim vremenima, da ti nadareni ljudi stupe na nultu točku ili točku smiraja gdje bi otkrili da je sve jedno. Kako pomiriti iskustvo jednote s iskustvom mnoštvenosti?

S tim je također usko povezan i problem izmirenja suprotnosti…: toplo i hladno, crno i bijelo, gore i dolje, prvo i posljednje, život i smrt, nebo i zemlja, sve i ništa. I mnogi od nas znaju za mistike i prosvijetljene osobe koji su glatko odbijali svu tu raznolikost izražavajući se u ekstremnim paradoksima kao da te suprotnosti uopće ne postoje.

Zatim imamo Boga. Najveći je problem, ako išta, distinkcija između Boga i univerzuma. S jedne strane podižemo oči k nebu govoreći ”Oče naš”, dok je s druge pak, Bog golema stvarnost u kojoj živimo i krećemo se i jesmo. Tako i jesmo i nismo jedno s Bogom. Taj je paradoks izdašno spominjan kod mistika koji su upali u ne male nevolje naizgled govoreći za sebe da su Bog.

willjohnston1

William Johnston (1925.-2010.)

Toma, slijedeći Aristotela, rješava to proturječje svojom teorijom suštine [essentia] i postojanja [existentia]. Sve su stvari jedno u pogledu svog postojanja – one su jedno po tome da jesu, i sve su one različite u pogledu svoje biti ili suštine – po tome što su. Kad pogledam vani u svijet i vidim samo postojanje vidim jedinstvo, uključujući i sebe kao dio te cjeline. Ali kad obratim pozornost na suštinu svake stvari, bivam svjestan mnoštvenosti. U Bogu su pak suština i postojanje identični. Što Bog jest i da jest jedno je te isto. Jer Bog je biće u punom smislu te riječi. Doista, može se reći da je Bog jedino Biće, a za sva druga bića da sudjeluju  u njegovom postojanju. Kada treba  izreći najprikladnije ime za Boga, Toma izabire Qui est, Onaj koji jest, pozivajući se na Knjigu Izlaska, gdje Bog govori Mojsiju:

Ego sum

Ja jesam.

Sva bića, prema tome, učestvuju u bitku Boga. Mistici se često pozivaju da Drugu Petrovu poslanicu  gdje se kaže da

možemo postati dionicima božanske naravi (2Pt1.4). …

Sve ovo može zvučati kome poput jalove spekulacije, ali to je kod jednog velikog mističnog teologa iz 14. stoljeća prisutno u izrazito praktičnom i pastoralnom kontekstu. Autor Oblaka neznanja savjetuje svom učeniku da napusti sve suštine i usredotoči svoju pažnju na samo postojanje. Ne misli o tom što si ili što je Bog – kaže – samo se usredotoči na to da si i da je Bog. Na taj ćeš način ući u veliku jednotu (jer kontemplacija je vježba jednovanja) i zaborav sebe. Evo njegovih riječi:

I stoga misli o Bogu kao što činiš o sebi, a o sebi kao što činiš o Bogu: da On jest kao što jest i da ti jesi kao što jesi.

To je motiv koji se provlači kroz čitavo mistično naučavanje ovog engleskog autora. Sjedini svoje golo biće s golim bićem Boga. Ovdje golo znači bez misli o tome što si ti i što je Bog. On još k tome obrazlaže svoje naučavanje brižljivom tomističkom metafizikom:

Jer On je tvoj bitak i u Njemu jesi to što jesi, ne samo po svom uzroku i bitku, nego i time što je On u tebi i kao tvoj uzrok i kao tvoj bitak… uvijek čuvajući ovu razliku ovu razliku između sebe i njega: da On jest tvoj bitak, a ne ti Njegov. …

Nadalje, isti ovaj autor obrazlaže svoju molitvu čistog postojanja tvrdnjom da je postojanje svesadržan pojam. Što god rekao o Bogu bit će sadržano u ovoj maloj riječi ”jest”. Dakle, ne zamaraj se suštinama, kaže, jer sve što je potrebno sadržano je već u samom postojanju:

Jer kažeš li: Dobro ili Lijepo, Gospodin ili slatki, milostivi ili pravedni, mudri ili sveznajući, moćni ili svemoćni, um ili mudrost, snaga ili moć, ljubav ili milosrđe, ili bilo što drugo što se može o Bogu reći, sve je to skriveno i sadržano u ovoj maloj riječi ”jest”… i da dodaš stotinu  takvih slatkih riječi … ne bi se makao dalje od ove male riječi ”jest”; pa i da ih sve izrekneš, ništa ne bi dodao tome. A i da ne izrekneš ni jednu, ništa ne bi oduzeo tome. …

Toma u svom djelu Summa Theologiae govori o dvije vrste znanja. Postoji znanje koje proizlazi iz proučavanja i dobrog korištenja razuma. I postoji drugačija vrst znanja: ona koja dolazi po ”konaturalnosti”. Ovdje čovjek, sudjelujući na neki način u naravi kakvog objekta, ko-naturira s njime koji je, da tako kažemo, utjelovljen u njemu samom. Toma koristi riječ inklinacija (nagnuće, naklonost, sklonost) – čovjek prosuđuje per inclinationem. To je znanje koje proizlazi iz ljubavi i sjedinjenosti. …

Govoreći o dvije vrste znanja Toma ilustrira što želi reći na primjeru čednosti:

Do ispravnog suda može se doći na dva načina: jednim načinom po dobrom korištenju razuma, i drugim, uslijed određene konaturalnosti s onim o čemu se rasuđuje. Tako, kada se radi o čednosti, ispitujući stvar razumom se dolazi do ispravnog suda ako se poznaje znanost o moralu; dok onaj tko ima u sebi vrlinu čednosti može doći do ispravnog suda na osnovu neke vrste konaturalnosti.

Ovdje je napravljena razlika između onoga tko poznaje znanost o moralu (a tko bi teoretski mogao biti i sasvim nemoralan) i onoga tko u sebi ima određenu krepost. Ovaj posljednji vrlinu čednosti posjeduje, sjedinjen je s njom, draga mu je, živi je, i kao rezultat toga, intuitivno je poznaje. Takva osoba možda nije kadra napisati kakvu učenu knjigu o njoj, ali njegovo ili njeno ”konaturirano” (dosl. su-naravljeno) znanje je solidno i pouzdano.

Toma ovdje ne polaže nikakve zahtjeve na originalnost. Ovo se učenje, kaže, nalazi kod Aristotela, na čije se spise poziva:

Zato je u 10. knjizi Nikomahove etike rečeno da je krepostan čovjek mjerilo i pravilo ljudskog djelovanja.

Doista, osnovno stajalište aristotelovske etike je: želi li tko znati što je krepost, neka promatra onoga tko je krepostan, jer takav doista zna.

Moglo bi se još dodati (ako se dopušta kratka digresija) da je ovo znanje po konaturalnosti svojstveno čitavoj sino-japanskoj kulturi i osobito je prisutno u buddhizmu. U čajnoj ceremoniji, aranžiranju cvijeća, kaligrafiji i borilačkim vještinama – što su sve takozvani ”putovi” – čovjek se poistovjećuje s objektom i okruženjem. Tako ulazi u stanje poznato kao ”bezmišljenost” ili ”bezsebnost” (no-mind, non-self). Ovo nije, kao što se katkad govori, poricanje sebe nego pokušaj da se opiše stanje svijesti u kojem je čovjek tako blisko poistovjećen s okruženjem da izdvojeno ja iščezava. A sve to vodi k natpojmovnom znanju koje je izrazito holističko i duboko humano. Takvo znanje ili mudrost je sama srž zena.

ulomak iz William Johnston, Mistična teologija: znanost ljubavi, Zagreb 2007., str. 48.- 53., preveo: Slobodan Stamatović, izvornik: William Johnston, Mystical Theology: The Science of Love, 1995

(ulomak najprije objavljen na prvom izdanju bloga: sudjelovanje? i ekstaza?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s