svijet i svijest? (ulomak iz Maurice Merleau-Ponty, Fenomenologija percepcije)

Svijet nije objekt čiji zakon konstituiranja posjedujem u sebi, on je prirodna sredina i polje svih mojih misli i svih mojih jasnih percepcija. Istina ne »prebiva« samo u »unutrašnjem čovjeku«, ili radije, nema unutrašnjeg čovjeka, čovjek je u svijetu, on se spoznaje u svijetu. Kada se vraćam sebi polazeći od dogmatizma zdravog razuma ili od dogmatizma znanosti, ne nailazim na žarište unutrašnje istine, već na subjekt predan svijetu. …

Svijet što sam ga razlikovao od sebe kao sumu stvari ili procesa vezanih odnosima uzročnosti otkrivam »u sebi« kao stalan horizont svih mojih mišljenja i kao dimenziju prema kojoj se neprestano situiram. … Zato što smo skroz – naskroz odnos prema svijetu, za nas je jedini način da to opazimo u obustavljanju ovoga kretanja, u odbijanju da u njem u sudjelujemo …, ili, pak, u tome da ga stavimo van igre. Ne što bismo se odrekli izvjesnosti zdravog razuma i prirodnog stava – one su, naprotiv, stalna tema filozofije – nego zato što se one (izvjesnosti – prev.), upravo kao pretpostavke svake misli, »razumiju same po sebi«, prolaze nezapažene, i zato što se moramo za trenutak od njih uzdržati kako bismo ih probudili i učinili da se pojave. … Refleksija se ne povlači od svijeta prema jedinstvu svijesti kao temelju svijeta, ona uzmiče kako bi vidjela ključanje transcendencija, ona rasteže intencionalne niti koje nas povezuju sa svijetom kako bi se one pojavile, samo ona je svijest svijeta jer ga otkriva kao stran i paradoksalan. … [U]pravo zato da bismo svijet vidjeli i shvatili kao paradoks, valja prekinuti našu prisnost s njime, i što nas ovaj prekid može poučiti jedino o nemotiviranom izviranju svijeta. …

Smjeram i opažam jedan svijet. Kad bih sa senzualizmom rekao da u njemu postoje samo »stanja svijesti« i kad bih nastojao da pomoću »kriterija« razlikujem svoje percepcije od svojih snova, ispustio bih iz vida fenomen svijeta. Jer ako mogu govoriti o »snovima« i o »zbiljnosti«, pitati se o razlici imaginarnog i zbiljskog, znači da sam ovu distinkciju proveo već prije analize, znači da imam iskustvo o zbiljskom kao i imaginarnom, i tada nije problem da istražujem kako sebi kritička misao može pribaviti sekundarne ekvivalente ove distinkcije, nego da objasnim naše prvotno znanje o »zbiljskom«, da opišem percepciju svijeta kao ono što zauvijek utemeljuje našu ideju istine. Ne treba se, dakle, pitati da li doista percipiramo svijet, treba, naprotiv, reći: svijet je ono što percipiramo. Uzevši općenitije, ne treba se pitati jesu li naše evidencije doista istine, ili, nije li možda, uslijed nekog nedostatka našeg duha, ono što je evidentno za nas iluzorno s obzirom na neku istinu po sebi: jer, ako govorimo o iluzijama, to znači da smo iluzije prepoznali, a to smo mogli samo u ime neke percepcije koja se istog trenutka potvrdila kao istinita, tako da sumnja ili strah da se varamo ujedno potvrđuje našu moć da otkrijemo zabludu i ne može nas, dakle, iskorijeniti iz istine. Mi smo u istini a evidencija je »iskustvo istine«. … Kad bih sada s idealizmom htio ovu evidenciju činjenice, ovo neodoljivo uvjerenje, utemeljiti na nekoj apsolutnoj evidenciji, tj. na apsolutnoj jasnoći mojih misli za mene, kad bih htio u sebi pronaći jednu naturirajuću misao koja tvori skelet svijeta ili ga naskroz osvjetljava, bio bih još jednom nevjeran svome iskustvu svijeta i tražio bih ono što ga omogućuje umjesto da tražim što ono jest. … Svijet nije ono što ja mislim, već ono što živim, ja sam otvoren svijetu, nesumnjivo, s njime komuniciram, ali ga ne posjedujem, on je neiscrpljiv. »Postoji neki svijet«, ili radije, »postoji svijet«, nikada ne mogu u potpunosti obrazložiti ovu stalnu tezu svog života. …

Ne radi se o tome da se ljudska svijest udvostruči nekom apsolutnom misli, koja bi joj, izvana, naznačivala njezine ciljeve. Radi se o tome da se sama svijest prizna kao projekt svijeta, kao određena za svijet koji ona ne obuhvaća niti posjeduje, ali prema kome se neprestano upravlja, – i (da se prizna) svijet kao onaj predobjektivni individuum čije neopozivo jedinstvo propisuje spoznaji njezin cilj. … [U] našim željama, našim procjenama, našem krajoliku [se] jasnije negoli u objektivnoj spoznaji … javlja prirodno i pretpredikativno jedinstvo svijeta i našeg života. … Odnos prema svijetu onako kakav se neumorno u nama iskazuje nije nešto što bi moglo postati jasnije putem analize: filozofija može samo da ga opet stavi pred naš pogled, da ga ponudi našoj konstataciji. … [N]ijedna objašnjavajuća hipoteza nije jasnija od samog akta kojim preuzimamo ovaj nedovršen svijet kako bismo pokušali da ga totaliziramo i mislimo. Racionalnost nije problem, iza nje nema nepoznanice koju smo dužni deduktivno odrediti ili induktivno dokazati polazeći od nje: svakog trenutka prisustvujemo čudu povezanosti iskustava, i nitko ne zna bolje od nas kako ono nastaje jer smo mi taj čvor odnosa.

ulomak iz Maurice Merleau-Ponty, Fenomenologija percepcije, Sarajevo 1978., 8., 10.-11., 13.-14., 17., preveo: Anđelko Habazin, izvornik: Maurice Merleau-Ponty,  Phenomenologie de la perception (1945.)


(na prvom izdanju bloga: svijet?)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s