Zvonko u raljama Erosa (rasprava o ljepoti)

Tog dana mali Zvonko bio je veoma zbunjen i uznemiren. Naime, u bratovom (bratovljevom) udžbeniku iz filozofije pročitao je poglavlje o estetici u kojem se kaže mnogo toga o ljepoti, što je malog Zvonka, kako sam već rekao, zbunilo i uznemirilo. I tako je Zvonko krenuo u svoju potragu za definicijom lijepoga i ljepote kao takve.

Prva stanica njegove potrage bila je dnevna soba u kojoj se izležavala njegova majka gledajući nešto na TV-u. Ne imaj sumnje, cijenjeni čitatelju, i ne beri brigu. Cijenjena majka i hraniteljica četveročlane obitelji, Marija Alapić, odmilja nazvana Mica, nije gledala “Po ure kulture”, niti “Transfer”, niti prijenos sjednice Sabora, već nešto što ju ne može ni na koji način oplemeniti i duhovno obogatiti, tj. gledala je aktualnu sapunicu: “Tatina princeza i njene zgode i nezgode”. Sapunicu neuobičajeno duboke i veoma intrigantne radnje. Naime, naslov se odnosi na jednog momka kojem je tata kupio auto, a on se napio i razbio ga i sad smišlja kako će pobjeći od kuće i neizbježne kazne. Nakon što pobjegne od kuće, susrest će siromašnu djevojku koja će se zaljubiti u njega ne znajući da je on zapravo vrlo bogat i on u nju također, ne znajući da je i ona također bogata, ali je i ona također pobjegla od kuće jer je pijana razbila auto koji joj je majka kupila. Što se dalje dešava, neću Vam reći jer onda to nitko neće gledati.

Uglavnom, priđe mali Zvonko mamici Mici i upita ju : “Mama, a što je to lijepo?”
A mamica mu odgovori : “Pa recimo, onaj set šalica koji je otac donio jučer je lijep.”
A Zvonkić će na to : “Pa da, ali što je ono što te šalice čini lijepima?”
A Mica će opet : “Šta ja znam…oni mali cvjetići nacrtani sa strane. I to da su nove.”
Zvonko nanjuši potencijalnu kontradiktornost i baci se na nju kao tigar : “Ali mamica, ti si stara. Znači li to da ti nisi lijepa?”
A majkača mu odgovori : “Ne, sine, ja sam još uvijek lijepa samo ne onoliko koliko sam bila dok sam bila mlađa, tj. novija.”
A Zvonko će na to više za sebe : “Aha, daklem postoje stupnjevi ljepote. Neke su stvari ljepše od drugih!” – pa nastavi s dosadnim i besmislenim dijalogom – “Ali po onome što si maloprije rekla ispada da su cvjetići ti koji su lijepi i da je novost tih šalica ta koja je lijepa. Znači li to možda da šalice same nisu lijepe?”
A majka mu polurazdraženo odgovori : “Ne, sine dosadni i blesavi. Šalice su lijepe, ali ih cvjetići i novost čine još ljepšima. Sjeti se da je ljepota stupnjevita!! Nema tu ‘ili je nešto lijepo ili nije’. Stvari mogu biti manje i više lijepe. Jel ti jasno!? Budalo! Džubre malo dosadno bezobrazno!!!
A Zvonko ju, unatoč očitim znakovima blage iziritiranosti i naznakama ludila nastavi propitivati: “Ali, majkačo draga, susjeda Ljilja kaže da su naše nove šalice upravo odvratne. Znači li to da ljepota nije univerzalna? Odnosno da nisu zapravo sve stvari lijepe, samo neke više, a neke manje, nego da neke doista nisu ni najmanje lijepe?”
A nježna i dobrohotna mamica će izrazito glasno i s pjenom na ustima : “Susjeda Ljilja je kravetina bez ukusa. To bi ti trebalo biti očito iz činjenice da su udala za onog debelog ćelavog vola koji non-stop loče rakijetinu i sluša Draganu Brkić – Gumenu. Koji ona kurac zna o tome što je to ljepota i što je to što lijepo čini lijepim!? A sad me pusti na miru i odi davit tatu u garažu!”

Potaknut tim majčinim nepobitnim i preglasnim argumentima Zvonko se uputi u garažu u kojoj je njegov dobroćudni otac prčkao po starom autu pokušavajući ga osposobiti za starijeg brata koji je novi auto koji mu je otac kupio, naravno, razbio u pijanom stanju. U gajbi na kojoj je otac sjedio dok bi se odmarao od napornog buljenja pod haubu, bilo je deset pivi manje, tako da je otac bio u veselom raspoloženju. Zvonko mu plaho priđe s leđa i priupita ga: ”Oprosti, oče, mogu li te priupitati par stvari o ljepoti i o tome što je ono što lijepo čini lijepim?”
Otac se refleksno okrene i udari Zvonka francuskim ključem u predjelu nadlaktice urlajući : “Bjež od mene, četnik jedan!”
Kad se pribrao i primirio ruku udaračicu, shvatio je da je to Zvonko, pa mu je pomogao da ustane, otvorio mu pivu i posjeo ga na gajbu govoreći : “Majmune mali, mogo sam te umlatit. Nemoj se više tako šuljati. Ajd sad pitaj što ti nije jasno.”
Zvonko plaho poče : “Sad sam baš u raspravi s majkom doznao da je ljepota stupnjevita i da različiti detalji, odnosno elementi, mogu uvećati ljepotu nečega što već jest lijepo samo po sebi (što je najočitije iz kozmetičke industrije, podsjetnik sebi, provjeriti dolazi li riječ kozmetika od kozmos). Ono što mi majka nije rekla jest da li je ljepota univerzalna, tj. da li je nešto što je lijepo, lijepo svima ili je ljepota nešto pojedinačno. Recimo, mišljenje naše majke i haniteljice i susjede Ljilje o našem novom setu šalica se drastično razlikuju. Mamička kaže da su lijepe, a susjeda da ne samo da nisu lijepe, nego da su čak odvratne…”
A otac tata mu na to mudro odgovori (dobro, možda ne mudro, ali je barem imao mudar izraz lica dok je odgovarao i zabrinuto – zainteresiran dok je slušao) : “Gledaj sine, ja sam već stari utilitarista i pragmatik i moje mnogoznanje je već polako ubilo filozofiju i mogućnost spoznavanja i učenja novoga, kao i sposobnost razmišljanja općenito, ali pokušat ću ti odgovoriti nedvosmisleno, jasno i razlučeno na tvoja teška i dosadna pitanja.
Daklem, to da je ljepota stupnjevita je istina, a ružnoća s druge strane ne postoji, već je ružnoća samo nedostatak ljepote koji sam za sebe jednostavno ne postoji. Ne znam točno što bi to značilo, ali zvuči pametno, tako da ćeš to prihvatiti kao dogmu. A što se tiče univerzalnosti ljepote, istina je da je ljepota univerzalna. Naš novi set šalica lijep je i susjedi Ljilji, ali ona to nikada neće priznati. Dapače, čak će u svojoj glavi stvoriti sliku tih šalica kao nečeg doista ružnog, unatoč tome što joj je zapravo lijep. Jamačno se pitaš što će to zamagliti pravu sliku tih šalica u blesavoj glavi naše pokvarene susjede… Pa jednostavno, susjedi Ljilji te naše šalice neće biti lijepe zbog nedostatka ljepote u njenom umu i duši, kao i zbog nedostatka uma i duše općenito. Pored toga, zavist je ta koja je naš set šalica (kojeg je tvoj ćaćoslav osobno izabrao i svojijem novcima platio) u Ljiljinoj glavi učinila ružnim. Dakle, ono što je lijepo, lijepo je samo po sebi i trebalo bi biti lijepo svima. Ono što ne valja i što ljepotu čini pojedinačnom, a ne univerzalnom, odnosno ono što nam zamagljuje oči i prikazuje nam neke stvari lijepima, a ne sve stvari lijepima jest činjenica da su oči, duh i srce mnogih ljudi pokvareni i kratkovidni, pa ne mogu prepoznati pravu ljepotu u svemu, nego samo u onome što se svojom ljepotom nameće. Što si još pitao?” – upita otac već polupijanog Zvonka, koji je za vrijeme očevog monologa popio čak dvije i po pive i neku kolonjsku vodu koju je našao u pretincu za rukavice.
Zvonko je neko vrijeme shvaćao činjenicu da bi on sad trebao nešto pitati, ali brzo se snašao i štucajući upitao : “Što je ono što lijepo čini lijepim?”
Otac mu nastavi odgovarati izgledajući veoma mudro : “Pa, sinko, ono što lijepo čini lijepim meni je uglavnom nepoznato, ali sam kroz život stvorio određenu mutnu predpodžbu o tome. Daklem, po mojem poimanju lijepo je ono što ima svrhu i čim bolje neka stvar ispunjava svoju svrhu to je ljepša. Uzmimo za primjer žene. Žene postoje samo zato da bi udovoljavale našim željama i potrebama. Što žena bolje to radi to je ljepša.”
“Oče,” – prekinu ga Zvonko – “meni se povraća. Idem sad do WC-a, pa u krevet ili di već padnem i zaspem, a onda ćemo nastaviti raspravu.”

I Zvonko učini tako i probudi se za šesnajst sati u kadi gdje je zaspao misleći da je u krevetu. Unatoč strahovitoj glavobolji, počeo je razmišljati o očevim tezama i zaključio je kako u njima ima mnogo mudrosti i istine. Najbolji dokaz tome jest činjenica da njegovi prijatelji za djevojke koje odbiju njihove ljubavno – seksualne ponude (odnosno, ako se ne daju iskoristiti, već odluče ostati beskorisne) pričaju kako su glupe i što je još bitnije – ružne. Jedna stvar mu ipak nije bila jasna – ako su sve stvari lijepe prema tome koliko su korisne, što je onda ono što muškarce čine lijepima?
Naime, oni su ti koji su najviše raspravljali o Estetici ostalih stvari i pojava, ali osim starih Grka o svojoj ljepoti nisu rekli ništa.
I tako Zvonko ode do kuhinje, najede se kruha i parizera, popije dvije pive i zatim krene do susjedine kćeri Ćenife, koja po Zvonkovom mišljenju zna najviše o muškarcima s obzirom da s 22 godne ima tri braka i nebrojeno mnogo prijebračnih i vanbračnih avantura iza sebe.
Nakon dugog puta koji je u sebe uključivao i naporno penjanje po stepenicama i sto drugih Tantalovh muka i Sizifovih poslova, Zvonko naposljetku ipak dođe do Čenifinih ulaznih vrata, pozvoni i pričeka da mu neko otvori. Taj netko nije bio nitko drugi nego grbavi sluga Jozo za kojeg se po selu pričalo da se svojevremeno družio sa mnogim sociolozima, a neki su govorili da još nije prestao s tim. Uglavnom, svi su ga šutali nogom i mrzili jer su svi mislili isto – jedina osoba gora od sociologa jest osoba koja se druži sa sociolozima. Pa ga je tako i Zvonko udario nogom u testise i smijući se produžio do Ćenife, koja je sjedila u svojoj sobi nasuprot nekog Zvonku nepoznatog mladića koji joj je očito dosađivao pričajući joj glupe viceve tipa: Sjede dva raka na dnu mora i puše i kaže prvi drugome: “Moramo prestati, inače ćemo dobiti čovjeka na plućima”.
Kasnije je Zvonko doznao da je taj momak sociolog i da ga je Ćenifina sestra namjestila Ćenifi kao spoj na slijepo taman za prvi april, što je Ćenifa previdjela, pa je zapela s njim na beskrajnom spoju. Kad je Zvonko ušao u sobu, Ćenifa je sociologa otpravila u kuhinju da popriča malo sa slugom Jozom, što je ovaj s veseljem dočekao s obzirom da mu je viceva ponestalo još prije dva sata tako da ih je počeo pričati ispočetka. Neke je ispričao čak po tri puta čitavo vrijeme strepeći da će Ćenifa to primjetiti i reć mu da je dosadan i otjerati ga.
Kad su Zvonko i Ćenifa ostali sami, Ćenifa mu reče : “Hvala ti tisuću puta predragi moj Zvonkić, što si me oslobodio od te napasti sociološke. Ljudi često misle da je SIDA AIDS dvadesetog stoljeća, ali to jednostavno nije istina. AIDS dvadesetog stoljeća je sociologija.”

– Apsolutno se u svakom slučaju slažem s tobom. I ja također smatram kako sociologiju kao najbeskorisniju i najdosadniju znanost u svakom slučaju treba uništiti ognjem i mačem, ali rasprava o sociologiji nije razlog zbog kojeg sam došao danas kod tebe.
Ono o čemu bih zapravo želio pričati jest ljepota.
Naime, do sada sam o njoj saznao da je stupnjevita i univerzalna, a korisnost je kriterij po kojem određujem koliko je što lijepo, zato jer je korisnost ono što stvari čine lijepima.
Pa ipak, nešto mi tu ne štima. Tijekom rasprave s ocem shvatio sam da se tu radi o lijepome i ljepoti gledanoj kroz oči muškarca. S druge strane o ljepoti muškaraca samih mi otac nije rekao apsolutno ništa.
Osim toga, ne čini mi se baš uvjerljivim postavka kako je lijepo ono što je korisno i što dobro ispunjava svoju funkciju. Jer to onda nije lijepo po sebi, nego samo u odnosu prema nama, odnosno ljudima.
Da li bi stvari uopće bile lijepe da nema ljudi da to primjete? I ako bi, po kojem kriteriju?

Ćenifa, zasuta paljbom mnogih dosadnih pitanja poče intenzivno kolutati očima, ali mu ipak odgovori: Pokušat ću ti odgovoriti na tvoja pitanja, ali prvo moramo neke stvari rekapitulirati. Dakle, istina je gotovo sve što si do sada čuo o ljepoti.
Ona je uistinu stupnjevita i maleni detalji većoj cjelini mogu povećati ljepotu, a osim toga je i uistinu univerzalna, odnosno lijepe stvari bi trebale biti lijepe svima.
Taj kriterij koji je tvoj otac uveo uistinu ne stoji, ali prije nego se njime pozabavimo, moram ti još objasniti tvoje nedoumice oko žena. Dakle, taj primjer žene kao objekta koji treba izvršavati muškarčeve želje ti uistinu nije prikladan, čak ni kad bi bilo istinito da su stvari općenito ljepše čim su funkcionalnije. Taj argument, taj loš i očajan primjer ti je bio zastario još u vrijeme Eve.
Još tada je postignuta krhka ravnoteža između muškaraca i žena, tako da je androcentrično gledanje na stvari jednostavno deplasirano. Moguće je da se muškarcima uistinu uslužnije žene čine ljepšima, ali to što su one uslužne i dobre ih ne čini lijepima. Uostalom, to jednoznačno gledanje na stvari je jednostavno previše šturo i nedostatno da bi moglo išta objasniti.
Sad ću otići malo u širinu, ali nadam se da shvaćaš da je to nužno da ti objasnim kako stvari zaista funkcioniraju. Daklem, imamo žene i imamo muškarce. Muškarci si utvaraju kako su oni ti koji su jači, a žene si utvaraju kako su one zapravo nadmoćnije, unatoč svom nedostatku realne snage.
Istina je ta da su muškarci i žene jednako jaki. Svatko na svoj način.
A najveća potreba za shvaćanjem toga izlazi iz jednostavne činjenica da se međusobno i uzajamno trebamo. Između ostalog i zato jer bi u slučaju hipotetskog sukoba između žena i muškaraca istrebljenje bilo koje od dvaju zaraćenih strana značilo i propast one druge, odnosno Pirovu pobjedu. Postoje žene koje nisu svjesne te ravnoteže, pa misle da su jednakije od ostalih. Njima treba primjerom pokazati kako nisu u pravu, odnosno spustiti ih na zemlju, što ne bi trebalo biti teško, jer su u zabludi. A osoba koja je u startu u zabludi ne može dobiti nijednu raspravu bez ulaženja u paradokse, tako da bi ih trebalo biti jednostavno suočiti sa stvarnošću. A ako ti se ne da objašnjavat im, onda ih jednostavno iskorištavaj.
Ali ni u kom slučaju ih nemoj shvaćati ozbiljno.

– U redu, Ćenifa, neću ih shvaćati ozbiljno, ali neću ni tebe shvaćati ozbiljno i uzimat ću sve što mi pričaš o ravnopravnosti s rezervom, jer si i ti žena, a samim time si i nepristrana. Pa je moguće da me pokušavaš pretvorit u mlakonju koji uvažava žene, a sve zato da bi nekoj ženi olakšala posao sa mnom. A žene su, kao što ćaća kaže inperiorne jer se brzo napiju, ne podnose alkohol, kao ni komentare o godinama i težini.
-Bravo! Već si na putu do zrelosti, barem što se tiče nevjerovanja i sumnjanja u sve i svašta. Ali ipak te moram zamolit da mi ovo vjeruješ na riječ. Muškarci i žene su ravnopravni. Vi ne možete bez nas, niti mi možemo bez vas. Ako zbog ničeg drugog, trebamo si za seks.
– A kak ti to znaš? Kaj nisi ti još uvjek djevica? Ja sam mislio da su sve žene koje nisu u braku djevice. Ti nisi u braku, tak da moraš bit djevica.
– Aha, i kaj još znaš?
– Pa, znam da žena kad zatrudni, onda bude u drugom stanju. A prije toga je u prvom stanju. Onda ode u treće stanje kad rodi. Onda poslje toga, ak opet zatrudni ode u četvrto i tak do bezbroj. Uglavnom vi ženske se non stop mijenjate. To mi je isto tatek rekao.
– Kakve su to gluposti! Ti si stvarno kreten. Zaboravio si da sam već bila u par brakova. A žena ne može postat ponovo djevica kad jednom izgubi nevinost.
Uostalom ionako nisam bila u braku kad sam izgubila nevinost. Nju mi je uzeo jedan tovar iz Splita, koji je pored toga što je tovar iz Splita i kvazi mačist i kvazi sirovina koja voli izlazit u Jabuku i lokat, a usput je i digić, al to je već druga priča.

Za vrijeme njihovog dubokoumnog razgovora u susjedstvu se odvijalo jedno protuzakonito djelo koje će sada ukratko biti opisano. Naime, upravo u to vrijeme susjed Mirko Volarić, od milja zvani Vol, ja navačlio na susjedu Ljilju Volarić, od milja nazvanu Krava. Jamačno se pitaš, cijenjeni čitatelju i ne baš toliko cijenjena čitateljice: “Što je tu protuzakonito? Muž će prasnut ženu u svom stanu i mirna Bosna.” Ali, stani malo.
Razmisli. Nije li ono netko na prozoru? Tako je. To je upravo Crveni Barun (na čiji nagovor i uvodim ovu nemilu scenu, koju sam mislio izostavit).
On je pod izlikom da ide na krov po loptu posudio ljestve od Zvonkovog naivnog, dobroćudnog, pijanog, ništaneslutećeg oca i popeo se voajerirati taj intiman i svet čin između muža i žene. Perverznjak.
Uglavnom, evo što je vidio:
Vrijeme zbivanja je osam sati navečer, a mjesto radnje je stan bezbrižnih i raspuštenih Volarićevih. Crveni je gledao izravno u dnevni boravak, koji je ujedno služio i kao blagovaona.
A što se dešavalo u njemu?
Ništa zanimljivo, ali mi je rečeno da moram imati scenu seksa i/ili nasilja, pa eto.
Nasilje smo već ispucali sa grbavim slugom Zvonkom, sad nam ostaje još samo seks.
Mirko je iznenadio svoju ljubljenu ženicu, koja je tu večer radila u Konzumu do pola 8 jednom ukusnom talijanskom večerom (pripremio je tzv. pasta a la de la) uz koju je servirao izvrsno francusko još – ne – u – potpunosti – vino Cheautaeaux Brogliondesges koje bi, kako mu i samo ime govori, trebalo postati vino već 2007. (tekst je napisan 2003. pod nekim predavanjima op. a. i prev.) To će navodno biti jako dobro vino. Naravno, čitava prostorija dnevnog boravka bila je ispunjena svijećama, ako i ostatak stana, uostalom.
Barun se naravno zapitao: “Koji će mu kurac svijeće u predsoblju, hodniku i wc-u? Đubre blesavo!”
Odgovor na to logično pitanje je također logičan. Ni zbog čega. Ili spojeno nizbogčega. Mirko je bio prije petnaest godina u šopingu u Mađarskoj i kupio je komplet od sto svijeća na akciji. Koja je bila otprilike ovakva. Ukoliko kupac kupi 99 svijeća dobije jednu besplatno. Kad je Miro to vidio, odmah je smislio kako će se obogatiti. Kupio je 100 takvih kompleta. Što je ukupno iznosilo 100 gratis svijeća. Mislio je tih 100 svijeća prodati dalje i dignut veliku paru na tome. Prvi problemi su nastali kad je pokušao prešvercat sve te svijeće prek granice. Naime, računao je s poslovičnom žandarskom suosjećajnošću, pa je počeo plakati cariniku na ramenu kako mu je žena umrla i kako je to kupio kako bi joj zapalio na grobu. Naravno, carinik ga je začuđeno pogledao, potapšao po ramenu i pitao: Pa zakaj ne slaviš onda, ak ti je žena mrtva? Neg ti trošiš pare na nju i sad dok je mrtva, umjesto da trošiš na sebe, bedačec jedan…
Ona ti te svijeće ionak ne bu vidla. Mislim, radi kaj god hoćeš. Meni je svejedno. Ja sam znam da ti ja moram uzesti novac.
Pa ti meni lijepo daj lovu i vozi te svijeće i svojoj i tuđim ženama ak hoćeš. Nadam se da buš i mojoj ubrzo vozil.
– A i vaša supruga je umrla? Iskrena sućut.
– Da je bar, gospon. To se ja nadam da bude. Al još nije. Prije bu mene vrak odneso, neg nju.
I tako je Mirko platio carinu, da u hrvatskoj ne bi prodao nijednu. Na kraju ih je bacio u šupu i bijesno zaboravio na njih idućih petnajst godina.
Par dana prije tog nemilog događaja koji vam sada opisujem kopao je nešto po šupi i ponovo ih našao. Prisjetio se svoje gluposti, opsovao mater cariniku i smislio kako će ih barem sto potrošit. Zato je zapravo i organizirao tu večeru…
Popalio je svijeće po čitavom stanu, pa tako i u wc-u i predsoblju. Mislio ih je par zapalit i na hodniku, ali to bi ipak bilo pretjerano.
Nakon romantične večere uz svijeće, Mirko je Ljilju na svojim snažnim rukama i velikom trbuhu odnio u spavaću sobu. Krevet je posuo ružinim laticama i još je stavio par wc fresheva po strateškim mjestima u sobu da stvori što romantičniji ugođaj. Nježno ju je bacio na njihovu bračnu postelju i nježno joj izmasirao stopala, a zatim ga je ona malo progazila po leđima (isto tako nježno), U jednom trenutku dok ga je još gazila Mirko se naglo okrenuo i uhvatio ju (opet nježno) dok je padala. Zatim ju je privio uz sebe i šapnuo joj na uho: “Volim te, šećeru.”
Na što mu je ona odgovorila: “I ja tebe, brkati moj šarane.”
A on joj je odvratio: “Ti si ljubav mojeg života. Bez tebe sam nitko i ništa. Svatko jutro kad se probudim zahvalim Bogu što sam te upoznao, što si me zavoljela i što si mi rodila dijete, pa makar i onakvog kretena, kakav je onaj naš Milivoj. Za što ne krivim tebe. Ti zaslužuješ samo najbolje, zato sam se i potrudio ovoliko večeras. Volim te više nego ćevape. Bez tebe sam nepotpun. Znaš, svi smo mi anđeli s jednim krilom. Možemo letjeti samo dok smo zagrljeni…” Tu ga je Ljilja napokon (još uvijek nježno, ali više ne toliko) prekinula: “Mirek, u krevetu smo. Daj prestani klepetat i baci se na poso već jednom.”
I tu završavamo ovu scenu.

I vraćamo se na raspravu Ćenife i Zvonka.
-Kako ju je povalio! Taj Mirko stvarno zna šta radi! Svaki put kad ga gledam u akciji naučim nešto novo.” – rekla je Ćenifa Zvonku. Naime, prije nekih pet godina, kad je prvi put ćula Ljilju kako vrišti, Ćenifa je zabrinuto uklonila par cigala ne bi li vidjela što se to dešava s jadnom ženom. Kad je shvatila da Ljilja zapravo vrišti od užitka i kad je vidjela što se zapravo dešava, jednostavno je zaboravila vratiti cigle i do dan danas se nije sjetila vratiti ih.
– Mirko je stvarno majstor. Kad odrastem i ja ću biti baš kao on. – složio se Zvonko.
– I ja se nadam da ćeš biti barem upola muškarac od onoga što je Mirko. Ali, da bi postao kao on, moraš se prestat bavit estetikom u teoriji i prijeći malo na praksu. – reče mu Ćenifa.
– I hoću. Ali ne još. Pa tek su mi 22 godine.
Ćenifa poče opet kolutati očima u nevjerici, ali se brzo sabere i nastavi objašnjavati Zvonku sve o lijepome.
– Vratimo se mi na estetiku i muškarce i žene. Daklem, po čemu su muškarci lijepi? Nisu uopće. Barem ne oni pravi. Pravi muškarci su dlakavi, ružni, kvrgavi (a kvrge, za razliku od oblina, nisu lijepe) i slično. I u faci i općenito. Muškarci koje smatraju lijepima su oni koji najviše izgledaju kao žene (barem u faci). Kužiš? Ne zovu nas bezveze ljepši spol.
– Ali što je onda to što vas čini lijepima? Muškarce nalikovanje ženama. A što žene? Korisnost smo rekli da nije…
– Pa, dugoročno gledano, korisnost jest jedan jako bitan kriterij, ali ne ljepote, nego za pronalaženje partnera. Za 40 godina puno će ti bolja biti korisna žena nego lijepa. A i malo koja žena je lijepa sa 60 godina.
– A tko kaže da ću i ja biti čitav život sa istom ženom?
– Znaš i sam da hoćeš. Nemoj me prekidati s tim glupostima. Uglavnom, glavni kriterij ljepote jest feeling, odnosno osjećaj da ti se nešto sviđa, odnosno da nešto paše tvojim osjetilima bez da ti zapravo želiš nešt napraviti s time. Za takvo što onda možeš biti siguran da je jednostavno lijepo. To je što se tiče fizičkog sviđanja. A ako ćemo pričati o sikiško sviđanje, onda je kriterij ugodna stimuliranost tvojih moždanih vijuga na pozitivan način. Opet osjećaj. I to osjećaj ugode.
– Napokon mi je jasno! – uzviknu Zvonko i nakon nepotrebne dramatske pauze nastavi – Žene su lijepe, muškarci su ružni, kriterij ljepote je psiho ili fizo sviđanje i osjećaj ugode bez nekakve želje da se iskoristi ono promatrano, ljepota je slojevita i univerzalna i nalazi se u svemu, ali ju ne mogu svi vidjeti i prepoznati jer su glupi i preopterećni samim sobom, ili ju mogu prepoznati, ali ju ne cijene iz nekih drugih interesa (zavisti, zlobe i slično) ili ju vide, ali ju ne cijene opet zato što su glupi.
– Tako je Zvonko! Ponosna sam na tebe! – reče mu Ćenifa – A sad idemo umlatit toljagama onog sociologa i sociologoljupca.
– Idemooooo! – viknu Zvonko i poče radosno pljeskati ručicama.

Tomo Pavičić, do sad neobjavljena rasprava