Jer ono što nazivamo ”duševnošću” ili na slikovit način ”srcem” čovjeka nije nikakav haos slijepih stanja osjećaja, koja bi se samo po nekakovim kauzalnim pravilima povezivala ili izazivala s drugim tzv. psihičkim datostima. Ona sama je raščlanjena kopija kosmosa svih mogućih ljubljenjadostojnosti – ona je utoliko mikrokosmos svijeta vrijednosti. ”Le coeur a ses raisons.”
Nastale su čitave škole, koje filosofiji postavljaju zadaću ”da zahtjeve razuma poveže sa zahtjevima srca i duševnosti u jedinstveni svjetonazor”, ili koje, iluzionistički, hoće religiju utemeljiti posve u ”željama srca”, ”postulatima”, ”osjećajima ovisnosti” ili sličnim stanjima. Ove i u najsuptilnijoj formi još iluzionističke načine predočivanja svi su hrabri mislioci, svi su pravi i cijeli racionalisti otklanjali s odgovarajućom energijom. ”Do vraga sa srcem i duševnošću,” – govorili su oni – ”ondje gdje se radi o zbilji i istini!” No je li to smisao Pascalovog stava? Nije. Upravo je suprotno njegov smisao:
Srce posjeduje strogi analogon logike na svome vlastitome području, koji ono ipak ne posuđuje od logike razuma. U njega su – kao što već uči nauk starih o nomos agraphos – upisani zakoni, koji odgovaraju planu, po kojemu je svijet izgrađen kao svijet vrijednosti. Ono može slijepo i uviđajući ljubiti i mrziti – jednako tako kao što mi možemo slijepo i uviđajući suditi.
”Srce” nema još i svoje razloge, nakon što je razum govorio o istoj stvari: ”razloge”, koji nisu nikakovi razlozi, tj. objektivna određenja, prave ”nužnosti”, nego samo soi-distant razlozi, naime motivi, želje! Ali naglasak u stavu Pascalovu leži na ”ses” i ”raisons”. Srce ima svoje razloge: ”svoje”, o kojima razum ništa ne zna i nikada ne može nešto znati; i ono ima ”razloge”, tj. stvarne i evidentne uvide o činjenicama, za koje je sav razum slijep – tako ”slijep” kao što je slijepac slijep za boju, a gluhak gluh za ton.
Blaise Pascal (1623.-1662.)
Jedan uvid ponajdubljeg značenja izrečen je u dotičnu stavu Pascalovu – uvid, koji se danas ponovo samo sasvim polako probija na površinu iz razvalina nesporazuma: ima neki ordre du coeur, neka logique du coeur, neka mathematique du coeur, koja je tako stroga, tako objektivna, tako apsolutna i neprikosnovena kao što su to i stavovi i zaključci deduktivne logike. Ono što slikoviti izraz ”srce” označava, to nije – kao što vi filistri s jedne i vi romantici s druge strane mislite – sjedište zbrkanih stanja, nejasnih i neodređenih uzbuđenja ili ma kako jakih snaga, koje kauzalnozakonito (ili ne) čovjeka bacaju ovamo ili onamo. To nije nijemo uz čovječje Ja vezana stanjska činjeničnost, nego je to ukupnost dobrousmjerenih akata, funkcija, što u sebi nose strogu, o psihologijskoj čovječjoj organizaciji neovisnu samostalnu zakonitost, koja precizno, egzaktno, točno radi, i u čijim nam funkcijama izlazi pred oči jedna strogo objektivna činjenična sfera, koja je od svih samo mogućih činjeničnih sfera ona najobjektivnija, najtemeljnija, koje ima; koja bi i pri ukinuću homo sapiensa ostala u Svemiru opstojati, isto onako kao i istina stava 2×2=4 – štoviše koja je još neovisnija o čovjeku nego što je to valjanost ovoga stava!
Ako to nije samo ovaj ili onaj čovjek, nego ako su čitava razdoblja zaboravila vidjeti, razdoblja koja su na cjelokupni emocionalni život gledala kao na muklu, subjektivnu ljudsku činjeničnost, bez onog značenja koje zasniva objektivna nužnost, bez smisla i smjera, onda to nije posljedica prirodnog ustrojstva, nego krivnja tih ljudi i tog vremena – opća landravost u stvarima osjećaja, u stvarima ljubavi i mržnje, nedostajuća ozbiljnost za svu dubinu stvari i života, te, kao kontrast tome, smiješna preozbiljnost i komična brižljivost za one stvari kojima se putem naše dosjetljivosti može tehnički ovladati.
Da ste gledajući u nebo kazali: ah, to su tek stanja naših osjeta, te svjetlosne iskre ondje, posve istovjetna s trbušnim tegobama i umornošću – mislite li da bi onda ikada za vas bilo onog veličanstvenog reda u tim činjenicama, kojeg je smislio astronomski razum? Tko bi ga tražio? Tko vam kaže da tu gdje vi vidite tek haos izmješanih stanja također ne leži neki ponajprije skriveni ali otkrivanju pristupačni red činjenica: ”l’ordre du coeur”? Jedan svijet tako prostran, silan, tako bogat, tako harmoničan, tako blještavo jasan kao što je to onaj matematičke astronomije – samo pristupačan nadarenostima mnogo manjeg broja ljudi…
Da se unutar osjećajnoga života i sfere ljubavi i mržnje nije tražilo nikakovu evidenciju i nikakovu zakonomjernost – koja se razlikuje od kauzalne vezanosti izvjesnih osjećajnih stanja uz objektivne utiske – i da se osjećajima odricalo svako zahvaćanje predmeta, to ima svoj općeniti razlog u besavjesnosti i nepreciznosti s kojom se rado obrađivalo sva pitanja koja nisu dostupna razumskoj odluci. Sva se razlikovanja ovdje drže ”maglovitima” ili tek ”subjektivno” valjanima. Sve što se tiče ”ukusa” u estetskim stvarima, sve što bilo kako ima posla s vrijednosnim sudovima, sve što se tiče ”instinkta”, ”savjesti”, što nije razumski utemeljena evidencija, da je ovo ili ono pravo, dobro, lijepo, a ovo ili ono drugo krivo, loše, mrsko, sve se to drži ”subjektivnim”, onim, što se unaprijed već udaljuje od svake strože vezanosti. Povratak na ove duhovne snage važi kao ”neznanstven”, i zato za fetišiste moderne znanosti i kao nedostatak ”objektivnosti”. … Unutar morala vlada princip ”slobode savjesti” – princip, o kojemu ne samo da nikoje pozitivno, svojih vrijednosti sebesvjesno razdoblje ništa nije znalo, nego koji … u osnovi ne predstavlja ništa drugo negoli prepuštanje moralnog suda pukoj samovolji… Što bi se kazalo kada bi se netko u bilo kojoj znanosti pozivao na slobodu mnijenja? Postoji li bilo kakav analogon slobodi savjesti u matematici, fizici, astronomiji, štoviše čak u biologiji i povijesti? …
Moderni čovjek mni da uopće ne postoji ništa čvrsto, određeno, obvezujuće ondje gdje si on jednostavno ne da truda i ne uozbilji se toliko da nešto takovo traži. … Cjelinu emocionalnog života ne shvaća se više kao smisleni jezik znakova u kojima se raskrivaju predmetne sveze, koje u svom promjenjivom odnosu spram nas upravljaju smislom i značenjem našeg života, nego kao potpunoma slijepe događaje, koji se u nama odvijaju poput proizvoljnih prirodnih procesa; koje se eventualno mora nekom tehnikom usmjeriti kako bi se postigla korist i izbjegla šteta – ali koje ne treba osluškivati tako da se pazi na ono što oni ”znače”, što nam hoće reći, što nam savjetuju i od čega nas odvraćaju, kuda ciljaju, na što ukazuju! Postoji neki osluh onoga što nam ukazuje osjećanje ljepote jednog krajolika, umjetničkog djela, ili osjećanje svojstava osobe koja nam stoji nasuprot; mislim osluškujući hod duž ovoga osjećanja i mirno primanje onoga gdje ono tako reći završava – jedna tankoslušnost za ono što tada pred nama stoji, i strogo ispitivanje je li jasno, jednoznačno, određeno ono, što mi na taj način iskušavamo; kultura kritike za ono što je ovdje ”pravo” i ”nepravo”, što leži na crti zgoljnog čistog ćućenja – i što pridodaje samo želja, na izvjesne svrhe usmjerena volja i sud. Sve se to modernome čovjeku upravo konstitutivno izgubilo. On u ono što bi ovdje mogao čuti već unaprijed nema povjerenja i za to mu nedostaje ozbiljnosti.
ulomak iz Max Scheler, Ideja čovjeka i antropologija, Zagreb 1996., str. 21.-24, preveo: Branko Despot, izvornik: Max Scheler, Ordo amoris
nagovor na filosofiju 