ugođaj? (ulomak iz Martin Heidegger, Što je metafizika)

Kao što zasigurno da nikada apsolutno ne shvaćamo cjelinu bića po sebi, tako je izvjesno da se ipak nalazimo postavljeni usred bića nekako razotkrivenog u cjelini. Napokon postoji bitna razlika između shvaćanja cjeline bića po sebi i zatečenosti usred bića u cjelini. Ono prvo je u načelu nemoguće. Ovo drugo se neprestano zbiva u našem opstanku.

To, naravno, u svakodnevnom bavljenju izgleda kao upravo prianjamo uz ovo ili ono biće, kao da smo izgubljeni u ovom ili onom okrugu bića. Kako god nam iskidana izgledala svagdašnjica, ona još uvijek sadrži biće, mada sjenovito, u jednom jedinstvu ”cjeline”. Čak i tada, ili baš tada, kad nismo posebno zaokupljeni stvarima, ili samima sobom, ono nas preuzima ”u cijelosti”, npr. u istinskoj dosadi. Ona je još daleko dok su nam samo ova knjiga ili ova dokolica dosadne. Ona izbija tek kad bude ”nekome dosadno”. Duboka dosada, što se u bezdanima opstanka vuče amo-tamo poput šutljive magle, gura sve stvari, ljude i nekog pojedinca zajedno s njima u čudnovatu ravnodušnost. Ta dosada objavljuje biće u cjelini.

Drugu mogućnost takve objave krije u sebi radost zbog prisutnog opstanka – a ne samo osobe – nekog voljenog čovjeka.

Takvi ugođaji, u kojima nekome ”jest” tako i tako, daju nam da se – njima ugođeni – nađemo usred bića u cjelini. Zatečenost ugođaja ne samo da razotkriva, uvijek na svoj način, biće u cjelini, nego je to razotkrivanje – daleko udaljeno od pukog pričina – ujedno temeljno zbivanje našeg opstanka.

Ono što mi tako nazivamo ”čuvstvima” niti je popratna pojava našeg misaonog i voljnog odnošenja, niti samo poticaj za takvo odnošenje, a niti tek zatečeno stanje s kojim ovako ili onako izlazimo na kraj.

martin-heidegger

Martin Heidegger (1889.-1976.)

ulomak iz Martin Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Zagreb 1996., str. 106.-107., preveo: Marijan Cipra, izvornik: Martin Heidegger, Was ist Metaphysik (1929)

(najprije objavljeno na prvom izdanju: raspoloženje?)

Oglasi

4 misli o “ugođaj? (ulomak iz Martin Heidegger, Što je metafizika)

  1. Raspoloženje je primarni oblik ljudskog bivstvovanja, poanta je ovih tekstova. Ako sam dobro shvatio, ono je i početak filozofiranja. Međutim, raspoloženja mogu biti ovakva i onakva, to svi znamo. Zato bi se moglo zaključiti da filozofiranje može ići različitim putevima, ovisno o ‘početnom položaju’ tj. raspoloženju. Dakle, nije mi jasno kako se može izbjeći subjektivizam, ili možda preciznije – kontingentnost filozofiranja, ako ono počinje od raspoloženja. Ovime ne negiram da raspoloženja šalju važne i smislene poruke, ali mi se nekako maglovito čini da su one previše heterogene da bi bile filozofski upotrebljive.

    Sviđa mi se

    • Doista, ima nešto u racionalističkom stavu što, naspram hirovitosti raspoloženja, pruža nadu u izvjesnost jednoznačnosti – no, opet, možda bi valjalo razmotriti i iz kojeg raspoloženja izvire ta težnja za izvjesnošću?

      Kako god, neslaganja po pitanjima kojima se pristupa racionalno ipak nisu mala. Naravno, s racionalističkog stajališta se ta neslaganja najčešće vide kao manjak racionalnosti pojedinaca, a ne kao nedostatak samog racionalističkog pristupa. I upravo su raspoloženja/osjećaji pritom uobičajeno osumnjičeni kao troublemakers. No, empirija je neumoljiva: razum mnogo puta ne dovodi do slaganja, s druge strane nesumnjivo postoje kolektivna raspoloženja u kojima su ”svi kao jedan”, dakle u suglasju.

      Vodi li onda ta nemogućnost izvjesnosti filosofiju u kontingentnost, u neku hirovitu proizvoljnost?

      Neka se raspoloženja tradicionalno doživljavaju kao osobito filosofska. Jedno od njih je dvojba (o kojoj smo nedavno nešto razgovarali), drugo je dokolica. Čini mi se da ta raspoloženja imaju nešto zajedničko, naime da uključuju stanovito oslobađanje. Dvojba oslobađa razum od fiksiranosti u ”samorazumljivim” mnijenjima/nazorima, dosada/dokolica oslobađa htijenje od fiksiranosti na ”samorazumljive” poslove, dužnosti, ali i ”zabave”…

      Rekao bih da je notorna hirovitost/kontingentnost raspoloženja ipak preuveličana; raspoloženja u sebi uključuju neku zakonomjernost. Npr. u obliku: tko prođe kroz to i to raspoloženje, taj često na stvari gleda drugačije nego onaj koji kroz njega nije prošao.

      Dapače, rekao bih da je zakonomjerno da u svojoj nestalnosti 😀 nakon takvih ”negativnih” raspoloženja, slijede i ”pozitivnija” (naime ona kojima lakše kažemo ”da!”). Nakon rastakanja fiksiranosti razuma i htijenja u gore navedenim raspoženjima, često uslijedi ono koje je (tradicionalno) ”izvor”, arche (dakle počelo, a ne samo početak) filosofije, a to je čuđenje, odnosno udivljenje. A taj pathos udivljenja, opet, kako postaje stalniji i sabraniji, možda zaslužuje ime onog ”raspoloženja” koje je u samom nazivu filosofije (pa stoga, vjerujem, nije nešto za nju kontingentno) – dakle philia.

      Sviđa mi se

      • Pretpostavljam da ciljaš na to da težnja za izvjesnošću proizlazi iz tjeskobe zbog kontingencije i prolaznosti, koje razaraju ne samo izvjesnost, već i smisao. Ovakvo raspoloženje može biti vrlo paralizirajuće, a može uzrokovati i psihosomatske smetnje. I onda se mora potražiti čvrsti oslonac.
        Dobro, problem hirovitosti filozofije, koja se nužno temelji na raspoloženju, se riješava selekcijom, odnosno hijerarhizacijom raspoloženja (jer su neka “osobito filozofska”). No, zapela mi je za oko ona “zakonomjernost” po kojoj nakon “”negativnih” raspoloženja, slijede i “pozitivnija””. Mislim da do prijelaza s negativnog na pozitivno raspoloženje ne mora doći. Npr. zatečenost pred kontingencijom možda može prijeći u čuđenje, odnosno u neko “pozitivno” filozofiranje, ali ne vidim nikakve prepreke da ona prijeđe u npr. nihilizam i da na tome ostane (izgleda da i sam misliš kako ta zakonomjernost nije potpuna jer kažeš kako često (a ne uvijek) slijedi čuđenje).

        Sviđa mi se

  2. Nekako sam sklon držati se isključivo racionalizma kod analize stvari. Raspoloženje samo modificira stvari.
    U praksi, naravno, može biti strahovito korisno, ali to mu ne daje pravo da bude primarni način dolaženja do zaključaka. Raspoloženje nije više od inicijatora, pratioca ili pomagača. Posao odrađuje um. 🙂

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s