Kao što zasigurno da nikada apsolutno ne shvaćamo cjelinu bića po sebi, tako je izvjesno da se ipak nalazimo postavljeni usred bića nekako razotkrivenog u cjelini. Napokon postoji bitna razlika između shvaćanja cjeline bića po sebi i zatečenosti usred bića u cjelini. Ono prvo je u načelu nemoguće. Ovo drugo se neprestano zbiva u našem opstanku.
To, naravno, u svakodnevnom bavljenju izgleda kao upravo prianjamo uz ovo ili ono biće, kao da smo izgubljeni u ovom ili onom okrugu bića. Kako god nam iskidana izgledala svagdašnjica, ona još uvijek sadrži biće, mada sjenovito, u jednom jedinstvu ”cjeline”. Čak i tada, ili baš tada, kad nismo posebno zaokupljeni stvarima, ili samima sobom, ono nas preuzima ”u cijelosti”, npr. u istinskoj dosadi. Ona je još daleko dok su nam samo ova knjiga ili ova dokolica dosadne. Ona izbija tek kad bude ”nekome dosadno”. Duboka dosada, što se u bezdanima opstanka vuče amo-tamo poput šutljive magle, gura sve stvari, ljude i nekog pojedinca zajedno s njima u čudnovatu ravnodušnost. Ta dosada objavljuje biće u cjelini.
Drugu mogućnost takve objave krije u sebi radost zbog prisutnog opstanka – a ne samo osobe – nekog voljenog čovjeka.
Takvi ugođaji, u kojima nekome ”jest” tako i tako, daju nam da se – njima ugođeni – nađemo usred bića u cjelini. Zatečenost ugođaja ne samo da razotkriva, uvijek na svoj način, biće u cjelini, nego je to razotkrivanje – daleko udaljeno od pukog pričina – ujedno temeljno zbivanje našeg opstanka.
Ono što mi tako nazivamo ”čuvstvima” niti je popratna pojava našeg misaonog i voljnog odnošenja, niti samo poticaj za takvo odnošenje, a niti tek zatečeno stanje s kojim ovako ili onako izlazimo na kraj.
Martin Heidegger (1889.-1976.)
ulomak iz Martin Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Zagreb 1996., str. 106.-107., preveo: Marijan Cipra, izvornik: Martin Heidegger, Was ist Metaphysik (1929)
Ono što ontološki označavamo nazivom nahođenje [Befindlichkeit, čuvstvovanje, zatečenost] … je ono najpoznatije i najsvakodnevnije: ugođaj [Stimmung, raspoloženje], ugođenost [Gestimmtsein, ugođenost, raspoloženost]. …
Neometana ravnodušnost jednako kao i zatomljena zlovolja svakidašnjeg brinjenja, prelijevanje prve u drugu i obratno, izlijevanje u oneraspoloženja – nije baš da su ontološki ništa, pa i ostajali ti fenomeni izvan pažnje kao ono tobože najnevažnije i najnestalnije u tubitku. … Ugođaj čini očitim „kako nekome jest i biva”. U tom „kako nekome jest” ugođenost donosi bitak u njegovo „Tu“. …
Ono što ugođaj dokučuje, i kako dokučuje, potpuno bi se krivo shvatilo kad bi se s onim tako dokučenim htjelo spojiti ono što ugođeni tubitak „istodobno” poznaje, zna i vjeruje. Ako je tubitak u vjeri siguran u svoje „Kamo”, ili ako mni da u racionalnoj prosvijećenosti zna ono Otkuda, onda sve to ne znači ništa nasuprot fenomenskog činjeničnog stanja, da ugođaj dovodi tubitak pred njegovo Tu, koje … zuri spram njega u neumoljivoj zagonetnosti. Egzistencijalno-ontološki ne postoji ni najmanje pravo da „evidencija” nahođenja [čuvstvovanja, zatečenosti] bude obezvređivana mjerenjem prema apodiktičkoj izvjesnosti nekog teorijskog spoznavanja onoga čistog postojećeg [Vorhandene, predručno]. Ali, ništa manje nije ni ono krivotvorenje fenomena, koje ih odguruje u utočište onoga iracionalnog. Iracionalizam – kao pandan racionalizma – govori samo razroko o onome za što je potonji slijep.
To da tubitak znanjem i voljom faktički može, treba i mora zagospodariti ugođajem štimunga, u stanovitim mogućnostima egzistiranja može značiti neku prednost htijenja i spoznaje. Samo to ne smije zavesti na to da se ugođaj ontološki zaniječe kao izvorna vrsta bitka tubitka, u kojoj je on samom sebi dokučen prije svega spoznavanja i htijenja, te nadmašujući domet njihova dokučivanja. I povrh toga, mi nikada bez ugođaja ne postajemo gospodarima ugođaja, nego uvijek iz nekog protu-ugođaja. …
Zasluga je fenomenološkog istraživanja što je ponovo otvorilo jedan slobodniji vidik na te fenomene …: Scheler, prije svega prihvaćajući Augustinovu i Pascalovu pobudu…
Nahođenje [čuvstvovanje] jest jedna temeljna vrsta egzistencije, u kojoj je tubitak svoje Tu.
ulomak iz Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, Zagreb 1985., str. 152.-155., 158.-159., preveo: Hrvoje Šarinić [prijevod ovdje neznatno prilagođen], izvornik: Martin Heidegger, Sein und Zeit (1927)
Okvirno, problem Stimmunga spada u filosofiju strasti [passions] i osjećaja [emotions]. Uvodeći temu Stimmunga u §29 Bitka i vremena Heidegger kritizira one koji su pokušali uniziti taj fenomen na drugorazrednu razinu, nasuprot navodno ne-osjećajnoj sposobnosti razuma. On, naprotiv, zastupa njegovu nesvodivu narav, kao i njegovu konstitutivnu ulogu u svim spoznajnim činovima. U tome pogledu on prethodi jednoj formulaciji problema koji se često susreće u suvremenoj raspravi, naime problemu kako priznati pravo osjećajima u pitanjima razuma, etičkim i ne-etičkim. S tog modernog gledišta općenito postoji slaganje oko toga da su osjećaji nešto što je filosofija tradicionalno zanemarila, i da je sad vrijeme da se ponovno procijeni spoznajna uloga i sadržaj osjećaja. …
Heidegger ne govori izričito o strastima [passions] … nego uvodi tehnički termin Befindlichkeit [nahođenje, čuvstvovanje, zatečenost], što se često prevodi [u engleskome] kao „stanje uma“ [state-of-mind], navodeći da to znači ono što obično poznajemo kao Stimmung, ugođaj ili raspoloženje. …
Presudno je vidjeti … da nahođenje ili „stanje uma“ nije neka psihološka činjenica, ne nekakav „subjektivni aspekt“; naprotiv, ono se predstavlja i analizira kao jedan bitan element same organizacije tubitkovog pristupa svijetu. To je u biti afektivni aspekt same danosti. Imati neki svijet, imati pristup bićima, jest biti raspoložen na neki način, biti u nekom ugođaju. Koje su onda fenomenološke značajke tog „egzistencijala“, kako ga naziva Heidegger? Prije svega, ugođaj je ono u čemu se tubitak „uvijek već“ nalazi. Tubitak je uvijek već u nekom stanju uma, predan sebi i svojoj situaciji. On je – kako to kaže Heidegger – bačen, geworfen. Činjenica da to stanje uma najčešće nije nešto što se posebno primjećuje, da se pojavljuje tek kao dosadno raspoloženje svakodnevne egzistencije, ne znači da je ono ništa; naprotiv, upravo u tom dosadnom ugođaju je tubitak dan sam sebi, i u njemu je svijet dokučen. Tubitak, naravno, može utjecati na svoja raspoloženja, može pobuđivati svoj ugođaj tražeći ugodu i užitak, i može se nastojati sabrati u ozbiljnije raspoloženje. Ali temeljna istina je da ne može ne biti u nekome svom raspoloženju. Biti u raspoloženju, u stanju uma, jest dio onoga što znači biti čovjekom, i stoga dio onoga što znači imati pristup svijetu. To je nesvodiva činjenica ljudskoga stanja, ne puko obojenje, neki aspekt i sl. … Utoliko tema ugođaja nije psihološka nego ontološka, i njena prava važnost može biti priznata tek oslobodimo li je od psihološke interpretacije.
Očit argument protiv ovakvog gledišta bio bi da zapravo postoji način na koji svijet jest, neovisno o tome kako se pojavljuje nepostojanim raspoloženjima pojedinačnog tubitka. Stoga je od središnje važnosti za Heideggerov argument to da može pokazati kako je sama ideja objektivnog bitka ukorijenjena u jednoj posebno ugođenoj interpretaciji. Zato je značajan dio njegove analize posvećen specifičnom ugođaju teorijskog stava. Teorijski stav spram svijeta moguć je jedino na osnovi niza transformacija pri kojima se tubitak povlači iz praktičnih bavljenja i njihovih neposrednih briga u perspektivu gdje su bića dokučena neovisno o njihovoj poziciji unutar cjelokupnosti sredstava i svrha unutar koje su se početno pojavila. Teorijsko shvaćanje svijeta je samo jedan rezultat transformacije ugođaja, pri kojoj se svijet dokučuje na nov način, ali pri čemu su ostali prethodni aspekti danosti prekriveni.
ulomak iz Hans Ruin, The Passivity of reason: On Heidegger’s Concept of Stimmung, članak iz 2000., preveo: ja
nagovor na filosofiju 
Raspoloženje je primarni oblik ljudskog bivstvovanja, poanta je ovih tekstova. Ako sam dobro shvatio, ono je i početak filozofiranja. Međutim, raspoloženja mogu biti ovakva i onakva, to svi znamo. Zato bi se moglo zaključiti da filozofiranje može ići različitim putevima, ovisno o ‘početnom položaju’ tj. raspoloženju. Dakle, nije mi jasno kako se može izbjeći subjektivizam, ili možda preciznije – kontingentnost filozofiranja, ako ono počinje od raspoloženja. Ovime ne negiram da raspoloženja šalju važne i smislene poruke, ali mi se nekako maglovito čini da su one previše heterogene da bi bile filozofski upotrebljive.
Sviđa mi seSviđa mi se
Doista, ima nešto u racionalističkom stavu što, naspram hirovitosti raspoloženja, pruža nadu u izvjesnost jednoznačnosti – no, opet, možda bi valjalo razmotriti i iz kojeg raspoloženja izvire ta težnja za izvjesnošću?
Kako god, neslaganja po pitanjima kojima se pristupa racionalno ipak nisu mala. Naravno, s racionalističkog stajališta se ta neslaganja najčešće vide kao manjak racionalnosti pojedinaca, a ne kao nedostatak samog racionalističkog pristupa. I upravo su raspoloženja/osjećaji pritom uobičajeno osumnjičeni kao troublemakers. No, empirija je neumoljiva: razum mnogo puta ne dovodi do slaganja, s druge strane nesumnjivo postoje kolektivna raspoloženja u kojima su ”svi kao jedan”, dakle u suglasju.
Vodi li onda ta nemogućnost izvjesnosti filosofiju u kontingentnost, u neku hirovitu proizvoljnost?
Neka se raspoloženja tradicionalno doživljavaju kao osobito filosofska. Jedno od njih je dvojba (o kojoj smo nedavno nešto razgovarali), drugo je dokolica. Čini mi se da ta raspoloženja imaju nešto zajedničko, naime da uključuju stanovito oslobađanje. Dvojba oslobađa razum od fiksiranosti u ”samorazumljivim” mnijenjima/nazorima, dosada/dokolica oslobađa htijenje od fiksiranosti na ”samorazumljive” poslove, dužnosti, ali i ”zabave”…
Rekao bih da je notorna hirovitost/kontingentnost raspoloženja ipak preuveličana; raspoloženja u sebi uključuju neku zakonomjernost. Npr. u obliku: tko prođe kroz to i to raspoloženje, taj često na stvari gleda drugačije nego onaj koji kroz njega nije prošao.
Dapače, rekao bih da je zakonomjerno da u svojoj nestalnosti 😀 nakon takvih ”negativnih” raspoloženja, slijede i ”pozitivnija” (naime ona kojima lakše kažemo ”da!”). Nakon rastakanja fiksiranosti razuma i htijenja u gore navedenim raspoženjima, često uslijedi ono koje je (tradicionalno) ”izvor”, arche (dakle počelo, a ne samo početak) filosofije, a to je čuđenje, odnosno udivljenje. A taj pathos udivljenja, opet, kako postaje stalniji i sabraniji, možda zaslužuje ime onog ”raspoloženja” koje je u samom nazivu filosofije (pa stoga, vjerujem, nije nešto za nju kontingentno) – dakle philia.
Sviđa mi seSviđa mi se
Pretpostavljam da ciljaš na to da težnja za izvjesnošću proizlazi iz tjeskobe zbog kontingencije i prolaznosti, koje razaraju ne samo izvjesnost, već i smisao. Ovakvo raspoloženje može biti vrlo paralizirajuće, a može uzrokovati i psihosomatske smetnje. I onda se mora potražiti čvrsti oslonac.
Dobro, problem hirovitosti filozofije, koja se nužno temelji na raspoloženju, se riješava selekcijom, odnosno hijerarhizacijom raspoloženja (jer su neka “osobito filozofska”). No, zapela mi je za oko ona “zakonomjernost” po kojoj nakon “”negativnih” raspoloženja, slijede i “pozitivnija””. Mislim da do prijelaza s negativnog na pozitivno raspoloženje ne mora doći. Npr. zatečenost pred kontingencijom možda može prijeći u čuđenje, odnosno u neko “pozitivno” filozofiranje, ali ne vidim nikakve prepreke da ona prijeđe u npr. nihilizam i da na tome ostane (izgleda da i sam misliš kako ta zakonomjernost nije potpuna jer kažeš kako često (a ne uvijek) slijedi čuđenje).
Sviđa mi seSviđa mi se
Nekako sam sklon držati se isključivo racionalizma kod analize stvari. Raspoloženje samo modificira stvari.
U praksi, naravno, može biti strahovito korisno, ali to mu ne daje pravo da bude primarni način dolaženja do zaključaka. Raspoloženje nije više od inicijatora, pratioca ili pomagača. Posao odrađuje um. 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Heideggerovi ulomci najprije na prvom izdanju bloga (otud su i gornji komentari); Ruinov ulomak dodan naknadno ovdje.
Sviđa mi seSviđa mi se