Sofia’s fans?

vježba uz tmušoljub?

They gave me the Oscar, but I want Sofia – vikao je Roberto Benigni pred hollywoodskim novovjekovnim Olimpljanima, koji su se meškoljili u neprilici (jer im valjda nitko još nije rekao što bi se o toj talijanskoj ludi imalo misliti). Tim se izrijekom dotični benigni lakrdijaš potvrdio kao onaj koji, nasuprot svim suviše ljudskim ugledništvima i priznanjima, filei jedino Sofiju, dakle, kao pravi filo-sof.  wink   Dakako, taj njegov kinički ispad ne bi bio dovoljan za tako prestižan naslov, a osobito s obzirom na vrlo konkretnu individualnu inkarniranost one Sofije koju on žudi, da nije njegovih filmova. Barem ona dva koja sam gledao mogu mirne duše i nasmiješenog lica proglasiti, za moj pojam, doista filosofičnima. U filmu za koji je dobio rečeno priznanje (*) njegov lik vedrog schopenhauerovca kazuje Da životu posred onoga što naša kultura uvriježeno drži za krajnje Zlo; u skladu s formulom amor fati i na takvom mjestu potvrđuje da la vita e bella. Njegov Atillio iz Tigra i snijega (**), pjesnik koji od ljubavi čini poziv, svime što čini potvrđuje Platonov anti-racionalistički rijek iz Fedra da od ludosti ništa bolje nije – naime, ako je ta od bogova.

Ali, koja mania jest od bogova a koja nije? I čemu sad govor o bogovima? Zašto uopće, uz obilje dovoljno uglednih i svake hvale dostojnih imena velikana s početnoga linka, u priču uvodim tog komedijaša?

Motiv koji se provlači kroz te ulomke jedna je dvostrukost koja odgovara tome da je riječ filo-sofia složenica. S jedne strane  ti fragmenti kazuju da mudrost, sofia, to sofon, nije nešto puko ljudsko, nešto čime bi čovjek mogao po volji raspolagati. Obrnuto, čovjek se može staviti na raspolaganje tome, uskladiti se s time, sudjelovati, prigoditi se tome što je sofon. Red nije nešto što bi čovjek nametao ”prirodnom” kaosu besmislenoga svemira – obrnuto, red je skriven, već utkan u svemu što jest. Druga je strana te dvostrukosti: raspoloživanje, ugođavanje, usklađivanje sa sofon odvija se u filein, u ”naklonjenom bivanju u blizini”, u ”uzajamnom prilagođavanju”, ili, jednostavno rečeno, u ljubavi. Biti filo-sof znači u ljubavi se otvarati za skriveni red svijeta koji se onda čovjeku zauzvrat raskriva. Red, logos, već je u stvarima samim, i raskriva se onima koji ih vole.

Ali, zar to nije neki davno prevladani animizam, ta naivna vjera da je svemir pun dubljeg reda i smisla, čak i tamo gdje na prvi pogled ne vidimo ništa do kaos ili ravnodušnu običnost? Ne zvuči li to poput nečeg iz Voltaireovog Candidea? Nije li nas upravo moderna znanost poučila da se jednom za svagda okanimo svrha/smisla u prirodi?

Optužba poziva za svjedoka Jacquesa Monoda, biologa.

Potrebno je da se čovjek konačno trgne iz tisućljetnog sna i uvidi svoju posvemašnju osamljenost i stranost. Tada će shvatiti da se poput Cigana nalazi na margini svijeta u kojem je prisiljen živjeti, svijeta gluhog za njegovu glazbu, ravnodušnog prema njegovim nadanjima jednako kao i prema njegovim patnjama ili zločinima. (…) Čovjek konačno zna da je sam u neizmjernoj ravnodušnosti Univerzuma iz kojeg je igrom slučaja ponikao.

Lako je uočiti da osim što eksplicite negira jednu stranu o kojoj sam gore pisao – naime to da je svemir (baš kao i duša/psiha) nekako protkan dubljim redom i harmonijom kojoj se čovjek može prigoditi – Monodov pasus je posve lišen i onog drugog što čini filosofiju (shvaćenu u doslovnosti njenog naziva): naime onog raspoloženja koje je nazvano filia. ”Osamljenost, stranost, prisiljen živjeti, ravnodušan, gluh, sam, slučajan” – to je raspoloženje iz kojeg govori Monodovo ”znanje”. Unatoč tome, on insistira da je takvo raspoloženje upravo ”potrebno”. Zar doista jest potrebno? Otkud taj imperativ?

Jaspers kaže da filosofija nije posjedovanje znanja, nego neko traganje, neko ”biti na putu”. No, Monod ne može biti na putu, jer ne vjeruje da ikakvog puta ima, da ima bilo čega za tražiti i naći – sve što jest tek su puke slučajnosti. Bilo što drugo je nemoguće, budući da je za njega svako ”kamo?”, svako pozivanje na svrhu i smijer prirodnih zbivanja, već unaprijed načelno pogrešno postavljeno pitanje i nije drugo do ”san”. Atillio pak, ta božja luda, jest uvijek na putu ”tamo di je davno tija”. Svaka ”slučajnost” njemu je putokaz, važniji od kaosa kroz koji luta tako bezglavo punog srca.

Izbor je dakle: metodično ”čovjek, posve slučajno inteligentan, prisiljen živjeti u kaotičnom i stranom svemiru” naspram naivnoga ”uzajamno prilagođavanje u ljubavi i bitnoj istovjetnosti mene sa svime što susrećem”. Pa, tko ne bio bio naivan? sretan

I nije trebalo čekati tisućljeća da moderna znanost čovječanstvo ”trgne iz sna”, pa odbaci ujedno i filiju i bilo kakvu ne-puko-ljudsku mudrost. Tim više kad se takvo odbacivanje ujedno proglasi za ”znanje”. Ono nastupanje ”sofističkog razuma koji je za sve imao gotovo svakome otprve razumljivo objašnjenje i na trgu ga iznosio” u osvitu naše civilizacije imalo je mnoge srodne značajke s takvom modernošću (pa stoga ne čudi moderna rehabilitacija sofista): nema nikakve umnosti u samim stvarima, nego isključivo u ljudskim govorenjima o stvarima (a koja govorenja opet počivaju prvenstveno/isključivo na interesu govornika); nema nikakve mjere ni harmonije izvan ljudskih proizvoljnih konvencija (a te se konvencije uspostavljaju prvenstveno u sporenju, pri čemu najjači najbolje prolazi); znanje je posjed (ograđen, uređen, siguran od vanjskog kaosa), kojim se može trgovati, koje se može predavati i prodavati,…

S takvog je stajališta, naravno, i riječ filo-sofija posve konvencionalna, proizvod slučajnih i u biti smisla lišenih okolnosti. Stoga je zapravo svjedno napisati filoSof ili filoZof – ali je ovo drugo u skladu s trenutno vladajućom konvencijom, pa stoga i jedino smisleno. A spominjati da bi to Grcima zvučalo kao ”ljubitelj tmine” je valjda anakrono patetično cjepidlačenje.

Ipak, u svakoj generaciji ima i onih koji ono filein to sofon shvate doslovno. I to u tolikoj mjeri da o svome filosofiranju govore, citiram, kao o erosu, dodiru, plamenu, začeću, porađanju, baubo, ljubavi, zanosu, strasti, pomami, pogođenosti,… Za njih filosofija nije neki jednom zauvijek stečeni i napredujući imetak znanja, nego otvoreni, ljubavlju vođeni, put traganja u neizvjesnom ali bliskom i voljenom. I kao da su jedni oduvijek ”moderni” u svojem ”nekad se varao cijeli svijet” te ”radikalnim” svaki put posve novim početcima svakih par desetljeća, a drugi baš oduvijek ”zastarjeli” i ”nesuvremeni”. A meni se – ma che coincidenza – upravo ovi drugi sviđaju.

(izvorno objavljeno na prvom izdanjuSofia’s fans?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s